Povećana anksioznost, poremećaji koncentracije, pad motivacije zaučenje, različiti strahovi, simptomi PTSP-a, depresija, tuga i praznina – sve to bi trebalo biti zvono za uzbunu i razmišljanje što učiniti te kako mladima na sustavan i cjelovit način pomoći da budu mentalno zdravi. Posebno o toj poruci teme o posljedicama pandemije virusa objavljene u Školskim novinama broj 13/14 od 13. travnja 2021. treba voditi računa sada kad se razmatra način organizacije škole na početku nove školske godine, i dalje u okolnostima pandemije. Autori članka su Marijan Šimeg i Mirela Lilek, a u članku govore brojni stručnjaci iz više gradova Hrvatske: ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, psihologinja Poliklinike Tea Brezinšćak, socijalna pedagoginja Marija Stir iz zagrebačke Osnovne škole Matka Laginje, psihologinja Mirjana Dobrić iz Srednje škole Mate Blažine u Labinu, psihologinja Lina Debelić iz Prve susačke hrvatske gimnazije u Rijeci, učiteljica razredne nastave Sandra Vuk iz Osnovne škole Sveta Nedelja, psihologinja Elvira Nimac iz zagrebačke Osnovne škole dr. Ante Starčevića i Mario Plazibat, učitelj hrvatskog jezika u OŠ Retfala, Osijek.
Članak je preuzet iz časopisa Školske novine: http://www.skolskenovine.hr/tjednik_arhiva.aspx
“Već je postalo dosadno ponavljati konstataciju da posljednjih 13 mjeseci živimo „novo normalno“. Doslovce cijeli svijet postao je talac pandemije koronavirusa. Zamrle su mnoge aktivnosti, sve je podređeno svladavanju zloglasne bolesti COVID-19. Samoizolacije, karantene, cijepljenja, privremena zatvaranja mnogih gospodarskih aktivnosti… Ni obrazovni sustav nije pošteđen. Smišljaju se modaliteti rada, nastava se održava kako, kada i gdje u ponuđena tri modela. Svi već pomalo „šizimo“, svi smo lagano na rubu živaca, jer sve to ostavlja tragove i na naše mentalno zdravlje.
U spomenutom razdoblju i djeca i odrasli suočili su se s mnogim promjenama i gubitcima. Ne mislimo samo na gubitak voljenih osoba, iako je i to iskustvo koje su neka djeca u ovom razdoblju nažalost doživjela. Sve što smo proživjeli i još uvijek proživljavamo nažalost iscrpljuje psihološke rezerve i djece i odraslih. Istodobno, mnogi resursi koji grade našu psihološku otpornost i olakšavaju nam suočavanje sa životnim izazovima sad su nam manje dostupni. Podrška, zabava i odmah koje djeca nalaze u odnosima s vršnjacima, ispunjenje, povezanost s drugima i otkrivanje vlastitih snaga koju pružaju slobodne aktivnosti, jačanje tijela i uma kroz sport… Sve je to sad nažalost stavljeno u drugi plan, a djeci je izrazito važno za njiohvu psihološku otpornost, ali i razvoj u cjelini.
Upravo zato je Grad Zagreb u suradnji sa stručnjacima Povjerenstva za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih Grada Zagreba tijekom veljače i ožujka proveo osežno istraživanje u kojem su putem online aplikacije sudjelovali roditelji više od 22 000 zagrebačkih osnovaca i srednjoškolaca i koje je pokazalo da školska populacija ima znatnih teškoća koje utječu na njihovo mentalno zdravlje.
Kako je predstavljajući rezultate istraživanja istaknula Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, na reprezentativnom uzorku ispitanika utvrđeno je da ih čak 14 posto ima izražene simptome posttraumatskog stresnog poremećaja, dok zabrinutost zbog mogućeg neuspjeha osjeća više od 60 posto mladih, a gotovo polovicu njih muči osjećaj tuge i praznine te oko 9 posto djece ima znatna povišenja na skalama anksioznosti i depresivnosti, što samo potvrđuje tezu da su brige mladih u ovom razdoblju bitno potencirane.
– Kad to stavimo u kontekst – da je i roditeljski stres veći u ovoj situaciji, da je više alkohola, da je više droge, da su roditelji pod stresom i zbog nezaposlenosti, mogućeg gubitka posla – mi zapravo možemo i moramo očekivati da ćemo imati sve više problema u obitelji. Priznajmo mladima da im je teško. Priznajmo im njihove gubitke, nemojmo ih samo prozivati da su oni ti koji šire zarazu jer na taj način nećemo ništa postići. Ponašajmo se kao što je rekao norveški ministar zdravlja koji se mladima zahvalio što su svoj život stavili na čekanje. A rezultati istraživanja nešto su što nam zaista može poslužiti kao putokaz, što našoj djeci treba, kakvu dodatnu podršku trebaju – poručila je Buljan Flander.
Tea Brezinšćak, psihologinja u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i članica Povjerenstva za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih Grada Zagreba, koje je provelo istraživanje, objašnjava kako su događaji i promjene vezane za pandemiju s kojima se svakodnevno suočavamo izvori kontinuiranog stresa te svakoga od nas pogađaju na različit način. Djeca su zabrinuta zbog svojega zdravlja, a još više zdravlja svojih ukućana, prilagođavaju se na nove oblike obrazovanja, nose se s neizvjesnošću, kao i posljedicama pojačanog stresa svojih roditelja.
