U emisiji Eter Familias na Radio Sljemenu 3. lipnja 2019. je gostovala ravnateljica prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander . Sa voditeljicom Ivana Krušlin Radaljac razgovarala je o temi roditeljstva i suvremenog odgoja te postavljanju granica i traženju podrške u svakodnevnim roditeljskim nedoumicama.
Na samom početku ravnateljica je pojasnila o tome kako se može doći po odgojni savjet ili pomoć u Polikliniku za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba:
„Ljudi često misle da smo mi privatna ustanova, što nismo. Vlasnik i osnivač Poliklinike je Grad Zagreb, ali mi smo unutar sustava zdravstva što znači da nam roditelji i djeca dolaze na uputnicu koju izdaje liječnik obiteljske medicine. Prema tome svatko tko god želi bilo kakav savjet, bilo kakav odgovor na neko odgojno pitanje, može doći, a isto tako mogu doći roditelji koji smatraju da je njihovo dijete izloženo nasilju, roditelji čija djeca su u školi izložena bullyingu, dakle nasilju od strane vršnjaka. Ljudi nas često više vežu uz nasilje nad djecom i među djecom i onda misle da će se kad dođu k nama odmah pokrenuti neki postupak kojim će se dijete izuzeti iz obitelji ili neki postupak protiv njih. To naprosto nije istina. K nama mogu doći svi roditelji s bilo kojim roditeljskim pitanjima, niša se ne plaća, sve je na uputnicu. Dakle, mi smo otvoreni za sve odgojne i razvojne probleme djece.“
Voditeljica: Danas roditelji ne uspiju detektirati što se sve s djetetom događa. Možda nije potrebna neka velika intervencija, ali to roditelji sami ne mogu.
Naravno, zato je struka tu. Ako nešto mi ne štima s autom otići ću pitati automehaničara, ako je s vodom otići ću pitati vodoinstalatera, tako je logično, ako imamo nekih odgojnih pitanja i dilema, logično je da pitamo stručnjake mentalnog zdravlja. Mislim da je dobro da se roditelji jave, da potraže savjet i pomoć. Povodom dana roditelja 1. lipnja sam putem Facebooka i u kolumni na našoj web stranici apelirala na roditelje, nastojeći ih potaknuti da se jave ako im je potrebna pomoć . Nije sramota potražiti pomoć, niti je to znak roditeljske nekompetencije. Dapače, to je znak roditeljske kompetencije i uvažavanja struke. Nažalost, kad je riječ o psihološkoj i psihijatrijskoj struci, posebno u odnosu prema djeci, roditelji često misle da oni sve najbolje moraju znati sami. Zašto bi znali? To nije njihova struka.
…
Voditeljica: Roditelji mnoge vještine koje možda nisu imali mogu steći kod vas i onda nastaviti takav zreo odnos i doma.
Ponekad je dovoljno nekoliko dolazaka i savjeta. Dugo radim i znam sresti ljude koji kažu „bila sam ili bio sam kod vas prije 10 ili 15 godina, i rekli ste mi da nema moje dijete problem nego da ja imam problem, da ne razumijem što se događa u djetetovoj glavici ili u djetetovoj duši ili da ne razumijem tu razvojnu fazu, posebno u adolescenciji, vaše dvije -tri -četiri rečenice su mi promijenile pogled na situaciju i to je pomoglo meni i mome djetetu. Dakle, nismo mi nikakvi čudotvorci ali znamo razvojnu i dječju psihologiju, znamo što je uobičajeno i očekivano za neku dob, znamo što možemo pripisati roditeljskim utjecajima, a što nekim drugim utjecajima. Zato jesmo struka mentalnog zdravlja i zaista nije sramota i nije problem ako roditelji potraže pomoć, nego je sramota ako ne potraže pomoć i podršku kad im treba.“
Voditeljica: Kako to da se hrvatsko društvo nije riješilo te stigme da ako netko čuje da idete i tražite pomoć i psihologa onda je to strašno?
Ja sam specijalizirala u Americi i zaista je bila velika razlika vidjeti kako je tamo moderno imati svog psihologa, a ovdje mi ljudi znaju doći kriomice iz nekog drugog grada da ih ne vide u njihovom gradu. Iako, moram reći da je iz godine u godinu stanje ipak sve bolje, dolazi do destigmatizacije psihologa, ali psihijatara još ne. Nekad me zovu roditelji da zamole da im naručim dijete psihologu, a ja vidim da je problem za psihijatra i kažem to: „Nemojte uopće gubiti vrijeme na psihologa, to je za psihijatra“, pa oni kažu: „Ma ne bih ja da dijete zna da ide psihijatru, ne bih ja znaju djed i baka ili susjedi…“ I to je zapravo šteta jer djetetu ide kriva poruka. Zaista je potrebno da svi zajedno radimo na destigmatizaciji psihičkih problema, na taj ćemo način više raditi na prevenciji i tako više pomoći našoj djeci. Istraživanja pokazuju je da 25% psihičkih problema krenulo u predškolskoj dobi, do sedme godine, a 50% u školskoj dobi, do 14.te godine. Znači, već tada trebamo zahvatiti problem i već tada roditelji trebaju potražiti pomoć i savjet kako bismo prevenirali veće probleme.
