U emisiji Potraga na RTL televiziji objavljena je potresna reportaža novinarke Sanje Čatipović o 18-godišnjaku koji je kao zlostavljano dijete izdvojen iz obitelji u dom, iz kojeg je nakon navršene 18-te godine završio “na cesti” te živi od prosjačenja. U emisiji je ravnateljica Poliklinike prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander komentirala položaj djece izdvojene iz obitelji u sustavu:
“Ondje gdje je trebao biti najsigurniji, osjećao je najveći strah. Gdje mu je trebalo usaditi vrijednosti, usađene su mu traume. Vukašin je rano ostao bez majke, a otac ga je tukao svaki dan. Vrijeđao i ponižavao.
Kad mu je bilo osam godina, izdvojen je prvo u udomiteljsku obitelj, a potom je godine proveo po odgojnim domovima. Još je jednu priliku dao ocu koji je zbog zlostavljanja u međuvremenu nepravomoćno osuđen na četiri godine i 10 mjeseci zatvora. No, ništa se nije promijenilo pa je mladić, sada bez prava da se vrati u dom, s tek napunjenih 18 godina završio – na cesti. Spava po kolodvorima, prosi za hranu. Iako mu je Centar nudio pomoć, izgubljen i istraumatiziran, sve odbija. Kako se država brine o zlostavljanoj i ostavljenoj djeci i kako izgleda život koji ne zaslužuje nijedno dijete pokazuje upravo njegova priča.
S 18-godišnjim Vukašinom Slančekom ušli smo u čekaonicu na željezničkom kolodvoru u Osijeku gdje nam je pokazao kako spava naslonjen na zid. Ili barem pokušava zaspati.
“Ne možes spavati, leđa te bole. Ne znaš boli li te vrat ili glava, ali moraš. Nema ne mogu, moraš. Zbog policije ne može izdržati ni sat vremena, dolaze i govore: ‘Ajmo, diži se!’, ispituju zašto sam ovdje”, priča nam Vukašin.
Ponekad se makne s prozora pa ode do zahoda: “Tu se malo podaperem i spavam. Nemaš druge.
Ujutro oko šest odlazi da ga netko ne nađe pa se kasnije vrati. Za život “zarađuje” tako što prosi.
“Pola ljudi me odbije, pola nešto da. Trebam za hranu, higijenu, gaće, čarape. Sve to držim u vrećici, ono što isprljam, bacim”, kaže Vukašin. Dobro poznaje sve uglove osječkih kolodvora. Kad nije na željezničkom, grije se na autobusnom kolodvoru.
Njegova potresna priča počela je davno. Majka mu se ubila, živio je sa sestrom i ocem zlostavljačem.
Ovako pamti oca: “Kad smo bili mali, svaki Božić trudio se da imamo, ne mogu reći. Ali kakvi smo išli u školu, u plavicama, isprebijani smo svaki dan. Ja kad sam bio mali, nisam znao tablicu množenja. Koliko je dva puta dva? Šest. A on me uhvati i prebije. Gušio me jastukom, lomio kolce na nama. Sestru je silovao. Jednom me tako pretukao, sve mi je polomio. Nisam mogao hodati”.
Ružnih stvari koje su mu se događale ima, tvrdi, napretek.
“Upali svjetlo i kaže: ‘Diži se’. Kao pred oficirom sam morao stajati pred njim, trčao sam da se umijem jer sam znao da će me istući. Jednom smo bili u šumi, natovario je na mene deblo. Palo mi je, on uhvati cjepanicu i baci ju na mene i prebije me. Raskrvari mi lice, izgazi me, uhvati za kosu i vikne: ‘Marš opet’. I tako cijelo vrijeme”, priča nam Vukašin svoju mučnu prošlost.
On i sestra iz takve obitelji izdvojeni su kada je Vukašin imao osam godina. Njihov je otac 2018. nepravomoćno osuđen na četiri godine i 10 mjeseci zatvora zbog spolnog zlostavljanja sestre i zapuštanja i zlostavljanja Vukašina. Zbog žalbi o kojima odlučuje Vrhovni sud, predmet još nije zatvoren. Njegov je otac na slobodi.