Nemjerljiva uloga škole
– Istodobno, neki od njih imaju i iskustvo potresa. Takve događaje, koje doživljavamo kao prijetnju životu i sigurnosti nas i nama bliskih osoba, opisujemo kao potencijalno traumatske. Važno je imati na umu i da proživljena iskustva djecu ne čine imunom na druge životne izazove. Neka će djeca uz pandemiju i potrese doživjeti razvod ili gubitak posla roditelja, za neke će njihova obitelj postati još nesigurnije i nestabilnije mjesto, neka će izgubiti člana obitelji ili se preseliti… Ta su djeca posebno ranjiva. Prema dostupnim podacima u proteklom se razdoblju bilježi i porast izloženosti djece nasilkju u krugu obitelji i seksualnom nasilju putem digitalnim tehnologija, zbog čega će nas mnoga djeca trebati i kao saveznike u zaštiti svoje sigurnosti i dobrobiti – kaže Tea Brezinšćak, te ističe kako posljednjih mjeseci u radu s djecom i mladima češće primjećuju djecu koja se suočavaju s anksioznošću, strahovima, tugom, bezvoljnošću ili razdražljivošću, kao i onu koja traže bijeg na društvenim mrežama, u videoigrama ili čak u ponašanjima poput samoranjavanja:
– Sve nam se češće obraćaju i roditelji djece kojima je pao školski uspjeh, nemotivirana su, ne mogu se koncentrirati ili otežano pamte, što je strana novčića koju često teže prepoznaju kao reakciju na pojačani stres, iako to ona svakako može biti. A tu leži početak začaranoga kruga. Pojačani zahtjevi prilagodbe na promjjene u školovanju i neizvjesnost koju donosi iščekivanje važnih odluka koje ih se tiču pojačavaju takve simptome kod djece, dok njihovo jačanje dodatno otežava uspjeh u učenju i postizanju ranijih rezultata. Upravo zato razgovarajući s roditeljima vrlo često naglašavamo da sada na prvom mjestu ne bi trebale biti ocjene i postignuće, već psihološka dobrobit djece. naravno da je i dalje važno poticati djecu i biti im podrška u svladavanju onih dijelova gradiva s kojima se teško nose, ali očekivano je i razumljivo ako ocjene nisu baš iste kao što su bile prije pandemije.
– Dobiveni podaci nas zabrinjavaju, ali istodobno smo svjesni snage psihološke otpornosti koju djeca i odrasli posjeduju. Sasvim sigurno znamo da će većina djece kad ovo prođe, a proći će, biti dobro. Međutim, isto tako znamo da se to neće dogoditi preko noći niti samo od sebe. Psihološka otpornost splet je naših unutarnjih i vanjskih resursa koji nam pomažu suočiti se sa životnim izazovima i tako čuvaju našu psihološku dobrobit i mentalno zdravlje – smatra Tea Brezinšćak i objašnjava kako istraživanja pokazuju da su najsnažniji čimbenik otpornosti naši odnosi s drugima:
– Djetetu bliske osobe u obitelji, krugu vršnjaka, školi i zajednici čine krugove otpornosti koje pomažu štititi njegovu psihološku dobrobit pri suočavanju s izazovima. Promatramo li stvari tako, postaje jasno da je, da bi djeca bila dobro, važno zapitati se i kako smo mi ostali – roditelji, nastavnici, stručni suradnici – i što je nama potrebno. A kad govorimo o ulozi škole, ona je zaista nemjerljiva. Zemlje koje nažalost imaju mmnogo iskustva s prirodnim nepogodama jako dobro znaju da je nakon takvih događaja važno što prije vratiti djecu u školu. Škola donosi rutinu, predvidljivost, osjećaj pripadanja i prihvaćenosti, iskustva postignuća i prevladavanja izazova koja jačaju sliku o sebi…
– Naravno, u sadašnjoj je situaciji važno uravnotežiti potencijalne dobiti s prisutnim rizicima. U jačanju psihološke otpornosti djece i pružanju podrške njihovom mentalnom zdravlju škole čine jedan od izrazito snažnih krugova otpornosti, ali u tome ne mogu i ne smiju biti same. Djeci koja su najpogođenija posebno će važna biti dostupnost usluga podrške mentalnom zdravlju, u što će biti potrebno sustavno ulagati i razvijati u godinama pred nama. Činjenica je da stručnjaka mentalnog zdravlja koji rade s djecom u različitim sustavima nema dovoljno, a potrebni smo sve većem broju djece i obitelji – zaključuje psihologinja Tea Brezinšćak.