Voditeljica: Kad govorimo o tome kada bi roditelji trebali potražiti pomoć i savjet, često stručnjaci rodtieljima da budu roditelj, a ne prijatelj, da postavljaju čvrste granice.
Granice su potrebne, samo ih ne treba postavljati u atmosferi straha i zastrašivanja djeteta, straha djeteta od nekih groznih kazni poput fizičkog nasilja prema djetetu. Treba ih postavljati u atmosferi ljubavi, ali moraju biti čvrste. I tu se roditelji često poskliznu, jer te granice ne budu čvrste, budu nedosljedni i ne izdrže. Ako neku zabranu date djetetu, nemojte mu je dati na 30 dana, jer ćete već peti dan popustiti. Nego mu dajte na jedan dan… Kad bude veliko dijete će vam reći:“Mama ja sam točno znala ili znao kad si ozbiljno mislila.“ Djeca jako dobro znaju jesmo li dosljedni ili nismo, mislimo li ozbiljno ili ne. Kad nešto kažemo trebamo se toga i držati.
Voditeljica: Česti su savjeti da se djetetu ne smije govoriti „Misliš li da je vrijeme za spavanje“, nego mu treba reći „Vrijeme je za spavanje“.
Veliki je problem danas to što roditelji odustaju od svoje roditeljske odgovornosti i od svoje roditeljske uloge… Roditelji su ti koji postavljaju granice i koji zajedno s djetetom postavljaju pravila, ali onda i inzistiraju na poštivanju tih pravila i na sankcijama odnosno posljedicama ako se pravila ne poštuju. Dakle, roditelj je taj koji mora reći u 11 sati ćeš biti doma jer tako zakon kaže, i oko toga nema pregovaranja. I zato ne možemo biti najbolji prijatelji svojoj djeci. To su floskule koje govorimo samo zato da bismo im se približili, jer ne znamo na koji drugi način ćemo kontrolirati djecu. Dakle, prijatelju možeš reći „Neću doći doma do 11 sati nego ujutro“, a roditelj je taj koji treba voditi računa da se poštuju pravila koja su postavljena i da se djece i obitelj ponašaju u skladu sa zakonom. Roditelj ne može djetetu biti najbolji prijatelj, djeca imaju najbolje prijatelje svoje dobi u školi, vrtiću…
Voditeljica: Kako zadržati roditeljski autoritet?
Mislim da je ono što je najvažnije u roditeljstvu odnos s djetetom. Ne treba nikad izgubiti odnos s djetetom. Rekla bih da je bitno njegovati taj odnos na način da roditeljski i djetetov dignitet ostane sačuvan. Znači, nećemo ponižavati dijete, ali nećemo ni sebe ponižavati. Ne možemo smatrati dijete niti svojim vlasništvom niti lošom osobom koju mi trebamo popraviti niti možemo smatrati dijete ravnopravnim članom u smislu da donosi odluke jednako kao mi. Dijete ima pravo na svoje mišljenje, i treba saslušati njegovo mišljenje, treba saslušati njegovu volju, treba saslušati njegovu želju, čuti kako ono vidi problem … da bismo ga razumjeli. Ali mi smo ti koji donosimo konačne odluke u skladu sa najboljim interesom djeteta. Dakle, ako dijete kaže „Ja želim cijelu noć igrati igrice“ naravno da mu to ne možemo dozvoliti. To je njegova želja, ali to nije njegov najbolji interes. Jer on ima potrebu i za spavanjem. Ako dijete kaže da ne želi ići u školu, nećemo mu to dozvoliti, ili ako ne želi ići doktoru kad ima upalu pluća. A danas roditelji znaju reći „Dijete ima pravo na svoje mišljenje, ja moram njegovo mišljenje poštivati“. Njegovo mišljenje se treba uvažiti i saslušati, ali mi smo ti koji donosimo odluke u najboljem interesu djeteta.
Ovo posebno naglašavam, u situaciji kojih danas imamo sve više, a to su visoko-konfliktni razvodi roditelja, kad jedan roditelj „ide šumom, a drugi drumom“. Kad postoje roditelji koji smatraju da djeca ne trebaju drugog roditelja, jer ako ga oni ne trebaju onda ga automatski ne trebaju njihova djeca. Onda kažu da je to djetetova volje i želja … Važno je da preuzmemo roditeljsku odgovornost i u tom dijelu.
