Školske novine: “Svako četvrto dijete trpi nasilje”

U temi broja Školskih novina od 22. listopada 2019. pod nazivom “Svako četvrto dijete trpi nasilje”, novinaru Branku Nađu jedan od sugovornika je bila psihologinja Poliklinike Mia Roje Đapić koja je predstavila rezultate istraživanja Poliklinike. Prenosimo tekst u cjelosti:

“Ako kažeš, gotov si… Koliko je naših školaraca čulo tu rečenicu, koliko ih je podvrgnuto svakodnevnom nasilju i zlostavljanju? Riječ je vjerojatno o najnegativnijoj rečenici koju učenik tijekom svog školovanja može čuti. Ne “Dobio si jedinicu” ili “Past ćeš godinu” nego upravo “Ako kažeš, gotov si”.

Rečenica je to iz usta nasilnika namijenjena stvaranju straha, utjerivanju bojazni u kosti kako se žrtva slučajno ne bi požalila nekome. A da je rečenica itekako prisutna i učinkovita, govore oprečni podaci koje imamo o međuvršnjačkom nasilju u hrvatskim školama. Jedno nam govore podaci iz evidencije Ministarstva znanosti i obrazovanja, nešto sasvim drugo istraživanje zagrebačke Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, naše najveće ustanove koja se sustavno bavi problemima vršnjačkog nasilja.

Naime, prema podacima Ministarstva znanosti i obrazovanja broj slučajeva nasilja i neprihvatljivog ponašanja učenika posljednjih pet godina pada, pa je tako prošle školske godine prijavljen 101 slučaj nasilja, a prije 5 godina zabilježeno je 150 slučajeva. Unutar te brojke pala je učestalost tjelesnog nasilja, ali je porastao broj elektroničkog nasilja, kažu u ministarstvu, te je virtualno nasilje, odnosno cyberbullying lani zabilježen u srednjim školama, a tek dvaput (?!) u srednjim.

Društvo otupjelo na nasilje

Međutim, prema istraživanju Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba u 13 hrvatskih gradova, svako četvrto dijete, tj. 27% ispitanih učenika doživljava barem jedan od oblika nasilja u školi skoro svakodnevno. Pritom je 19 posto djece pasivne žrtve (samo doživljavaju nasilje), a 8 posto djece jesu “provokativne žrtve” (doživljavaju nasilje, ali ga i čine).

Postoji bitna povezanost između počinjenog i doživljenog nasilja. Djeca koja češće doživljavaju nasilje češće su i sama nasilna prema drugoj djeci.

Kad se radi o traženju pomoći u okolini, dobiveni rezultati upućuju na to da je tek 39 posto djece razgovaralo s prijateljem odnosno prijateljicom, 38 posto razgovaralo je s prijateljem odnosno prijateljicom, 13 posto djece razgovaralo je s bratom ili sestrom, a 11 posto s nastavnikom. Nažalost, 14 posto djece o tome da su zlostavljani nikada ni s kim nije razgovaralo, što opet pokazuje koliko je jaka rečenica koju izgovori nasilnik – “Ako kažeš, gotov si.”

Psihologinja Mia Roje Đapić iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba boji se da smo svi malo “otupjeli” na nasilje i da je teže razviti i održati empatiju kad smo svaki dan preplavljeni brojnim nasilnim prizorima. A posebno kad se veličaju nasilni heroji:

– Time djeci i mladima šaljemo vrlo zbunujuće poruke. S jedne strane tražimo ih da budu nenasilni, postavljamo ploče na škole na kojima piše da nemamo toleranciju na nasilje, a istovremeno svaki treći roditelj ima pozitivan stav prema tjelesnom kažnjavanju djece. Naslovnice nam krase upravo nasilnici, dok se djeca s vrhunskim uspjesima jedva uguraju u neku crticu na zadnjoj stranici lokalnih dnevnih novina.