Skrbiti treba i o učiteljima
Socijalna pedagoginja Marija Stir godinama radi u zagrebačkoj Osnovnoj školi Matka Laginje i zadovoljna je što je provedeno istraživanje „Godinu dana poslije: Rezultati probira mentalnog zdravlja djece u Zagrebu“, a osobito zbog činjenice da je svaki roditelj neposredno nakon ispunjenja upitnika dobio i povratnu informaciju i eventualno uputu kome se javiti za podršku u okolini:
– Ovisno o procjeni, roditelj je upućen javiti se stručnoj službi škole, ili, u slučaju izraženijih teškoća, stručnjaku mentalnog zdravlja. Pravodobno djelovanje iznimno je važno za prevenciju većih poteškoća mentalnog zdravlja i problema u ponašanju. Kako bi se uspjelo u tim namjerama, potrebno je dodatno zapošljavanje stručnih suradnika u školama te stručnjaka za mentalnog zdravlje izvan škole. U idealnim uvjetima svaka bi škola trebala imati cjeloviti multidisciplinarni tim stručnjaka, kako bi dijete pravodobno dobilo podršku stručnjaka u skladu s njegovim potrebama.
– Rezultate istraživanja svakako treba usmjeriti na jačanje otpornosti djece te jačanje zaštitnih i smanjenje rizičnih čimbenika, a radi prevencije ranije spomenutih problema. Stoga, svakako trebamo kreirati svoje školske preventivne programe u skladu s navedenim, ali naravno i specifičnim problemima djece i mladih s kojima radimo. Kažu da nije vjetar, već jedro koji određuje smjer. Vjetar ne možemo spriječiti da puše, ali da bismo što bolje plovili po vjetru trebamo podesiti jedra. Tako ja nekako vidim ovu pandemiju i potres. Na nama je odraslima da u ovim okolnostima djeci i mladima budemo podrška u podešavanju jedara.
– U svom istraživanju autori navode: „Okolina u kojoj djeca odrastaju izvor je osjećaja sigurnosti, topline, podrške i strukure. Stoga ne čudi da svaki događaj koji pogađa različite razine djetetove okoline, kao što su obitelj ili škola, posredno može utjecati na psihološku dobrobit djeteta, kao i naručiti ili ojačati njegovu otpornost.“ U skladu s tom tvrdnjom smatram da je nužna briga za mentalno zdravlje djece i mladih, ali istodobno i onih koji skrbe o njima danas, ključna je za mentalno zdravlje sutra. Također, smatram da je važno razvijati i njegovu kulturu da je traženje podrške znak snage, a ne slabosti. Roditelji često traže pomoć u trenutku kad su se poteškoće intenzivirale do te mjere da ometaju svakodnevno funkcioniranje i djece i roditelja. Kada ni sami ne uspijevaju smanjiti svoju frustraciju takvi teško mogu biti podrška svom djetetu, unatoč najboljim namjerama.
– Djeca se, kao i mi odrasli, usklađuju s ovim novonastalim okolnostima najbolje što znaju i umiju, iako nam to katkad ne izgleda tako. U ovim okolnostima ne smijemo zanemariti utjecaj emocionalne komponente na učenje i napredovanje, koja je bitna kako bi dijete ostvarilo svoj maksimalni potencijal. Ono što će svakako nedostajati ove godine jesu one aktivnosti koje pridonose osjećaju privrženosti školi koji je snažan zaštitni čimbenik u prevenciji problema u ponašanju, a istodobno pridonose i razvoju socijalnih vještina.
– Učitelji i stručni suradnici u školi, roditelji kod kuće te stručnjaci koji se bave mentalnim zdravljem svakako su u ovom trenutku najveća podrška djeci i mladima i nikako ne smijemo zaboraviti na njih i pružiti im podršku te i za njih, a ne samo za djecu i mlade, trebamo osigurati različite oblike podrške. Kad se vozite avinom, uputa je da u slučaju pada tlaka zraka prvo stavite masku sebi, a onda asistirate djetetu. Zašto je to tako? U odnosu roditelj – dijete, učitelj/stručni suradnik – učenik, roditelj, učitelj i stručni suradnik su ti koji imaju veću odgovornost i zato je potrebno da i sami imaju mogućnost podrške kako bi bili što djelotvorniji u ostvarivanju svoje uloge – zaključuje Marija Stir.
Obrazovni i psihički izazovi za nastavnike i učenike s prelaskom na online nastavu
O tome kako su se prije godinu dana suočili s pandemijom neviđenih razmjera koja je ušla u naše živote, promijenila kvalitetu života, načina rada i komunikacije, te o neizvjesnosti s trajanjem ugroze za tjelesno i mentalno zdravlje i učenika i nastavnika govori nam Mirjana Dobrić, psihologinja u Srednjoj školi Mate Blažine u Labinu:
– U kontekstu novog načina rada, prelaska na online nastavu, nastavnici i učenici našli su se pred mnoštvom novih obrazovnih i psihičkih izazova. Nastavnici si često postavljaju pitanja: što se očekuje od mene u drukčijem radnom okruženju, što očekujem od sebe, od učenika, mogu li se prilagoditi novim neizvjesnim uvjetima rada, kako ću sačuvati socijalnu bliskost s učenicima, mogu li prepoznati potrebe i probleme učenika i onih najranjivijih, kako ću svladati strah u neizvjesnim životnim uvjetima, kako ću ohrabrivati i davati podršku učenicima?