“Uvijek me ismijavao, uvijek je govorio: ‘Vidi ga, retardirani bolesnik’. Pokazivao je svima da sam najgori, a on najbolji. Ja imam poteškoće, ruka mi se trese. Zbog njega. Svi su oni krivi”, kaže Vukašin.
A njih je, u njegovim očima, bilo puno. Bio je prvo kod udomitelja, nakon toga po domovima za odgoj djece i mladeži. U Osijeku je proveo gotovo tri godine. Nije bio med i mlijeko, i sam to priznaje. Tukao se, i njega su tukli, optuživali za bludne radnje. Bježao je pa su ga vraćali.
Dobro poznaju Vukašina, i policija i odgajatelji.
“Prvi problem je da dolaze zbog problema, a drugi je kad odu zbog nesređenih situacija, onda je to njima šokantno. I taj odlazak je bolan svima nama. Mi smo ovdje servis centara i sudova, gledamo što ćemo, kad odu van, mi s njima, osim na našoj individualnoj razini, nemamo ništa. Mi ne odlučujemo o dolasku i odlasku, mi smo pružatelj usluga”, rekao je Damir Sitar, odgajatelj iz Doma za odgoj djece u Osijeku.
Domovi su za djecu iz takvih uvjeta hoteli A kategorije
Damir je bio Vukašinov odgajatelj u Osječkom domu. Kod njega je Vukašin znao prespavati kada je napunio 18 godina i izgubio pravo na dom. No, dom je ionako svojevoljno napustio tri mjeseca prije rođendana. Damiru Vukašin nije najteži slučaj, kaže, nagledao se svega u 25 godina koliko radi u domu.
“Prvo mi je bilo šokantno prije 25 godina te rešetke, drugi šok kad sam išao po tu djecu, kad sam vidio iz kojih uvjeta ona dolaze k nama. Ovo je za njega hotel A kategorije, prosječan gledatelj ne zna i ne može shvatiti u kakvim teškim uvjetima ta djeca i ljudi žive. Nije samo djetinjstvo, to je kompletan socijalni milje. Obitelji znaju biti užasne, i međuljudski odnosi. Ne samo zlostavljanje, nego i šira obitelj, odnosi sa susjedima, jedna tako nepoticajna sredina, nakon što odu od vas, opet su izgubljeni”, ističe Sitar.
Iako ima veliko iskustvo, priznaje, teško je doprijeti do te djece. Ipak, nije to nemoguće: “Nije problem da im se nije nudilo ništa ovdje, nije im kliknulo u glavi i postanu svjesni što su izgubili tek nakon što odu. Odluke koje oni donose, što kuhaš, to ćeš i jesti, divno im je imati slobodu, a divno bi bilo ne snositi posljedice. Kad dođe do toga da shvate da o njima ovisi, što je bilo, bilo je, to im je jako teško. Ali to je put izlaska, treba ići raditi. Te traume njih zacementiraju u prošlosti”.
S takvom djecom ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba radi cijeli život. I ona smatra da imaju šanse. Ako ih sustav prepozna prije nego što bude kasno.
“Ima šanse da se pomogne. Da centri koji se bave zaštitom na vrijeme prepoznaju i reagiraju. Ako ta obitelj nema kapacitet za promjene, potrebno je dijete izdvojiti iz obitelji, ali ne na način da se svake godine produljuje izdvajanje dok nema 11, 12 godina i onda ga je teže posvojiti”, kaže prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba.
Štedimo na djeci
Kasnije se razviju problemi u ponašanju i s takvom je djecom sve teže raditi. Izigrani od obitelji, gube povjerenje u bilo koji autoritet.