U školama je situacija posebno teška jer je malo stručnih suradnika na velik broj djece i nastavnika, jer su postavljeni imperativi uspjeha od rane dobi, roditelji su zabrinuti da se djeca neće moći upisati u željene škole. Sve se svodi na uspjeh i na ocjene, a rijetko se mi odrasli pitamo koliko su djeca zdrava, sigurna i sretna.

Ocjene nisu garancija sreće

– Neki stručnjaci u školama, ali i u drugim institucijama, rade samo ono što je zadano za taj dan. Pa primjerice poučavaju lekciju iz matematike, ili procjenjuju kognitivni status djeteta, bez da pogledaju dijete i pitaju ga kako je, onako, s iskrenim interesom. Mnogi roditelji s kućnih vrata pitaju dijete koliko je dobilo na ispitu, a koliko je dobio susjed, koliko kolega, zašto nije dobio peticu i kad će ispraviti. Iako je uspjeh važan, najvažnije nam treba pitati “Kako si” – upozorava naša sugovornica.

Iznenađujuće veliki broj nas zbilja se iznenadi kad čuje to pitanje i bude nam teško odgovoriti iskreno i autentično. Preispitivanje sebe i svojih potreba, emocija, briga za druge, foku na dobrobiti – sve se to uči, kao i empatija. A dijete koje nikad nije primilo empatiju sigurno je neće znati ni pokazati. Kad uzmemo sve navedeno u obzir, ne možemo se čuditi što je svako četvrto dijete svakodnevno žrtva nasilja među vršnjacima, što gotovo 20% djece svaki dan ili gotovo svaki dan čini nasilje prema vršnjacima, a deset posto, ujedno i najrizičnije djece, istodobno su i žrtve i počinitelji.

– Ima slučajeva i kad su djeca nasilna prema učiteljima i drugim autoritetima. Kolegama tad nije lako. Katkad dobijemo poziv i škole ili neke druge institucije kada dođe do eskalacije nasilja, kolege se brinu i pitaju što tada napraviti. Iako nikad nije kasno, važno je reagirati na vrijeme. Gdje smo bili prije pet, deset godina, kad je dijete počelo pokazivati znakove nasilja ili je nekako drugačije davalo na znanje da nije dobro – pita se Roje Đapić.

Posebno ističe da se nijedno dijete ne probudi jedan dan i iz čista mira napravi neki iznimno nasilan čin prema vršnjacima ili čak odraslima. Sigurno je to dijete i ranije pokazivalo da mu je teško, da je možda i samo žrtva ili svjedok nasilja, da ima neku traumu, da mu nedostaje socijalnih vještina, da ima teškoće učenja… A nismo se ozbiljno time pozabavili jer je “samo zadirkivalo druge”, “samo se povlačio iz društva”, “samo nije imala prijatelja”, “samo je bila lijena na nastavi” i tako dalje.

– Dijete zapravo nikad nije nasilnik, takva je etiketa opasna i štetna. To je i dalje dijete, koje je imalo neko nasilno ponašanje za koje treba snositi posljedice, ali zaslužuje i da se zapitamo što je u pozadini nasilja, da obavijestimo nadležni Centar za socijalnu skrb, da nekako tom djetetu pomognemo, ali i obitelji u cjelini. Važno je ne zazirati od institucija sustava koje su tu upravo da bi pomogle, a ne nudile – zaključuje psihologinja Mia Roje Đapić.

Gdje se nasilje događa?

Što se tiče osjećaja sigurnosti u pojedinim dijelovima škole, 12 posto djece ne osjeća se sigurno u školskom WC-u, 11 posto na putu iz škole ili do nje, 9 posto na školskom hodniku, 8 posto na školskom igralištu, 5 posto u dvorani za tjelesni, 4 posto u učionici i 3 posto u blagovaonici.

