Kronologija svakodnevnice u posljednjih tridesetak godina iznjedrila je cijeli niz specifičnih stanja, koja su u društvenom kontekstu bila više ili manje zamijećena. Pa ipak, mnogim generacijama potpuno je blizak pojam davno uobličene sintakse nazvane „Stokholmski sindrom“. Iako se učestalo koristi, kako u kolokvijalnom, tako i u stručnom i znanstvenom riječniku, niti do danas nije jasno definirano koji to kontekst specifično i nedvojbeno dovodi do njegovog nastanka.
Stokholmski sindrom: psihološki odgovor žrtve u situaciji kada dominantna osoba može njen život dovesti u opasnost
Stokholmski sindrom se spominje po prvi puta 1973. godine, kao sinonim za cijeli spektar interakcija, a naziv je vezan uz zbivanja tijekom pljačke banke u Stockholmu, u kolovozu iste godine. Definiran je kao psihološki odgovor žrtve u situacijama kada dominantna osoba može njezin život dovesti u opasnost. Najvažnija značajka je snažna emocionalna povezanost koja se razvija među osobama koje dugo vremena dijele, po život opasne, te egzistencijalno ugrožavajuće, uvjete. Ekstremni strah akcelerira osjećaj privrženosti, kao i empatiju prema otmičaru. Ovaj je sindrom postao i jedno od mogućih objašnjenja zašto neke osobe nisu spremne prekinuti vezu sa nasilnikom, a kada je riječ o obiteljskom nasilju jedan od partnera (najčešće je to žena) ne napušta partnera usprkos dugogodišnjem zlostavljanju.
Povezanost koja se javlja između žrtava Stokholmskog sindroma i otmičara, kao i ona koja se zamjećuje u slučaju nasilja u obitelji, temeljena je na uvjerenju žrtava da potpunu kontrolu nad njihovim životom u tom trenutku ima nasilnik. Kada govorimo o djeci, kao središnjici zlostavljajućih modela u disfunkcionalnim obiteljima, ali i u svjetlu nezrelosti, kako tjelesne, tako i emocionalne i kognitivne, zlostavljana djeca, mogu zbog okolnosti biti prisiljena prihvatiti svoj podređeni položaj.
Toksični stres: u uvjetima nepovoljnih okolišnih činitelja, uz osjećaj straha i bespomoćnosti i bez pomoći odrasle osobe kojoj dijete vjeruje
Na ovome mjestu počinje analogija Stokholmskog sindroma i situacije uvjetovane pandemijom koronavirusom (COVID-19). Okolnosti koje nalaže disciplina neophodna za održanjem najveće humane vrednote – života za neke obitelji mogu biti visoko toksične. Toksični stres je stanje intenzivne prepodražljivosti stresogenim hormonima uvjetovanog odgovora cijeloga organizma. On je isključivo vezan uz mozak u razvoju, kojega determinira i pojam neuroplastičnosti. To znači da na njegov razvoj i sazrijevanje (maturaciju), kako oblikovno, tako i funkcijom, djeluje nasljedni potencijal, ali i cijeli spektar vanjskih činitelja.
U uvjetima nepovoljnih okolišnih činitelja, koji snažno i kontinuirano djeluju na osjećaj straha i bespomoćnosti, bez pomoći odrasle osobe kojoj dijete vjeruje i za koju je vezano, dolazi do kaskadnog stresogenog odgovora, pri čemu njegovi učinci imaju kratkoročne, ali i dugoročne posljedice na zdravlje, svakodnevno funkcioniranje i sposobnosti, ali i moguću preranu smrt u odrasloj dobi.
Socijalna izolacija: zlostavljač preuzima kontrolu nad životom i drži svoju obitelj u zatočeništvu
Je li moguće da u uvjetima propagiranja tjelesne distanciranosti, vezano uz pandemiju COVID-19, pri čemu ona u zlostavljajućim okolnostima doma, znači i socijalnu autonomiju, zlostavljač u cjelosti preuzima kontrolu nad životom izbjegavajući moguće sankcije, što bi bilo nemoguće u normalnim životnim okolnostima. Taj scenarij je u ovim okolnostima vjerojatan. Zlostavljač u takvim za njega povoljnim uvjetima socijalne izolacije zapravo drži svoju obitelj u zatočeništvu.