“Takva se djeca nažalost nauče načinima preživljavanja, nekad su konstruktivni, nekad destruktivni, nauče manipulirati da bi dobili ono što im treba jer je to način preživljavanja, ali ono što mi vidimo ispod toga jest golema tuga. Oni rijetko misle da su roditelji ti koji su krivi, nemaju osjećaj pripadnosti, nemaju dobru sliku o sebi. Ako misle da su loši, oni će se tako i ponašati. Izdale su ih ‘figure’, zato ne vjeruju autoritetu. Ne treba čuditi što ne vjeruju ni nama ni odgajateljima”, rekla je Buljan Flander.
Za udomitelje nema edukacije za rad s takvom djecom, a ni u domovima nije sjajna situacija, smatra Buljan Flander: “Domovi za odgoj nisu dovoljno ekipirani stručnjacima. Mi štedimo na djeci. Oni su žrtve na koje mi idemo sankcijama, ne razumijemo gdje je uzrok problema. Mi kao sustav, svi mi imamo ime i prezime, ako se ne umrežimo i ne surađujemo, pitat ćemo se zašto je dijete postalo delinkvent”.
A prođe li kroz ruke sustava s takvim mehanizmima obrane i neriješenim traumama, šanse da kad odraste zaroni još dublje postaju sve veće.
Statistika ne radi za njih: istraživanja pokazuju da zlostavljana djeca u 30 posto slučajeva nastave transgeneracijski prijenos zlostavljanja i da je to veći rizik nego kod djece koja nisu zlostavljana. Djeca koja odrastaju u nesređenim obiteljima imaju četiri puta veći rizik da budu nasilna u adolescenciji, a kad gledamo presude maloljetnika za najteža kaznena djela, većina njih su djeca iz zlostavljanih obitelji.
Vukašin je danas i svjestan i nije svjestan što je radio. Završio je samo osnovnu školu, u srednju ga nisu mogli natjerati: “Bio sam u toj fazi gdje sam pukao. Ako vas nije briga za mene, tko ste vi meni, što me briga za vas, niste moji roditelji…”
Sustavu tako nikad nije povjerovao. Nekoliko mjeseci prije 18. rođendana ponovno je pobjegao iz doma. Splet okolnosti vodi ga, kaže, ocu.
“Krenem jesti, on me udari. Znate koliko je to bolno, a znate koliko boli to što ti rođeni otac ne da ni da jedeš.”
U nekom trenutku otac mu je, navodno, rekao da može otići: “‘Sutra ujutro, gubi se’. Ja vam ne mogu opisati koliko sam bio sretan. Ucjenjivao me: ‘Ne možeš ovako, ne možeš onako, ja sam tvoj skrbnik.’ Sa 17 godina me otjerao. O Bože, hvala ti. Spasio si me”, priča Vukašin.
Misli da nikome ne treba čovjek s ulice
S navršenih 18 godina i nezavršenom srednjom školom pravo na ostanak u domu više nije imao. Ravnatelj osječkog doma, posljednjeg u kojem je boravio, kaže da je dobio svu pomoć koju je mogao dok je tamo boravio. I psihološku i socijalnu.
“Poduzete su sve mjere iz spektra socijalnih usluga, što od ustanove, što od centra, treba naglasiti da su sve socijalne usluge na dobrovoljnoj bazi i nema elemenata prisile”, rekao nam je Goran Tubić, ravnatelj Doma za odgoj djece u Osijeku.
Iz Centra za socijalnu skrb Vinkovci poručili su da o konkretnoj osobi ne mogu govoriti, no neslužbeno doznajemo da mu se nudio smještaj u domu za beskućnike, topli obrok, zajednica mu je pokušavala pronaći posao, no on je sve to redom odbio. Zašto? Ni sam ne zna. U njegovim očima to se ne čini kao pomoć. Misli da nikome ne treba čovjek s ulice.
Posljednje što mu se nudilo bio je psihijatrijski tretman. Svojevoljno je došao i nakon dva dana svojevoljno izašao. Vratio se na ulicu. Za sustav, kroz čije je ruke prošao, sada je punoljetan i dužan – samostalno donositi odluke i snositi za njih posljedice.”