Bolja edukacija učitelja

Vršnjačkog nasilja oduvijek je bilo, samo je pitanje do koje je razine društvo imalo toleranciju na pojavu vršnjačkog nasilja u svim njegovim oblicima i intenzitetima. Zagrebačka pedagoginja Ana Marinović Radojković iz OŠ Gustava Krkleca podsjeća da se u ne tako davnoj prošlosti smatralo društveno prihvatljivim fizičko kažnjavanje djece u obiteljima i školi. Što se tiče napada na same učitelje, primjećuje da je pojavnost i takvih slučajeva u našem društvu veća negoli ranijih godina.

– Usuđujem se zaključiti da mogući problemi napada na učitelje proizlaze iz poljuljanog sustava vrijednosti u društvu u kojem živimo. Pri tome mislim na odnos sloboda koje imamo. Često zaboravljamo i na odgovornosti koje iz njih proizlaze pa se u praksi događa da smo kao pojedinci skloni boriti se za svoja prava, a zaboravljati na zaštitu dostojanstva i prava drugih. Tu vidim veliki prostor za rad na sebi svakog pojedinca u društvu. Sve navedeno vrijedi i za školu u kojoj radim već godinama.

Marinović Radojković smatra kako su učitelji i svi ostali odgojno-obrazovni djelatnici kompetentni prepoznati nasilje i reagirati primjereno. U posljednjih deset godina, kaže, više se nego ikad prije o vršnjačkom nasilju govori kao o javno društvenom problemu i samim su tim prosvjetarima dostupne brojne brošure, knjige i razna stručna usavršavanja u obliku predavanja, ali i treninga vještina vezano za temu vršnjačkog nasilja:

– Međutim, na učiteljskim fakultetima bilo bi dobro uvesti što više obvezatnih, a ne samo izbornih kolegija koji se odnose na osposobljavanje pojedinca za budući poziv, tj. upravljanje razredom i razrednim ozračjem, kolegija o interpersonalnim odnosima kao i o partnerskim odnosima s obiteljima.

Roditelji i škola jesu i trebali bi biti partneri na istom zadatku, a to je zdrav rast i razvoj djece. Kako bi u tome uspjeli važno je međusobno povjerenje koje se ne stječe preko noći. Od učitelja i stručnih suradnika očekuje se profesionalno i etičko postupanje radi zaštite dostojanstva svakog djeteta i njegove obitelji, dok se od roditelja s druge strane očekuje, koliko god je to moguće, objektivna roditeljska reakcija i suradnja, smatra ova pedagoginja.

Ipak, i ona je svjesna da o mentalnom zdravlju djece ne brinemo dovoljno. A to je ipak najpouzdanija prevencija da do neželjenog ponašanja ne dođe.

– Smatram već startno da sva djeca u Hrvatskoj nemaju jednake mogućnosti dostupnosti institucija i stručnjaka za zaštitu mentalnog zdravlja. Smeta me koliko posljednjih godina govorimo o potrebi izvrsnosti u obrazovanju, a zaboravljamo koliko djece pati od perfecionizma i pritom ozbiljno narušava svoje mentalno zdravlje. Kad ćemo po školama imati većinu djece koja se osjećaju dobro u školi, djece koja imaju dobru sliku o sebi i dobre međuvršnjačke odnose, kao i odnose u svojim obiteljima, tad možemo reći da je naša briga o mentalnom zdravlju djece zadovoljavajuća.

Medicinska škola Osijek, srećom, pošteđena je velikog broja nasilnih situacija, jer su učenici po svojim životnim vrijednostima koje su ih dovele do odabira pomagačkog zanimanja, manje nasilna skupina mladih, otkriva nam njihova pedagoginja Nada Grujić Tomas. Međutim, i učenici i djelatnici ove škole primjećuju kako nasilje raste iz godine u godinu. Mediji svih vrsta – od računalnih igara do televizijskih vijesti – prenose sve nasilnije sadržaje. A komunikacija postaje nasilnija, škrtija u iznošenju razumijevanja i suosjećanja.