Kako bi se preživjelo, mora se biti tiho. Koga zvati, komu reći da roditelj čini loše stvari, a izlaza nema? Nema učitelja, nastavnika, vršnjaka, i svih onih kojima se djeca najučestalije povjeravaju u „običnom životu“. Toksični stres dovodi do povećanja broja receptora u mozgu koji su specifični za stresogene hormone. Upravo je to razlogom permanentne prepodražljivosti, osobito u regijama mozga koje utječu na impulzivnost, reguliranje emocija, donošenje razumnih odluka i adekvatno svakodnevno funkcioniranje.
Stoga takvu djecu odlikuju otežano funkcioniranje, slabija postignuća u školi, češće sudjelovanje u konfliktima sa i među vršnjacima. Nerijetko su takva djeca krivo dijagnosticirana pod dijagnozom poremećaja pažnje i koncentracije, sa ili bez motoričkog nemira (ADD, ADHD). Ali biološka osnova procesa nastanka i razvoja toksičnog stresa, onemogućuje postizanje adekvatnih postignuća terapijskih postupaka iz razloga neuzimanja u obzir sveobuhvatnosti i cjelovitosti biokemijske osnove koja utječe na kliničku sliku, ali i na (ne)uspješnost terapije.
Hoćemo li u budućnosti govoriti o COVID sindromu sa trajnim posljedicama prouzročenima neprepoznatom traumom koja je nastajala u najsigurnijem mjestu za odrastanje – domu?
U ovim okolnostima, koje su kao nikada do sada izvukle na površinu sve rizične činitelje za izloženost djece toksičnom stresu, vrijeme je za poseban oprez kako bi uspjeli prepoznati znakove da se iza nekih vrata zbiva zlostavljanje. Materijalna nesigurnost, gubitak radnih mjesta, nadolazeće ekonomske promjene, u kombinaciji sa izolacijom kao jedinim načinom borbe protiv pandemije, postaju optimalni okvir za zatajenje zlostavljanja u obitelji. U kriznim vremenima, bremenitim egzistencijalnom neizvjesnošću, konzumiranje alkohola raste, postaju manifestne neke neprepoznate ili podležeće promjene mentalnog statusa, kao dodatni rizični činitelji, koji zatvaraju savršeni krug unutar kojega dijete može ostati neprepoznatom žrtvom.
Stoga, nije neozbiljno zapitati se: Hoće li pandemija koronavirusom biti zapamćena i po nekom novom nazivu za sasvim specifičan oblik zlostavljanja u uvjetima izolacije cijeloga svijeta od samoga sebe? Hoćemo li nekada u budućnosti, kada se zbroje slučajevi akceleriranog i moguće neprepoznatog nasilja, govoriti o COVID sindromu, sa trajnim posljedicama prouzročenim neprepoznatom traumom koja je nastajala u najsigurnijem mjestu za odrastanje, a ono se zove dom?
I zato, upravo je danas pravo vrijeme da „uđemo u tuđe cipele“, iskažemo empatiju, gledamo i vidimo, slušamo i čujemo svijet oko nas. Time ćemo biti mali kotačić koji u ljudskoj poniznosti neke male živote može učiniti onakvima kakvi su i trebali biti, jednostavno dječji. Možda nam je upravo sada dana šansa da izvučemo iz sebe ono najbolje, da pomažući drugima, postanemo bolji ljudi.
Piše: Doc. prim. dr. sc. Vanja Slijepčević Saftić, dr.med, spec.pedijatar, subspec. pedijatrijske neurologije
Zamjenica ravnateljice Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
Drugi tekstovi autorice:
Kako toksični stres djeluje na dječji mozak
Koronavirus (COVID-19) i djeca: opasnost od zaraze i zaštita od obiteljskog nasilja u uvjetima socijalnog distanciranja
Što roditelji trebaju znati o korona virusu (COVID-19): ODGOVORI NA 6 KLJUČNIH PITANJA
