U posljednjem su periodu učestale izjave o tome, kako smo u različitim područjima života u potrazi za novom paradigmom. Unatoč toga što nam je značenje pojma paradigme poznato od ranije, u pristigloj koronakrizi otkrivamo njezin puni smisao. Radi se o promjeni starih mentalnih sklopova za koje smo prije vjerovali da su istiniti, a djelovali su poput skupa pravila i vrijednosti kojih se u životu držimo. Dok se ranije njegovala različitost te je vladao doživljaj lišenosti i uskraćenosti, koji je opravdavao stavove kompeticije i nadmetanja, sada se uslijed ograničenosti takovog stava i nemogućnosti da odgovori na važna pitanja ljudske egzistencije i rješavanja gorućih pitanja svakodnevice, vrijednosti počinju mijenjati.
Novi se obrasci odnose na uspostavu odnosa suradnje, zajedništva, suosjećanja i pomaganja, jer postaje očigledno kako pojedinac osim što ne može sam rješavati probleme isto tako ne može naći svoju dobrobit po cijenu dobrobiti drugih. Pa iako promjena počinje u svakome pojedincu, uspješnost paradigme i njene primjene ovisi o našoj sposobnosti povezivanja i usklađivanja s drugima. Pri tome se bilo kakvo parcijalno usmjeravanje samo na tijelo ili pak samo duševne aspekte čovjekova života, a bez transcendentalne poveznice koja se odnosi na ono što objedinjuje i u konačnici donosi smisao, pokazalo nedostatnim i krhkim načelom.
Mnoge su se osobe u kritičnom trenutku opasnosti od infekcije koronavirusom ili pak u periodu zdravstvene krize zatekle same, a otkrile da čovjek zapravo nikada nije sam jer tražimo i pronalazimo načine povezanosti čak i kad smo odvojeni od onih koje volimo. Osnovne emocije koje se pri tome oslobađaju jesu:
– iskrenost prema sebi i drugima,
– razumno ponašanje i
– razborita poslušnost koja u sebi podrazumijeva i procjenu rizika.
Uglavnom se većina nas slaže kako trebamo postati strpljiviji, ukrotiti raniju užurbanost pa tako spoznajemo da za sve treba dočekati pravo vrijeme. Ishitrena i brza rješenja, te užurbanost našeg života su nas ranije često dovodili u situacije u kojima smo berbu grožđa očekivali u proljeće i pri tome željeli preskakati važne faze njegova sazrijevanja. Ta strpljivost o kojoj govorimo ne bi bila moguća kad ne bismo imali suosjećanja kako za sebe same tako i za druge.
Koncept suosjećanja
Koncept suosjećanja nam u terapijskom djelovanju, ali i u svakodnevici, na poseban i zanimljiv način pojašnjava prof. dr. sc. Paul Gilbert, klinički psiholog.
Tako Gilbert bitnim odrednicama suosjećanja pored senzibilnosti i osjetljivosti za druge, smatra mudrost i hrabrost, a bez kojih bismo bili lišeni svrsishodnog djelovanja. Mudrost je više od znanja, na način da se odnosi na svrhovitu procjenu postupanja. Hrabrost nam na prvoj razini pomaže u borbi protiv vlastitih negativnih misli koje nas žele uvući u krivnju i nesigurnost, a što je dalje plodno tlo za širenje straha. Na drugoj nas pak razini hrabrost dovodi do djelovanja koje je u skladu s prevladanim strahovima. Pored toga prof. Gilbert ističe kako nam je neophodna predanost u razvijanju vještina potrebnih da se te patnje sprječavaju ili da se, kada se već dogode, ublažavaju. Pri tome nam upućuje važnu poruku: Zajedno gradimo svijet koji će postati suosjećajniji, stoga pažljivo razmislite kakav svijet uistinu želite?
Briga za druge, osobito za najranjivije skupine je vidljiva u svim aspektima života, također i iz uloge roditelja. Odstupanje od osobnih prioriteta roditelja osobito dolazi do izražaja prilikom suradnje prilikom skrbi nad djecom koja odrastaju u razdvojenim obiteljima.
Tu postoji nužnost da se razumna procjena o sigurnosti djeteta stavi u prvi plan u odnosu na uhodane sheme susretanja roditelja, a koji se sada mogu odvijati alternativnim načinima, kao što je to primjer i na drugim područjima života: Prisutni smo, samo sada na drugačiji način. Iako nam se može činiti da su ponekad, nerazumijevanja duboka kao provalije, ovo je pravi test sposobnosti postavljanja prioriteta i naše zrelosti u njihovim procjenama, te otkrivanje spremnosti da uložimo dodatni napor kako bi se to prevladalo.
Jesmo li solidarni samo u vrijeme teškoća?
Nadamo se da će posljedica pojedinačnih i skupnih napora biti novi sustav vrijednosti za koji bismo voljeli da i nadalje postane neupitnom postavkom naših života. Mnogi su sumnjičavi i govore kako smo solidarni samo u vrijeme teškoća. Možda, a možda je ova situacija ipak bitno drugačija, upravo time što je planetarna. Kako god bilo, rješenje je u tome da za početak promjene tražimo u sebi, da izbjegnemo uobičajenu i raširenu sklonost traženja pogrešaka kod drugih, a kad ih i primijetimo da budemo tolerantniji, ali bez odustajanja od cilja i s jasnom slikom onoga što želimo izgraditi. Ovakvim odabirima i usmjerenošću ne na ono što sami možemo dobiti, nego upravo na ono što smo spremni dati, širimo svoj unutarnji prostor slobode ali i odgovornosti, što nipošto nije bezbolno ali je prateći dio našeg osobnog razvoja.
Kako se čini, kriza je sveobuhvatna i ne ostaje nam drugo nego da stvarno i iskreno počnemo nadoknađivati propušteno na mnogim područjima života. Izlaz iz krize koja se odnosi na međuljudske odnose je u tome da sagledamo što nas je do nje dovelo. Tako mnogi od nas osobito ovih dana kako u poslovima kojima radimo i tako u svojim obiteljima, otkrivamo da: Sve što činimo iz ljubavi, jest ljubav. A mjera ljubavi? To je ljubav bez mjerenja.
Piše: Sanja Jusufbegović, prof. psihologije, klinički psiholog
Ilustracija: Pixabay.com
Drugi tekstovi autorice:
Sigurnost u nesigurnim vremenima: Kako nam može pomoći lokus kontrole?
Emocionalna podrška obitelji djeteta s teškoćama u razvoju
Kako olakšati djetetu da se suoči s bolešću člana obitelji
Podijeljeno skrbništvo – pitanja i dileme
Smetnje spavanja kod djece predškolske dobi