Školske novine u aktualnom broju od 21. travnja 2020. donose intervju s ravnateljicom Poliklinike prof. dr. sc. Gordanom Buljan Flander pod naslovom »Srušila nam se svakodnevica, ali i ovo će proći« iz pera novinara Branka Nađa. Kompletan novi broj Školskih novina s glavnom temom »Kako očuvati mentalno zdravlje u vrijeme korone, potresa i online nastave«, kao i prethodna izdanja, u PDF-u možete pročitati/preuzeti na linku: http://www.skolskenovine.hr/tjednik_arhiva.aspx
Prenosimo intervju s ravnateljicom prof. dr. sc. Gordanom Buljan Flander u cjelosti:
»Epidemija koronavirusa dovela je do zatvaranja hrvatskih vrtića, škola, fakulteta, djeca su se tek počela privikavati na izolaciju po kućama i nastavu na daljinu, a potom je Zagreb prodrmao najveći potres u posljednjih 140 godina. Strah, zebnja, panika, nesigurnost i depresija uvukli su se u naše domove, jasno i glavice naših najmlađih, djece i mladih na kojima, kako se kaže, svijet ostaje. Međutim, oni u ovim vremenima trebaju najviše naše pomoći, ljubavi, ohrabrujućih riječi. Stoga je i naša najpoznatija ustanova za takvu djelatnost – Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba – osigurala koliko-toliko neometan rad. Organizirana su dežurstva, a dio djelatnika, psihologa, radi od kuće te komunikaciju s roditeljima (svoih malih pacijenata, ali i mnogih drugih koji traže podršku) obavljaju putem e-mailova. Ravnateljica Poliklinke prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, psihologinja i psihotereapeutkinja po struci, otkriva nam da su se u ovim kriznim vremenima posebno posvetili psihoedukaciji djece, roditelja, stručnjaka, ali i šire javnosti. Svakodnevno na web stranici Poliklinike objavljuju tekstove, postavljaju videoprikaze, izdaju infografike.
– Inicirali smo javnu kampanju Jedni za druge, provodimo istraživanje kako bismo procijenili stanje i potrebe obitelji za daljnji rad. Tako ostajemo povezani s roditeljima i djecom svim dostupnim načinima, nudeći im savjete i smjernice kako se nositi s aktualnim okolnostima koje su teške za svaku obitelj.
Je li od trenutka zatvaranja škola i vrtića porastao broj poziva Poliklinici za savjete, za pomoć? Kakvu pomoć i savjete traže djeca i njihovi roditelji?
– Mnogo nam se ljudi javlja, uglavnom zato što su i sami u brizi, strahu, krizi, naročito obitelji iz Zagreba koje su pogođene i potresom, a uz brigu o sebi trebaju preuzeti i brigu o djeci. Zanima ih kako razgovarati s djecom, kako postaviti pravila, kako uskladiti rad od kuće s obiteljskim životom. Pitaju se jesu li neke njihove reakcije i emocije normalne, kao i one njihove djece. Također, imamo informacije o nasilju u obitelji, o problemima konflikta rastavljenih roditelja koji se ne mogu dogovoriti o susretu i druženju s djecom u ovom razdbolju. Za većinu naše djece ovo razdoblje, osim problema povezanih s koronavirusom i potresom, obiteljženo je dodatnim problemima u obitelji i time su oni u posebnom riziku u ovoj situaciji.
Mnogo svi radimo s djecom na osnaživanju, samopouzdanju, prevenciji neželjenih ponašanja, ali nas na ovakvu situaciju u zemlji i svijetu nitko nije pripremio, zar ne?
– Obilježje krizne situacije upravo je nenadanost, nepredvidljivost u kombinacji s gubicima ili prijetnjom gubicima onoga što nam je važno. Krizne su situacije posebno teške, jer se na njih ne možemo pripremiti. Ruše nam vjerovanja u pravedan svijet, u sigurnost, stabilnost i predvidivost života, koja nam je svima potrebna, a osobito djeci. No razvoj samopouzdanja, emocionalne stabilnosti, samoregulacije, bliskih i sigurnih odnosa – djeci sigurno ne šteti ni u ovoj situaciji; dapače, pomaže, jer to su djeca koja imaju otpornost, koja će se laše prilagoditi te izaći snažnija iz teških uvjeta.
Zagreb je pogodio i razoran potres. Jeste li i vi pomislili, poput mnogih Zagrepčana: »Ima li ovome kraj? Što je sljedeće?«
– Ni mi koji smo stručnjaci mentalnog zdravlja nemamo imunitet na traumatske događaje. Naravno da nas je pogodilo i da smo se i mi pitali slična pitanja kakva se pitaju naši sugrađani. Znanje nam pomaže, ali nije presudno kad se radi o nama osobno u ovako ekstremnim okolnostima. Ipak, ono što pomaže jeste znanje o tome koliko nam je potrebna podrška, socijalni kontakt, zajedništvo, te smo se mi kao kolege, osim sa svojim obiteljima, međusobno jako povezali. Uz pružanje podrške našim pacijentima i međusobno si pružamo svakodnevnu podršku.