– Svaki bi prosvjetar trebao čitati, ići na edukacije ili tražiti druge načine informiranja o svemu što se tiče mladih s kojima radi. Nije dovoljno poznavati samo znanost i predmet. Treba poznavati i svijet djece s kojima radimo, stvarati ozračje u kojem učenik u odraslima prepoznaje osobe od povjerenja, osobe koje pružaju sigurnosti. To je zadatak svake škole – ističe Grujić Tomas.

Duh iz boce

U ovoj školi svatko tko ima i najmanje sumnje u neko nasilje kroz nasilnika ili kroz žrtvu dijli sumnje prvo s razrednikom, stručnim suradnicama, optom i ravnateljicom. U takvim je situacijama ključno da se djeluje doslovno odmah, sigurna je Grujić Tomas:

– Davno je netko rekao: “Istinu možeš poreći, ali je ne možeš izbjeći.” I to se pokazuje kao točno. Upornošću i jasnom komunikacijom sa svima koji su vezani za događaj dolazi se do rješenja. Postoje odlično napravljeni protokoli koji propisuju kako djelovati u slučajevima nasilja. Odlični, jer su napravljeni nekim prirodnim slijedom kako i što napraviti.

A škola je u slučajevima nasilja najučinkovitija kada djelatnici škole uvijek i bez iznimke djeluju timski. Timski rad daje čovjeku hrabrosti da djeluje, daje mu onaj zamah koji je katkad potreban jer golemi negativni odjek svakoga prosvjetarskog postupka koji se ne slaže s roditeljskim čini da nastavnici gube volju za suprotstavljanjem trendu “to se mene ne tiče”.

Okolnosti nam nisu uvijek naklonjenje, priznaje osječka pedagoginja prisjećajući se razgovora sa svojim kolegama iz drugih krajeva zemlje. Brojne škole nemaju kompletirane stručne stlužbe, roditelji su nemarni ili agresivni u svojoj ulozi. Katkad im je sukob s nastavnicima jedini način na koji pokazuju svoju roditeljsku brigu. A katkad ni nastavnik ni stručna služba nemaju isti stav. Često su i očekivanja društva od nastavnika iznimno nerealna.

– Nastavnik bi trebao biti sjajan predavač koji, koristeći se suvremenim metodama poučavanja, potpuno aktivira 28 učenika i pritom uočava njihova napredovanja i stagniranja u znanju, vještinama i stavovima. I još zapaža promjene u ponašanju koje bi mogle biti indikativne za neko novo psihičko stanje koje traži intervenciju. To je velik broj kompetencija u jednoj osobi. A onda tu sumnju treba reći roditelju. I što se onda događa? Svi smo na nesigurnom terenu – napominje Nada Grujić Tomas.

Posebno je zahtjevno nasilje prevenirati u srednjoškolskim učeničkim domovima, gdje mladići i djevojke žive, često prilično daleko od obiteljskih domova te roditeljskih savjeta i utjecaja. Svjestan je toga Toni Erdfeld, psiholog u riječkom Učeničkom domu Podmurvice. Brine ga što su službeni podaci o problemu vršnjačkog nasilja rascjepkani i oskudni. Dojmovi mogu varirati i ovisno o broju prijavljenih slučajeva nasilja, pa se postavlja pitanje radi li se o porastu broja slučajeva ili tek o porastu prijavljenih slučajeva. Učenički je dom posebna sredina u kojoj se odgojno-obrazovni rad odvija 24 sata na dan, sedam dana u tjednu, i za (su)život u domu važna je određena razina tolerancije:

– Zato je iznimno važno da se nasilje ne stavlja pod tepih, da se na svaki slučaj primjereno reagira odgovarajučim pedagoškim mjerama i postupcima, te da se ohrabruje žrtve, kao i pasivne promatrače, da prijave slučajeve nasilja.