– Učenici su se također trebali suočiti s brojnim psihičkim izazovima: imam li dovoljno motivacije i interesa za učenje u drukčijim uvjetima rada, kako ću svladati strah i neizvjesnost vezanu uz život u „novonormalnim“ uvjetima, što se od mene očekuje, što očekujem od sebe, hoću li moći udovoljiti očekivanjima drugihk kako ću se nositi s anksioznošću, strahom, depresijom, nedostatkom druženja s vršnjacima i prijateljima, strahovima od gubitka, izolacije, samoizolacije i bolesti svojih bližnjih? Učenike zabrinjava mogu li aktivno pratiti sedam različitih predmeta dnevno, kako će se s time nositi, mogu li svladavati dodatne zahtjeve vezane uz digitalnu pismenosti, imaju li odgovarajuće tehničke mogućnosti – kaže psihologinja Dobrić te objašnjava da online nastava donosi niz poteškoća u kojima učenici i nastavnici nose najveći dio tereta.
– U pandemiji koja pridonosi disfunkcionalnosti života, u kojoj mladi nemaju optimalnih uvjeta za zdravi rast i razvoj uz stalno prisutnu ugrozu vlastitog zdravlja i zdravlja svojih bližnjih, povećavaju se problemi mentalnog zdravlja koji se manifestiraju porastom depresije, anksioznosti, bezvoljnosti, manjkom koncentracije, apatijom. Manjak neposredne komunikacije i druženja s vršnjacima koji imaju važnu ulogu u životu mlade osobe pridonosi i nemogućnosti odgovarajućeg razvoja socijalno-emocionalnih vještina. Učenici mi često govore da uvijek ista dnevna rutina, sjedenje ispred ekrana, bez događaja uživo kao što su svakodnevna druženja, susreti, različite nastavne i izvannastavne aktivnosti, terenska nastava, izleti, neizvjesnost, takozvani doživljaj nesudjelovanja koji traje već godinu dana potiču njihovo nesudjelovanje, pad motivacije i koncentracije – opisuje psihologinja Dobrić te objašnajva kako situaciju dodatno otežavaju i izolacije ili samoizolacije u tijeku nastavnog procesa u kojima su pojedini nastavnici i učenici bili čak i nekoliko puta.
Učenici su pod velikim stresom radi preopterećenosti, neizvjesnosti, straha, poremećanih socijalnih kontakata, frustracije zbog nametnutih ograničenja u kojoj ističu smanjenu fizičku aktivnost, osjećaj bespomoćnosti, tjeskobe i depresije.
– U tako promijenjenim obrazovnim i životnim uvjetima pravi je izazov stručnim suradnicima i nastavnicima pronaći načine pružanja cjelovite podrške učenicima u zaštiti njihovog mentalnog zdravlja. I zato stalno istražujemo kako se učenici osjećaju, kako se snalaze, što su im najveće teškoće, ne samo u procesu učenja, već i u prilagodbi života i rada u ovom kriznom razdoblju. Želimo suradnju, pomoć i mišljenje njihovih roditelja te raspravljamo i tražimo najbolje moguće putove za osiguravanje podrške za zdrav i produktivan razvoj mladih. Pri tome smatramo da su mladima važne uz formalno obrazovanje i životne lekcije, rasprave o pravim životnim vrijednostima, pripadnosti, pomaganju, pravednosti, sigurnosti, suradnji, povezanosti, povjerenju i fleksibilnosti, pri čemu se mi kao nastavnici uz roditelje javljamo kao važni modeli za učenje odgovornih načina zadovljavanja potresa.
– Važno nam je pomoći učenicima da steknu bolju kontrolu u procesu učenja poticanjem njihovih stajališta i ideja što bi još moglo poboljšati proces poučavanja. Pomaže i jasan stav nastavnika kako je u ovakvim vremenima važno prilagođavati obrazovne ishode onome što učenici mogu realno ostvariti. Sigurno je da bi i bolja ekipiranost škola stručnjacima koji se bave mentalnim zdravljem pridonijela povećanju kapaciteta škola te omogućila kvalitetniju brigu o mentalnom zdravlju mladih.
– U ovim kaotičnim uvjetima u kojima živimom i radimo sada smo više nego ikad pozvani čuvati i osnaživati emocionalne potencijale naših učenika, dati im do znanja da nam je stalo, jer će ih to ohrabriti da preuzmu i svoj dio odgovornosti. Time jačamo i njihovo mentalno zdravlje koje je preduvjet razvoja kognitivnih potencijala, postizanja obrazovnih postignuća i zdravog razvoja mlade osobe – zaključuje Mirjana Dobrić.
Neki su sretni, neki očajni
Psihologinja Lina Debelić opisuje kako su u Prvoj susačkoj hrvatskoj gimnaziji u Rijeci anketirali učenike sredinom veljače nakon dva i pol mjeseca izbivanja iz školskih klupa da saznaju kako su doživjeli povratak na nastavu.