Uvijek je bitno da dijete bude u fokusu, bez obzira koje odluke donosili. Ako se djetetov interes kosi s interesom roditelja, mi u Poliklinici u tom slučaju uvijek stajemo na stranu djeteta, i u tom slučaju uvijek uključujemo i druge sustave, poput sustava socijale, koji nije tu da oduzme roditeljima dijete. Socijalne radnice nisu tete koje roditeljima otimaju djecu.
Voditeljica: Zašto se u hrvatskom društvu o socijalnim radnicima razmišlja kao o ljudima koji roditeljima oduzimaju djecu. Stvar nije tako jednostavna. Često je oduzimanje djece toj djeci i spas.
Apsolutno. I kao sudski vještak i kao klinički psiholog koji dugo radi ovaj posao moram vam reći da kad god sam vještačila oduzimanje roditeljskog prava, svaki puta sam pomislila da je čak prekasno pokrenut taj postupak i da bi za tu djecu bilo puno bolje da je taj postupak započeo ranije. Jer ako jednu godinu kad su djeca izdvojena iz obitelji vidimo da roditelji nemaju roditeljske kompetencije, i ako nemaju kapacitet za promjenu, čemu produljivati tu mjeru iz godine u godinu i djetetu oduzimati šansu da bude usvojeno, čemu roditeljima davati šansu za promjenu ako nemaju kapacitet za promjenu? Sigurno stručnjaci u socijalnom radu jako dobro procjenjuju obitelji i moje je iskustvo da prekasno započnu postupak izuzimanja djeteta iz obitelji. Zašto imaju takav imidž? Ja radim dosta edukacija centrima za socijalni radi i skrb i kod nas, i u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Srbiji…, pa znam da je i u regiji svugdje ista priča. Svugdje doživljavaju profesionalca iz socijalnog rada kao nekoga tko će ti uzeti dijete.
Mislim da je nekoliko razloga za to. Jedan je što oni sami nemaju dovoljno samosvijesti, nemaju dovoljno sigurnosti da je ono što rade dobro. A nemaju to zato – to je moje iskustvo – jer nemaju podršku. A moraju imati podršku institucij za svoj radi,da ih se poštuje i cijeni kao vrlo važnu struku. To je težak, odgovoran i opasan posao, a mi kao društvo ih dovoljno ne cijenimo, nego mislimo to su oni neki tamo, bave se sirotinjom i nekim problemima… i ne poštuje ih se dovoljno. Kad se dogodi da je neko dijete loše, da mu se nešto loše dogodi, svi će upirati prstom u centar za socijalnu skrb i pitati zašto nisu oduzeli roditeljsku skrb ranije, a ako idu oduzeti roditeljsku skrb ranije, onda će se dići svi na noge da zašto se roditeljima oduzima dijete jer da je bolje ikakva obitelj nego nikakva.
Dakle, što god napravili nije dobro jer mi opet mislimo, kao i u psihologiji, da sve najbolje znamo. Ljudi sebi dozvole da donose odluke i neke procjene i mišljenja na osnovi nedostatnih znanja i na osnovi nedostatnih vlastitih kompetencija. Što netko može znati o toj obitelji pa da komentira na Facebook grupi ili da komentira u novinama o nekoj obitelji kao što može znati centar za socijalnu skrb?
Voditeljica: Komentiranje na FB grupama pretvara se u jedno rešetanje, iznose se osobni podaci, pozivi na akcije na rubu zakona, to je platforma koju nitko ne kontrolira…
To je stvarno istina. Ono što je meni opet i u tim situacijama žao je djece, jer roditelji iznose podatke o svojoj djeci, iznose dijelove psihijatrijskih i psihologijskih nalaza. Sutra će ta djeca uguglati pa će to vidjeti o sebi. Roditelji im stvaraju jedan digitalni identitet koji nije njihov izbor, krše pravo djece na privatnost, znaju se dogoditi pozivi na linč… Vidim i komentare na našu Polikliniku koji znaju biti od pohvalnih do poziva na linč jer ako mi u nekom visoko-konfliktnom razvodu stanemo na stranu djeteta, onda će nas neminovno roditelj koji je dobio nalaz da nije onakav kakav on želi biti proglasiti nekompetentnima, korumpiranima, ne znam što sve, da smo u sprezi s centrom… Zašto bi mi bili u sprezi? Ako se radi o njihovim roditeljskim kompetencijama, posebno roditelji koji o sebi misle sve najbolje, i koji nisu spremni na promjenu, nisu spremni na uvid koji ima nudi struka, oni će svoj bijes okrenuti prema stručnjaku. Radije će proglasiti stručnjaka nekompetentnim, nego da se oni promijene i budu bolji roditelji svom djetetu …”
Ovaj intervju se u cijelosti može preslušati na našem You Tube kanalu.
