U Studiju 4 HRT-a voditelj i urednik Petar Vlahov ugostio je 26. ožujka 2019. psihologinju Poliklinike Miu Roje na temu manipulacije djecom u razvodima i otuđenja od roditelja (pogledajte video cijele emisije):

Vlahov: Slučaj Pag je pokazao koliko su djeca zapravo ugrožena u vlastitim obiteljima, nerijetko proživljavaju pravu dramu, izložena su manipulacijama i zlostavljanju. Ovaj slučaj pokazao je i ranjivost sustava koji nerijetko zna zakazati. Potiče li sustav manipuliranje djece u obitelji?

Roje: Sustav sve bolje i sve više prepoznaje manipulacije djecom odnosno prepoznaje to kao oblik emocionalnog zlostavljanja. Međutim, i dalje se čini da to prepoznajemo nedovoljno, a i kad prepoznamo, ljudi su skloni zatvoriti oči. Dijete koje je emocionalno zlostavljano nema masnice niti rane koje će se vidjeti, i ljudi onda  kažu “pa dajmo roditeljima priliku, pa možda se nešto promijeni”… A dok dajemo roditeljima priliku da i dalje emocionalno zlostavljaju djecu zapravo oduzimamo priliku i mogućnost djeci. Dakle, nije sad stvar znanja postoji li to. Manipulacija postoji. Stvar je reagiranja.

Vlahov: Koliko se susrećete u svom svakodnevnom radu s manipulacijom djeteta od strane roditelja?

Roje: Rekla bih da se u Poliklinici svakodnevno susrećemo s takvim situacijama, zato što imamo takvu problematiku. Dakle, nije svaki razvod roditelja visoko-konfliktan, niti u svakom visoko-konfliktnom razvodu postoji manipulacija. Naša je populacija nažalost vrlo često takva, i ono što mi je jako žao reći je da djeca često kod nas dođu kad je već kasno za neku prevenciju. Dakle, djeca dođu kad već imaju neke probleme, kad imaju emocionalne teškoće i kad treba reagirati, dakle kad trebaju već nekakav tretman. A bilo bi bolje da su došli ranije, kada se moglo preventivno djelovati, da ne dođe do nekih ozbiljnijih posljedica po mentalno zdravlje.

Razvod sam po sebi je stresan za veliku većinu djece, međutim kako će se dijete prilagoditi na razvod braka najviše ovisi o tome kakvu će komunikaciju roditelji uspostaviti nakon razvoda braka ili razdvajanja. Dakle, nije svaki razvod automatski zlostavljač za dijete. Međutim, problem nastaje kad roditelji ne mogu ostaviti svoje konfllikte, svoje nesuglasice, svoje partnerske osjećaje po strani, i kad se ne mogu posvetiti najboljem interesu djeteta nego jedno drugome. Onda, nažalost, djeca postanu aktivni sudionici u tom sukobu, zato što ih roditelji stavljaju između sebe, manipuliraju djecom, svađaju se na neki način preko djeteta, i u konačnici to završava na takav način da jedan roditelj pokušava otuđiti dijete od drugog roditelja.

Kao prikaz kako se osjeća jedno emocionalno zlostavljano dijete, Mia Roje pokazala je crtež jednog djeteta koje raste u takvoj situaciji:

Crtež je dijete nazvalo “Ludo dijete”, a opisalo je kako se osjeća emocionalno zlostavljano dijete.Dakle, ne mora biti tjelesno, ne mora biti seksualno zlostavljanje, ovo je emocionalno zlostavljano dijete koje sluša, npr. “mama ti je grozna, mama ti ne valja”, a to dijete čuje „pola mene je grozno, pola mene ne valja“. Kao što je dijete genetski pola mama-pola tata, tako je i u emocionalnom smislu. To dijete o sebi kaže da su djeca koja su emocionalno zlostavljanja: „grozna, luda, bebasta, glupa, loša, crna, labava, mala, lijena, mrtva“. Dakle, to je emocionalni doživljaj te djece.  Odakle nam pravo da zatvaramo oči pred emocionalnim zlostavljanjem djece, da popuštamo pred raznim pritiscima tome da ulica vrlo često u ovim slučajevima govori tko je u pravu, tko je u krivu, je li zlostavljanje bilo ili nije bilo  Dakle, tu je važno slušati struku, da struka reagira, ali i da struka stane iza sebe.