– Neki su bili sretni, a neki očajni, jer im je doma bolje, lakše se snalaze. A mi odrasli smo sretni kad su u učenici u školi, kad čujemo graju po školskim hodnicima. Znakovito je da otprilike polovicu učenika veseli povratak na nastavu uživo, jer u školi nije samo nastava nego i cjelokupni život, kontakti, druženja, izvannastavne aktivnosti. Njih 60 posto reklo je da im je lakše pratiti nastavu uživo i to im je zanimljivije, a 71 posto tvrdi da je komunikacija s nastavnicima kvalitetnija u školi. Čak 18 posto njih osjeća nelagodu zbog mogućnosti zaraze virusom COVID-19 u školi i to im je izvor anksioznosti. Povećan im je i osjećaj straha i neizvjesnosti zbog ispitivanja, a pokazalo se da im je veći problem u organizaciji njihova vremena dok su u školi. Kod kuće su ležerniji, opušteniji, lakše si organiziraju poslove, a s druge strane posebno ih veseli druženje i komunikacija s vršnjacima i profesorima dok su u školi. Zanimljivo je da kad imaju online nastavu često isključe kameru na računalu i samo slušaju ton. Postanu anksiozni, nervozni i jako im je zamorna komunikacija putem interneta jer ne mogu percipirati govor tijela, poglede sugovornika i sve ostalo. I takva im interakcija nije draga – kaže Lina Debelić, te napominje kako učenici iskreno priznaju u anketama da na nastavi na daljinu nisu napravili sve ono što su mogli i što se od njih očekvialo.
Ili nisu bili motivirani, nisu znali kako, bilo im je previše, pa su rekli da ne žele propušteno nadoknaditi, naučiti, svladati…
– Primjećujemo da su učenici pod stresom i zbog provjera, ispita, ali i zbog samoizolacije i moguće zaraze. I to izaziva strahove, neizvjesnost, pogotovo kod onih koji imaju kronične bolesti ili imaju doma nekoga takvog. Svjesni smo toga da učenici imaju mentalnih problema i da im moramo pomoći. U školi imam savjetovalište i doista je znatno porastao broj učenika koji mi se obraćaju za razgovor i pomoć. Javljaju mi se i učenici koji su inače dosad bili dobro, a sad dolaze s anksioznim smetnjama, depresijom. Ne može se reći da je to isključivo zbog korone, ali ne družeći se s vršnjacima u školi, imajući nastavu online oni su izgubili kontakt i vršnjačku podršku, št oje za njih jako važno. u takvom obliku rada i mi nastavnici smo im teže dostupni za neke oblike rada, putem Teamsa nam se ne mogu povjeriti pred cjelim razredom, pitati nas za savjet, tražiti podršku. Izvannastavne i izvanškolske aktivnosti kojima jačaju mentalno zdravlje također su svedene na nulu i sve je to povezano u kontekst koji im otežava život.
– I onda se događa glavni apsurd jer, prebacujući nastavu na daljinu, sustav velik dio obrazovnih funkcija prebacuje na roditeljska leđa, na mame i tate koji nisu kompetentni tumačiti nastavne sadržaje svojoj djeci. Učitelji i nastavnici nisu za to krivi. Život je takav jer drugih rješenja nema, ali roditelji tu funkciju ne mogu preuzeti na sebe. I očekuje se da sve sadržaje djeca svladavaju uz roditelje ili samostalno, da odrade sve zadatke koje im učitelji zadaju, što je jednostavno nemoguće, a ne mogu šest sati dnevno sjediti pred računalom da bi pratili nastavu. I ne treba se čuditi posljedicama o kojima razgovaramo. Zato bi bilo najbolje djecu vratiti u škole, jer škola je sigurno mjesto za našu djecu. To je najbolje zbog njihova i tjelesnog i mentalnog zdravlja. Neće zbog obrazovnih deficita nitko ostati bedast, nadoknadit će oni sve to, ali zdravlje je ipak najvažnije – smatra Lina Debelić.
Što duže traje takozvano novo normalno, to sve manje ističu dobre strane učenja na daljinu
Učiteljica razredne nastave u Osnovnoj školi Sveta Nedelja Sandra Vuk kaže da su njezini učenici 4.b razreda kao i u redovitom radu u učionici različito doživjeli promjene koje su se dogodile u posljednjih godinu dana:
– Kao njihova učiteljica mogu primijetiti da nisu sretni, da su mnogo tiši i da ih ništa ne veseli. Kad pišu sastavke vrlo često iskazuju kako ih je strah da će sutra ili za nekoliko dana biti ponovo udaljeni iz učionice i imati nastavu na daljinu. Često mi pričaju o strahu od potresa, strahu od odvojenosti od obitelji, strahu da ne zaraze nekoga, srahu za moje zdravlje. I sama sam preboljela COVID-19, ali sam redovito održavala nastavu u virtualnoj učionici. Kasnije su mi napisali da im je bilo važno da me vide, da su moju bolest doživjeli kao veliki stres i da su se bojali za mene i moje zdravlje i da uopće ne pamete koji smo to sadržaj tada radili jer sam im bila najvažnija. Nakon zimskih praznika zamolili su da se sav sadržaj – dodatna nastava, izvannastavne aktivnosti, koje su do tog trenutka bile online – odvija u školi. Na moje pitanje zašto, rekli su da je u školi sve lakše, da sve stignu, da su zajedno i da im jasnije objasnim sadržaj.