Nije tajna da se u ovakvim vremenima lako odati crnim mislima. Kako to izbjeći? I kome se od vaših stručnjaka roditelji, djeca mogu obratiti ako im zatreba savjet, topla riječ, konkretna psihološka pomoć? Kako zapravo da ostanemo zdrave glave u ovim vremenima?
– U ovakvim trenucima najvažnije je prihvatiti svoje emocije i reakcije baš takvima kakve jesu, bez prosuđivanja što je normalno i što bismo trebali ili ne bismo trebali. Ovo će proći, a dotad je većina reakcija normalna na nenormalne okolnosti. Savjetujemo osmisliti strukturu dana, raditi, kuhati, odmarati, igrati društvene igre, čitati, vježbati kod kuće, održavati socijalne kontakte. Također, dobro je izbjegavati pretjerano informiranje, osobito iz neprovjerenih izvora. Dovoljno je pogledati vijesti jednom ili dvaput dnevno, kao i izbjegavati pojačanu konzumaciju alkohola, cigareta i drugih sredstava ovisnosti, što se u situacijama visokog stresa zna javiti kao potreba, a zapravo ne pomaže. Nije sramota potražiti ni stručnu podršku – kod nas, to je moguće putem maila, ali postoje telefoni 0 – 24 koji su dostupni u svim županijama i besplatni su. Treba iskoristiti sve resurse da bismo si pomogli koliko mkožemo. I naravno, slušati upute nadležnih institucija, na taj način u situaciji bespomoćnosti preuzimamo kontrolu nad onime što možemo te pridonosimo vlasitom zdravlju, ali i zdravlju drugih oko nas.
Postoje li kakve vježbe, svakodnevni rituali koji nam svima mogu pomoći u očuvanju mentalnog zdravlja? Joga, meditacija?
– Sve što nam pomaže, a nikome ne čini štetu, dobro je i preporučjivo. Svatko će za sebe najbolje procijeniti što mu pomaže održati mir. Nekome je to meditacija, nekome pečenje kolača, nekome dobar film, nekome maženje s djetetom prije spavanja. Nema univerzalnog odgovora.
Kako prepoznati dijete koje je previše opterećeno događajima oko sebe, previše po stresom, koje zahtijeva konkretniju i bržu pomoć od svojih vršnjaka?
– Dijete treba pitati kako je i biti spreman čuti odgovor, često i dosljedno. Ako je dijete toliko preplavljeno da ne može funkcinoirati i umirit se barem neki dio dana, da ga ne vesele stvari koje su ga veselile ranije, ako govori o samoozlijeđivanju i suicidu ili čak pokuša tako nešto učiniti, ako ima trajnije teškoće sa spavanjem odnosno hranjenjem, psihosomatske smetnje kao što su glavobolje ili trbuhobolje… tada je dobar trenutak za potražiti stručnu pomoć. U ovim uvjetima, osim ako je djetetu akutno ugrožen život i zdravlje, savjetujemo prvo da roditelji nazovu neku od službi pa procijene potrebu za odlaskom u bolnicu uz stručnu podršku s druge strane telefona.
Kako početi razgovor s djetetom o nedavnom traumatskom događaju kao što su smrt, korona, potres i treba li na tom razgovoru inzistirati i kada dijete ne želi razgovarati?
– Djetetu je dobro ponuditi razgovor više puta. To ne mora biti jedan takozvani veliki razgovor, nego se može razgovarati kao obitelj kad ta tema dođe na stol, sponatano… A sigurno će doći. Važno je više slušati nego govoriti. Prije svega možemo dijete pitati što zna o određenoj temi, npr. koroni, ima li neka pitanja te djetetu ponuditi kratka i jasna objašnjenja važnih informacija njemu primjerenim rječnikom. Također je bitno normalizirati emocije djeteta te mu ponuditi zagrljaj, podršku, blizinu i razumijevanje. Sa starijom djecom možemo zajedno istraživati iz provjerenih izvora. Budite sigurni da su adolescenti itekako informirani, no iako izgledaju veliki, i oni su naša djeca te im treba vodstvo odraslih u šumi informacija koje ih mogu preplaviti. Iako na prvi pogled može izgledati da nas adolescenti ne trebaju, jako je bitna naša podrška i normalizacija njihovih emocija.
Djeca, učenici, možda su se i najbrže prilagodili ovim novim uvjetima funkcioniranja. Konkretno, nastavi na daljinu. Ipak, priznaju da im nedostaju prijatelji, druženje pod odmorima… Koje biste im savjete dali?