Posljednjih je godina evidentan sve veći broj slučajeva virtualnog nasilja i povrede privatnosti iznošenjem podataka ili fotografija koje osobu izlažu poruzi i izazivaju uznemirenost. Ozbiljnost nasilja putem interneta naglašena je i u izmjenama Pravilnika o kriterijima za izricanje pedagoških mjera, u kojem se za takve oblike nasilja predviđaju najstrože pedagoške mjere. Iz perspektive žrtve, virtualno nasilje daje dodatnu, iznimno otežavajuću činjenicu da je ono nepovratno i trajno. Tog je “duha” nemoguće vratiti u bocu.

Protokoli su jasni

Uvjeren je i Erdfeld da su hrvatski prosvjetari sposobni prepoznati nasilje i žrtvu te ragirati primjereno. Nažalost, iako ne bi trebalo biti, to često postaje pitanje osobnog izbora – hoće li neki nastavnik rješavati problem ili ga gurati pod tepih.

– Prevencija nasilja nije posao koji se odradi jednom ili u jednom određenom razdoblju. To su aktivnosti koje je neophodno trajno provoditi, stalno osvještavati učenike i profesore o ozbiljnosti problema. Edukacija mora ići prema osnaživanju ne samo učenika i profesora, već i ostalih radnika u odgojno-obrazovnom sustavu. Prema roditeljima je pak važno postaviti se argumentirano i dosljedno. Važno im je naglasiti da pedagoške mjere nisu kazne te da se odnose na određene situacije i određena ponašanja koja nisu prihvatljiva.

Protokoli za postupanje u slučaju nasilja zapravo su vrlo jasni, precizni i kvalitetni, kao i naši zakoni, slažu se svi naši sugovornici.

Psihologinja Mia Roje Đapić iz Poliklinike stoga naglašava kako je vrijeme da prestanemo ispisivati protokole i počnemo djelovati u praksi:

– Dakle, svaki znak nasilja treba prepoznati, shvatiti ozbiljno i mentalno zdravlje djece pretpostaviti uspjesima i lekcijama iz raznih predmeta koji se uče u školama, eventualnim komentarima roditelja ili kolega koji savjetuju da stvari držimo pod tepihom. Također je važno razviti kulturu i svijest, grupno, ali i individualno, da smo svi odgovorni za našu djecu. Ne možemo reći da nije naš problem ako se nasilje dogodilo na cesti, a mi radimo u školi. Djeca su naš problem, naša briga, odgovornost i radost, sve u isto vrijeme. Bilo koji hrvatski građanin, a posebno stručna osoba, zakonom je dužan obavijestiti Centar o bilo kojoj sumnji neodgovarajućeg ponašanja prema djeci i među djecom. U suprotnom se može završiti u zatvoru. U praksi nikad nisam čula da se to dogodilo, nisam čula da mnogo kolega prijavi kolege koji su znali za nasilje, a nisu reagirali!

Prosvjetari, učitelji i stručni suradnici često se Poliklinici žale na nedovoljnu podršku unutar svog sustava da nešto učine i da se obrate Centru. Iako im je time teže, zaključuje Roje Đapić, ne treba im ničije dopuštenje da pišu Centru, da dignu slušalicu i obave poziv koji nekome može promijeniti život. Dakle, dovoljno je javiti o sumnji i pustiti druge da odrade svoj posao. U stalnoj suradnji da to prestane biti tabu-tema, a i roditelji normalno prihvate uključivanje Centra kada im stručnjaci to normalno i samopouzdano predstave.

Dakako, nije svaki vršnjački sukob nasilje. Djecu treba pustiti da sama rješavaju nesuglasice, da se povremeno posvađaju i riješe konflikte, dapače. No, zlostavljanje odllikuje razlika u odnosu moći i ranjivosti žrtve i počinitelja nasilje koja je sasvim jasna svakome tko radi s djecom. Kome nije, neka potraži edukaciju i savjet. Jer nijedno dijete više nikad ne bi trebalo čuti rečenicu – “Ako kažeš, gotov si”.

Print Friendly, PDF & Email