– Što duže traje takozvano novo normalno, to sve manje ističu dobre strane učenja na daljinu. Oni znaju da je dobro organiziran sadržaj, da su zadatci pred njima kreativni, da imamo sreću što imamo svoju virtualnu učionicu, ali nema usporedbe s nastavom u učionici. Nakon godinu dana malo im je dosta ekrana, često kažu da pogledaju tjedni raspored izgrađen u digitalnom alatu samo za to da vide mene kao animirani lik, jer ih to zabavlja. Često me mole da šećemo do obližnjeg parka i da budu djeca, jer nema rođendana zbog zabrane okupljanja, nema posjeta zbog starih djedova i baka, nema kina, kazališta, izleta…
– U parku najčešće sjede na travi i pričaju. Kao da im je novo normalno ukralo onu djetinju iskru i volju za igrom, trčanjem ili skakanjem. Najveći minus učenju na daljinu moji učenici ističu u predmetima koji u svom nazivu imaju kultura: Tjelesna i zdravstvena kultura, Likovna i Glazbena kultura. Kažu da samo pogledaju video, poslušaju pjesmu ili naprave rad, često šabloniziran i jednostavan. Rekla bih da su u području likovne kulture u regresiji, čak nazaduju u kreativnom pristupu određenoj temi – kaže učiteljica Sandra Vuk te ističe kako njezinim učenicima najviše nedostaje samostalnog nastupa, nedostaju im skupni radovi, osjećaj prihvaćenosti, razumijevanja, katkad i empatije prema drugome.
– Mnogo radimo na tome, katkad cijeli školski sat razgovaramo. Nakon petrinjskog potresa rekli su mi: „Rekli ste da sljedećih 100 godina neće biti potresa, jer Zagreb ne bilježi dva potresa u godini dana, a što je ovo sad?“ Kad me tako nešto pitaju, tad znam da su me čuli, znam da sam došla do njih i da dijelimo priče, strahove i nade.
– Pokušali smo raditi u skupinama koristeći se određenim digitalnim alatima, ali učenici nisu bili zadovoljni. Sad smo našli model koji im odgovara i koji provodim. Upute o nekom projektu i zadatcima dajem u učionici. Najčešće sami formiraju skupine, samo ih katkad ja podijeli. Dogovorimo se o elementima i rubrikama praćenja rada na projektu. Tijekom sljedeća dva tjedna rade digitalno, prikupljaju sadržaj na određenoj platformi, nadopunjavaju, izrađuju kvizove,prezentacije. U školi se dogovaraju, razgovaraju, pripremaju, vježbaju predstavljanje, ali ne rade u skupini.
– Ali učenici sve više počinju izbjegavati rad u nekom digitalnom alatu pa ih često moram podsjećati kako se radi u nekom alatu. Zato sam odlučila dva mjseca ne koristiti se nijednim digitalnim alatom, nego raditi frontalno i mnogo razgovarati s njima. Nakon dva mjeseca, kad sam napravila kviz u digitalnom alatu, veselili su se, čak smo isti kviz odigrali tri puta.
– Učenici sad normalno otvaraju grupe na različitim mobilnim platformama. Roditelji mi često šalju slike s neprimjerenim načinima razgovora, katkad traže savjet i pomoć. Teško ih je sad stići. Postali su stručnjaci u mobilinm aplikacijama, a roditelji i ja ostali smo dosta daleko od njih. Primjećujem da se neki od učenika razvijaju da postanu takozvani mali nasilnici na tim platformama, pa provodim mnogo vremena pričajući im o digitalnim tragovima i da sve to negdje ostaje digitalno zapisano. Promijenili su se, na neki način i na silu odrasli. Nitko od nas nije bio spreman na to – pomalo sjetno zaključuje Sandra Vuk.
Bezvoljnost, manjak motivacije i problemi s koncentracijom
Elvira Nimac, psihologinja u zagrebačkoj Osnovnoj školi dr. Ante Starčevića primjećuje da je znatno porastao broj djece kod koje je izražena anksioznost, depresija, bezvoljnost, manjak motivacije i pad koncentracije.
– Bezvoljnost, manjak motivacije i problemi s koncentracijom dio su simptoma povišene depresivnosti koja se, ako izostane odgovarajuća podrška djetetu, može razviti u depresivni poremećaj. Jedan od rizičnih čimbenika za razvoj depresivnosti jest nedostatak pozitivnih potkrepljenja, a važan izvor pozitivnih potkrepljenja uspješne su društvene interakcije. Ograničavanje društvenih interakcija radi smanjenja rizika širenja virusa ima višestruke negativne posljedice, jer se djeci smanjuje mogućnost igre i zabave putem druženja, otežano im je razvijanje društvenih i emocionalnih vještina koje su nužne za suživot s drugim ljudima, za što je nužna interakcija s vršnjacima i odraslima izvan kruga obitelji, a konačno i djeca nemaju priliku izažući se manjim stresovima, koji su sastavni dio društvenih interakcija i, uspješno ih rješavajući, razvijati strategije suočavanja s ozbiljnim i većim stresovima.
