Već godinu dana zbog pandemije i potresa značajan dio stanovništva, a osobito djeca, žive u situaciji produljenog stresa. Nedostatak druženja s vršnjacima, nedostatak igre i pojačano konzumiranje društvenih mreža – sve to ostavlja posljedice. Na koji način pristupiti djeci i kako im pomoći, ispitala je Zorana Čičak Kulić u reportaži objavljenoj u vijestima RTL televizije 5. veljače 2021. Stručni sugovornici bili su ravnateljica Poliklinike prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, psihologinja Branka Starc, koordinatorica  za psihološke krizne intervencije u Društvu za psihološku pomoć, te psihologinja Irena Zulić i psihijatar Dragan Puljić iz Neuropsihijatrijske bolnice »Dr. Ivan Barbot« Popovača:

»Mislim da će biti najteži socijalni aspekt. Nekako smo se otuđili«, »Najviše su mi falili prijatelji, druženje, zezanje«, govore djeca.

Svi osjećaju da im nešto nedostaje. Pandemija, a onda i potres, ostavljaju tragove.

 »Nakon karantene, nakon izolacije, nakon kriza 20-30% djece imaju elemente posttraumatskog stresnog poremećaja. Neku djecu boli glava, boli trbuh, neka djeca se ne žele vratiti u kuću u kojoj su doživjela potres«, rekla je prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander.

Sve to može dovesti do depresivnosti i anksioznosti. Zato je potrebno s djecom razgovarati i pokazati im da odrasli imaju kapacitete i načine za rješavanje problema:

 »Prvi i osnovni je način da se pomogne njihovim prirodnim pomagačima, znači roditeljima i odgojno-obrazovnim djelatnicima. Tek kad su prirodni pomagači dobro, onda oni mogu biti dobri pomagači svojoj djeci«, poručila je Branka Starc.

Odvojenost od prijatelja najteže pada adolescentima.

»Treba im omogućiti da se ponovo druže, da budu zajedno, da stječu prijatelje, da stječu nove ljubavi i to može biti u početku čak i teško, jer su se na neki način odvikli.«, kaže Starc.

»Škola nije samo obrazovna, nego i odgojna ustanova u kojoj se djeca socijaliziraju, tako da mnogoj djeci upravo ta socijalizacija fali, a posebno bih naglasila onu djecu koja su zatvorena s obiteljima koje imaju određena zlostavljajuća ponašanja prema njima.«, naglasila je prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander.

Posebna je pomoć potrebna na potresom pogođenim područjima. Na terenu su mobilni timovi, a održavaju se individualne i grupne radionice s djecom, roditeljima i nastavnicima. Psihologinja Irena Zulić kaže: »Mi imamo roditelje koji s dvoje – troje djece spavaju u istom krevetu, jer im to pruža osjećaj sigurnosti. Strašno im fale vršnjaci. Nisu ih dugo vidjeli, fali im ta igra i ta bezbrižnost koju su im korona i potres uzeli.«

Psihijatar Dragan Puljić smatra da od svega ovog lošeg može biti i neke koristi za djecu: »Naučit će neke važne stvari o članovima svoje obitelji i o tome kako društvo i svijet funkcioniraju.«

Zato odrasli moraju čuti i osjetiti ono što djeca pokazuju, ali i što skrivaju. Važno je pomoći im da odrastaju u svijetu koji su pandemija i potres promijenili.«

Print Friendly, PDF & Email