Donijela sam i pismo koje prikazuje što svako dijete autentično želi odnosno treba u razvodu svojih roditelja. Kad mi djecu pitamo koja ti je najveća želja, dijete će vam reći “ja želim da su moji tata i mama zajedno”. Gotovo svako dijete to želi. A ako kažemo “ne može to, koja bi bila druga želja”, djeca onda kažu “da se vole, da budu prijatelji, da se lijepo slažu”.

Imamo pismo jednog našeg djeteta koje kaže:„Djeca žele da roditelji budu sretni, a to bi i roditelji trebali željeli svojoj djeci isto. Zato se ne ljutite što dijete voli i mamu i tatu. Ako više ne želite biti muž i žena, onda barem budite prijatelji.“

I zaista najveći poklon koji roditelji mogu dati svom djetetu je to da su u pristojnoj komunikaciji, da aktivno potiču odnos djeteta s drugim roditeljem, umjesto da ga potkopavaju.

Vlahov: Može li se dijete pitati s kojim roditeljem želi živjeti?

Roje: To vam je djeci najteže pitanje na svijetu. Zamislite sad sebe u odrasloj dobi da vas netko pita koga više voliš – mamu ili tatu, s kim želiš živjeti, s mamom ili tatom, a posebno kad se to radi ispred tih roditelja, a nažalost često imamo i takve slučajeve. Dakle, postoje puno drugačijih načina kako ispitati autentičnu želju i volju djeteta. Nažalost, članak 12. Konvencije o pravima djeteta – da dijete ima pravo izraziti svoju želju, volju i mišljenje u svim pravnim stvarima koje ga se tiču, se ponekad zloupotrebljava. Dakle, onda kažemo mi se odrasli ne možemo dogovoriti, sud ne zna što će, centar ne zna što će, ajmo pitati dijete, i onda kao da bi to što kaže dijete trebalo značiti presudu. Dakle, dijete ima pravo da ga se pita na stručan način o njegovoj volji i želji, bez emocionalnog pritiska. Međutim, uvijek su odrasli oni koji donose odluke, i ako postoje znakovi emocionalnog zlostavljanja odrasli su oni koji trebaju dijete od tog zlostavljanja zaštititi.

Vlahov: Kako prepoznati te znakove i što prije zatražiti stručnu pomoć?

Roje: Ja sam vam donijela jedno pismo da vam prikažem što je u srcu jednog djeteta koje je otuđeno. Kad kažem otuđeno, to znači da je dijete pod utjecajem jednog roditelja odbacilo drugog roditelja.

Vlahov: Ima li tu veze vrijeme koje dijete provodi s roditeljem?

Roje: Otuđenje i manipulacija najviše ima veze s moći, a moć se u ovim slučajevima ostvaruje uglavnom tako s kojim roditeljem dijete provodi više vremena, s kojima roditeljem više živi. Dakle, čim se roditelji rastanu, bila bi dobra praksa da dijete približno podjednako vremena provodi s roditeljima, koliko je to moguće u konkretnom slučaju. Neki krajnji ishod tog otuđenje.  Mi u Poliklinici, uz podršku Grada Zagreba, jako puno educiramo o toj složenoj temi. Kad ljudi kažu da nema znanstvenih istraživanja o tome, to nije točno. Ovo je tema koja je jako dobro znanstveno potkrijepljena. Međutim, znanost po strani – ajdemo vidjeti kako dijete to doživljava. I kako dijete prikazuje svoje srce. Dakle, ovo je klasični prikaz splittinga kod djeteta – crno-bijeli svijet. Tu u gornjem dijelu crteža nalazi se – mržnja, teško je djetetu, dijete je tužno, dijete je ljuto. To je ono što vidimo, srce u čijem gornjem dijelu vidimo jedno nadureno dijete koje ima fobične reakcije, reakcije mržnje prema jednom roditelju. A onda dijete podvlači crtu i u drugom skroz izoliranom dijelu srca stoji “ljubav” i “fali mi taj roditelj”. I to je ono kako se dijete zapravo osjeća iznutra. Mi kroz tretman moramo do tuda doći.