– Socijalno anksioznoj djeci odgovara ova situacija jer nisu prisiljena na svakodnevno izlaganje društvenim interakcijama za koje je vezana povišena razina njihove anksioznosti. Da bi je se smanjilo, važno je suočavanje sa situacijom kako bi se osoba uvjerila da opasnosti nema ili je manja od očekivane i da se može uspješno nositi s njom. Dakle, kad se nastava odvija na daljinu, ova djeca nemaju priliku izlagati se društvenim situacijama i uspješnim izlaganjem smanjiti tjeskobu. Žive u svojevrsnom staklenom zvonu iz kojeg im je kasnije vrlo teško izići.
– Kad su u školi, učitelji ih mogu poticati na druženje, osigurati im vršnjačku podršku, omogućiti im korisno korektivno iskustvo, a ako sve to nadilazi kompetencije učitelja mogu dobiti stručnu psihološku podršku, naravno, pod uvjetom da škola ima zaposlenog psihologa – objašnjava Elvira Nimac te naglašava da u njezinoj školi nije porastao broj samoozlijeđivanja učenika, što je povezano s osjećajem beznađa i bespomoćnosti i može često biti čin skretanja pozornosti s teško podnošljive psihičke patnje na fizičku bol koja se lakše podnosi.
– Pružala sam psihološku podršku učenici koja mi se u svibnju prošle godine javila SMS-porukom u okjoj mi je pisala o svojoj emocionalnoj patnji koa je rezultirala samoozlijeđivanjem. Njezino emocionalno stanje bilo je uvelike povezano s nedostatkom socijalnih kontakata uživo tijekom online nastave. Naš zajednički rad na usvajanju strategija uspješnog suočavanja sa stresovima nastavio se i ove školske godine i uspješno je okončan.
– Epidemiološke mjere koje se primjenjuju s kraćim ili dužim prekidima već drugu godinu unijele su velike promjene u naše živote i u takvoj situaciji moramo uložiti dodatne napore radi prilagodbe, a tad smo u stanju stresa. Da bismo se uspješno prilagodili potrebne su nam odgovarajuće strategije za koje vjerujemo da nas štite. Savjetovane strategije zaštite od bolesti COVID-19 ne pružaju nam dovoljnu razinu sigurnosti, a epidemiološke mjere koje nam se preporučuju i nameću nisu dovouno pouzdana zaštita od širenja bolesti. Pitamo se jesu li i ptrebne kad ih se oni koji bi trebali biti model ponašanja za građane ne pridržavaju.
– Mentalno zdravlje važno je kao i tjelesno. Međutim, u borbi protiv aktualne pandemije o tome se ne vodi dovoljno računa. Škole su mjesta na kojima djeca mogu zadovoljiti potrebu za zabavom odnosno igrom i druženjem te razvijati socio-emocionalne vještine na kojima se temelji mentalno zdravlje, na relativno siguran način, pod uvjetom da se dosljedno poštuju epidemiološke preporuke koje smo dobili. Nadalje, osim ovladavanja obrazovnim ishodima, važan je cilj nastavnog procesa samoregulacija učenja, za što je nužno sustavno praćenje i vođenje učenika, što je ipak znatno reducirano u slučaju online nastave. S obzirom na sve navedeno mislim da zatvaranje škola ima za ishod više štete nego koristi po sveukupno psihofizičko zdravlje djece – zaključuje Elvira Nimac.
SAVJETI ZA RODITELJE: Kako odrasli mogu biti podrška djeci u suočavanju s pandemijom i potresima?
– razgovarati i osluškivati kako se djeca osjećaju, uz jasnu poruku da su sve emocije u redu
– jačati osjećaj kontrole nad životom omogućavanjem djeci da sudjeluju u odlukama koje ih se tiču i pravodobnim informiranjem o promjenama koje ih očekuju kad je to moguće
– njegovati veze s vršnjacima, obitelji i nastavnicima te osjećaj pripadnosti školi
– uključiti u nastavu kratke vježbe opuštanja, usredotočene svjesnosti i/ili tjelesnu aktivnost
– osigurati učenicima prilike za jačanje pozitivne slike o sebi i uvjerenje da se mogu nositi s različitim izazovima
– omogućiti učenicima sudjelovanje u aktivnostima putem kojih će pomagati drugima ili se, sukladno dobi, posvetiti obnovi nečega što je nastradalo
– suradnjom roditelja, nastavnika i stručnih suradnika pratiti reakcije djece koje upućuju na pojačanu potrebu za podrškom te ih po potrebi uputiti u ustanove u kojima su dostupne usluge podrške mentalnom zdravlju
– pratiti reakcije koje mogu upućivati na izloženost djece nasilju i pravodobno o svojoj sumnji obavijestiti nadležne institucije
– brinuti se o sebi
Mario Plazibat, učitelj hrvatskog jezika u OŠ Retfala, Osijek: Nakon „sad znamo“, slijedi „malo sutra“
Postojanje i množenje aktualnih problema s mentalnim zdravljem djece i mladih koje smo već masovno naslućivali i osjećali, osobito mi koji smo s njima u najčešćem kontaktu i koji ćemo se s njima još dugo susretati, kod kuće, u školi i drugdje, doista je trebalo što prije istražiti i pripremati se za njihovo žurno rješavanje. Podatci i rezultati stručnoga, vrlo sustavnoga istraživanja o kojemu ovdje govorimo sjajna su osnova za to. No oni su, jasno nam je – samo početak. A nastavak, ozbiljan rad trebalo bi provoditi i u školama i u specijaliziranim ustanovama, u drugim prostorima uz stručno vođenje, ali – u primjerenom obliku – i u vlastitim domovima.