– Za djecu je važno da nastave održavati odnose s prijateljima. Mogu planirati što će zajedno raditi kad sve ovo prođe, međusobno dijeliti koje pjesme slušaju, koje igre igraju, koje sadržaje gledaju, koje nove vještine razvijaju… Postoje i brojne aplikacija za online igranje društvenih igara, videopozivi i slično. Sad je vrijeme da dobro iskoristimo blagodati suvremenih tehnologija, kad moraju izbjegavati tjelesnu blizinu, ali održavati tjelesne kontakte, u onom dijelu dana kad roditelji dopuste uporabu mobitela, odnosno računala.
Koji biste savjet dali njihovim roditeljima? Kako da pomognu svojoj djeci, a istodobno ne rade sve umjesto njih? Jer je to dugoročno zapravo medvjeđa usluga…
– Roditeljima bih savjetovala da se podsjete da su ljudi od krvi i mesa, da je normalno kako je i njima ovo teško i zahtjevno vrijeme. Iako okolnosti nisu iste kao ranije, možemo učiniti sve u našoj moći da onaj dio na koji možemo utjecati zajedno zaista svedemo na uobičajenu rutinu. Primjerice, koliko bi inače pomagali djetetu sa školom, da toliko pomažu i sad, jer upravo, kako ste rekli, u protivnom im rade medvjeđu uslugu. Zadatak je djece da iskušavaju i nastoje pomaknuti granice, no naš je zadatak da ih oddržavamo – tako ispunjavamo djetetove potrebe, a ne želje, što je puno važnije. u ovoj situaciji također je važnije s djecom razgovarati o svim pitanjima vezanima za zdravstvenu krizu kako bismo im pomogli da se nose s neizvjesnošću, nesigurnošću, nego tražiti od njih da budu perfekcionisti u svladavanju školskog gradiva.
Ova je situacija promijenila naše živote, promijenit će i nas. Kako da ne izgubimo moral, elan, dostojanstvo – ako izolacija potraje mjesecima?
– Možemo prihvatiti da na neke stvari ne možemo utjecati, ali na one koje možemo – utječimo. Osigurajmo si strukturu dana, male zadatke i ciljeve, održavajmo odnose i ne dopustimo da po cijele dane samo mislimo i čitamo o koroni. Mi smo mnogo više od toga, naš je identitet mnogo širi od koronavirusa i samoizolacije, držimo ga živim i kad nam se ne da – dugoročno si činimo dobro.
Mnogi se roditelji, a i učitelji, boje – što ako ova situacija potraje, kako će proći ocjenjivanje, kako zaključivanje ocjena? Je li već vrijeme da brinemo o takvim stvarima ili bismo radi mentalnog zdravlja morali razmišljati o pozitivnim svakodnevnim stvarima?
– Normalno je da nam se javljaju takva pitanja te bih svima savjetovala da ih upućuju na adrese onih od kojih možemo dobiti konkretan odgovor. Jedno je postaviti pitanje i osjetiti brigu, drugo je biti time preplavljen po cijele dane. Stoga, ova se dva dijela pitanja ne isključuju – možemo se brinuti i pitati te u isto vrijeme njegovati optimizam koji je jako ljekovit. Bit će nam kao i drugima, snaći ćemo se i preživjeti. I ovo će proći.
Kad jednog dana sve zaista i prođe, kako krenuti u sanaciju – našeg mentalnog zdravlja prije svega?
– Bojim se da je to pitanje na koje još uvijek nemamo jasan odgovor. Mi stručnjaci sad istražujemo, dodatno se educiramo, učimo iz primjera drugih zemalja te ćemo s korisnicima naših usluga sigurno i nadalje učiti zajedno. Mnogi naši stručnjaci imaju iskustva u radu s traumatiziranom djecom u vrijeme Domovinskog rata i ta će nam znanja i iskustva sigurno pomoći.
Bojite li se kao stručnjakinja specijalizirana za rad s najmlađima, da bi na djeci ova situacija mogla ostaviti dubljeg traga? Kako te posljedice umanjiti što je više moguće?
– Naravno da će na mnogu djecu ova situacija ostaviti traga. Najvažniju ulogu sad imaju roditelji, prema svim gore nabrojanim smjernicama. Uvijek je bolje prevenirati nego intervenirati kad se problem već razvije. Djeca čiji roditelji u ovom razdoblju budu dosljedni, emocionalno otvoreni i dostupni, imat će znatno manje rizike za razvoj ozbiljnih posljedica. Nažalost, bojim se da za neku djecu to neće biti tako. No, zato smo svi mi tu. I u ovom razdoblu – rade Centri, radi policija, rade službe mentalnog zdravlja. Pozivam sve vaše čitatelje da u ovim vremenima posebnu pažnuu obrate na djecu u svojoj okolini kojoj treba pomoć ne samo od korone nego i od onih koji bi ih trebali najviše štititi, a umjesto toga nanose im tjelesnu i/ili emocionalnu bol.”
Izvor: Školske novine: http://www.skolskenovine.hr/tjednik_arhiva.aspx