Međutim, dok imamo konstantan utjecaj toksičnog roditelja na dijete, onda ne možemo doći do toga. Onda vidimo samo ovaj vrh gdje dijete odbacuje roditelja. I  suprotno od onoga što ljudi misle “dijete će se prikloniti boljem roditelju”.  Ne, dijete će se prikloniti onom roditelju čiju ljubav treba zasluživati, čija ljubav nije sigurna. Kad govorimo o otuđenju, kad je već do toga došlo, dijete će ostati uz onog roditelja čiju ljubav treba zaslužiti, a ne uz onog roditelja u čiju je ljubav sigurno. To može djelovati kontraintuitivno. Zamislimo, međutim, da imamo jednog emocionalnog zlostavljača, koji je usmjerio svu mržnju u drugog roditelja i u djelatnike sustava. Dijete vidi tu njegovu mržnju i vidi taj njegov bijes, dijete se naravno boji da se ta mržnja i taj bijes tog roditelja ne bi okrenuli prema njemu, tako da će onda dijete zapravo povlađivati tom roditelju kojeg se boji.Dakle, to je ciljano nasilje od jednog roditelja prema drugom roditelju, koje može imati katastrofalan utjecaj na dječju psihu.

To je nekad svjesno, da roditelj svjesno brani, opstruira kontakte i govori da je drugi roditelj loš, ali može biti i vrlo suptilno, pa roditelj npr. kaže “odi ti dušo mami” – a da paralelno plače ili paralalelno s tim iskazuje brigu. Te neverbalne poruke su još opasnije.

„Čujem jedno, vidim drugo. Kako da ti vjerujem? Ako ne mogu vjerovati svom roditelju, kako da vjerujem ikome?“ I to su vam zapravo jako tužna djeca. Djeca koja su se navikla na vodstvo od tog zlostavljajućeg roditelja. I onda kad nama dođu, recimo, u Polikliniku u adolescenciji, pa se roditelj pita zašto je moje dijete upalo u loše društvo, ili zašto je u nasilnoj vezi i traži nekog zlostavljača koji će ju zlostavljati i govoriti joj što da radi, zašto dijete zloupotrebljava alkohol ili drogu, zašto ne dođe doma kad mu kažem… Ako je dijete naviklo sa 7,8, ili 10 godina da ono donosi odluku s kim živi, kako ćete vi tom djetetu sa 15,16 ili 17 godina reći kada treba doći doma.

Vlahov: Rekli ste da postoje znanstveni radovi koji govore o manipulaciji, ali nekako u našem društvu je uvriježeno da je otac zlostavljač, a majka žrtva. Naravno, u većini slučajeva to i zna biti tako, berem prema onome što vidimo u medijima. No, nije to uvijek slučaj.

Roje: Treba razdvojiti partnerski i roditeljski odnos. Dakle, sasvim je sigurno da postoje brojne žene koje su žrtve nekakve vrste partnerskog nasilja od strane svog partnera. Ali moramo gledati kakva je to osoba, kakav je to roditelj. Dakle, ako je bio jedan slučaj obiteljskog nasilja gdje su se oni međusobno tukli, ili je on udario nju, to je grozno i nije se smjelo dogoditi, toj ženi treba dati puno razumijevanja i podrške za ono što je bilo. Međutim, to je recimo bilo dok je ona još bila trudna. I onda nam dođe dijete i kaže „Moj tata je tukao moju mamu još dok sam ja bio u trbuhu. Ja to znam jer se ja toga sjećam, nije mi mama rekla“. Dakle, tada je to korištenje toga što se dogodilo za induciranje djeteta. Neki ljudi, neki očevi zbilja i jesu nasilni i jesu impulsivni, no to ne znači da oni uopće ne trebaju biti u životu djeteta ako oni nisu opasni po dijete. Postoje susreti pod nadzorom, dakle postoje razni načini kako se to može osigurati. Dok god roditelj ne ugrožava aktivno život, zdravlje i sigurnost djeteta, za dijete je bolje da ima tog roditelja u nekom obliku, koji je u najboljem interesu za to konkretno dijete, tako da dijete može integrirati i dobre strane mame i loše strane mame, i loše strane tate i dobre strane tate. Tako može integrirati sliku o sebi, i tako neće doći do ovog splittinga koji sam vam spomenula i do brojnih psihijatrijskih poremećaja.

Ja bih vam pročitala još jedan test nedovršenih rečenica. Mi djetetu započnemo rečenicu, a ono ju mora dovršiti kako mu prvo padne napamet. Pa dijete kaže:

S mamom volim pričati, s tatom volim ništa.

S mamom ne volim ja i moja mama ne radimo ništa što ja ne volim.

To vam nijedno dijete zapravo neće reći.

S tatom ne volim se viđati

Da mogu kod mame bih promijenila ništa

Da mogu kod tate bih promijenila sve

I to je upravo ovo srce koje sam vam pokazala, gdje je dijetetu svijet crno-bijeli, to je dijete koje jako pati i koje je u velikom riziku od razvoja psihijatrijskih poremećaja u budućnosti.

 

 

 

Print Friendly, PDF & Email