Osobit je problem, a to se često zaboravlja, što potres i koronavirus ne napadaju samo mentalno zdrave ljude. Jer, suvremeni čovjek, a osobito djeca i mladi, još se nisu rješili nekih vrlo zaraznih, opasnih virusa: medijskih manipulacija, površnosti, otuđenosti, neprekidnoga stresa, razorenoga sustava vrijednosti, rastućega nepovjerenja i nesigurnosti… Dakle, s obzirom na razmjere problema, az sve ovo potrebno je mnogo, mnogo, mnogo stručnjaka ili barem stručnosti.
Nažalost, mi toga (ne samo) u Hrvatskoj nemamo i vjerojatno još dugo nećemo imati. Ne zato što su učitelji i psihoterapeuti neznalice i neradnici koji se ne žele usavršavati, ne zato što roditelji ne vole svoju djecu ili im ne žele pomoći. No doseg onoga što oni mogu učiniti ograničen je na mjeru koja je kap u moru jer je okružje njihova djelovanja kojima bi pomogli djeci i mladima izrazito nepoticajno. Količina i težina problema u velikom je nesrazmjeru s ulaganjima u ono i one koji bi ih trebali rješavati, kao i sa svješću o važnosti i obvezi bavljenja mentalnim zdravljem (i bolešću) djece i mladih, ali i odraslih (uključujući najstarije). Odnosi se to na državu u kojoj živimo, i na sve ono što utječe na život suvremenog čovjeka – medija, politike i druge centre moći svega suvremenog svijeta.
Moglo bi se zaista reći da suvremeni svijet vozi na dva kolosijeka. Na jednom je sve brži i bučniji vlak, predvođen snažnom (pretežito američkom) lokomotivom i svakim danom sve manjim brojem snažnih vagona koji žele ostati ukorak, iza kojih – na sve većoj udaljenosti – slijedi sve više onih koji se za njih drže tankim nitima, i zapravo su više doživljeni kao teret, slabost i nužno zlo.
Manje-više usporedno s ovim vlakom vozi, recimo, kaubojac. U njemu je mnogo toga otvorenije i javno, a potreba za brzinom, bukom, natjecanjem i razdvajanjem je mnogo manja. Snažnija je potreba za povezivanjem i prožimanjem i s drugim vlakom, koji doživljava drugim dijelom sebe, s kojim na zajedničkom putu treba dijeliti sve što njih oba imaju jer sve to zajedništvo, povezanost o nadopunjavanje čini ih jačim i boljim. Skoro bi se moglo reći, u trenutcima slabosti poželimo da se zajedno valjaju na blatnoj cesti, u lošijoj opremi.
Da kažemo jasnije: opsjednutost napretkom u prvome vlaku, na neumornim krilima sve većega privatnoga kapitala u vlasništvu sve manjega broja pojedinaca i velikih globalnih kompanija, dovodi do snažnoga raslojavanja i bolesti u njegovu stražnjemu dijelu. U razvijenom svijetu snagu, moć i napredak koji nas nezaustavljivo privlači vlo zorno i neposredno prikazuju prije svega neprekidni tehnološki, tehnički i drugi materijalni izumi i pomaci. Sve dok su zagovornici zdravi ili dok zdravlje mogu kupiti, rekli bismo zlobno. A budući da su, koristeći svojim novcem financirane medije i političke kampanje, vrlo moćni u nametanju svojih ciljeva, manjem dijelu javnosti koji im se suprotstavlja vrlo se teško izboriti za drukčiji pogled na svijet.
Dakako, podrazumijeva se da bi se njegova bolest, slabost i nužno zlo trebali liječiti u kaubojcu – za što bi se trebale pobrinuti ondje smještena javne i državne službe. Naravno, da ne bi došlo do zastoja u napretku, u njih, jasno, treba ulagati što manje – slabići su sami krivi što su slabi – kao i u kulturu i umjetnost koji nisu sposobni za sebe zaraditi. Ni obrazovanje nam baš ne zaslužuje bolje financiranje, a znanost – e, to već ima smisla…
Jasno je da ni u jednom od spomenutih vlakova nije sve dobro niti sve loše. Bilo je u prethodnim rečenicama i karikiranja i pretjerivanja i, budući da nema dovoljno prostora za elaboraciju, površnoga generaliziranja, ali zaključno bi se moglo reći: problemi s mentalnim zdravljem djece i mladih većinom su prepoznati, ali će iskrsnuti i novi. Ima mnogo vrlo ozbiljnoga, žurnoga posla, a premalo stručnjaka. Država će, pod pritiskom skupina s izraženim privatnim interesima, u popravljanje mentalnoga zdravlja, kao i u druga javna dobra uložiti – nedovoljno. Opet nam neće zaposliti psihologa, defektologa… Nisam optimist.
Izvor: Članak je preuzet iz časopisa Školske novine: http://www.skolskenovine.hr/tjednik_arhiva.aspx
