Kad je negdje tamo krajem prošle godine do nas došla vijest da su neki tamo Kinezi zaraženi nekim tamo virusom, mnogima je ta informacija samo prošla pored glave. Neke tamo glave, one koja nam je sada stotinama godina daleko, jer je bila daleko opuštenija i manje opterećena od ove koju danas nosimo na ramenima. Virus je u Italiji, više nije šala, posebno ako smo bili na skijanju ili je netko naš istraživao prekomorsku zimu. Ali ipak, ni broj umrlih, ni broj oboljelih, nisu imali puno veze s nama. Sve su to bili neki tamo ljudi i „ne daj Bože“ nekome našem. Prvi slučaj korone u Hrvatskoj – ne tako davno, svi smo pratili. Kako je, kako su njegovi, kako mu se zove djevojka i gdje radi? Tisuće poruka podrške, sklopljenih ruku u komentarima članaka o tome kako izgleda život u samoizolaciji. Jadni ljudi, mnogi su mislili, ne znam kako izdrže… Ja ne bih mogao tako živjeti. Koji tjedan kasnije, eto nas – svi tako živimo.
Ti brojevi mrtvih i oboljelih su ljudi
Svaki dan slušamo o brojkama i ljudski životi pretvaraju se u krivulje: što je linearno, a što eksponencijalno, naučili smo bolje nego u srednjoj školi. Kriteriji uspjeha dana, osjećaja sigurnosti i osobnog mira znatno su se pomaknuli. Kad čujemo da je broj oboljelih, a posebno umrlih, manji nego jučer, odahnemo kao što bismo nedavno odahnuli jer je virus bio na drugom kontinentu. Zadnjih dana puno je komentara na temu preminulih osoba, i to u tonu koji djeluje u najmanju ruku bezosjećajno, a nekada i okrutno. Primjerice, „Dobro je, ionako je star“ ili „Uh, već sam mislio da je umro netko tko nije i inače bolestan“.
Ti brojevi su ljudi, imaju obitelj, imaju ljude koji ih vole i koji za njima ostaju. Ti brojevi imaju lice, ime i prezime, a mnogi njihovi najdraži neće imati ni privilegiju oproštaja na sprovodu. Jesmo li zaista kao društvo izgubili empatiju kad to zaboravljamo? Pokušajmo objasniti iz psihološke perspektive što je u pozadini opisanih doživljaja.
Uvjerenje da je svijet pravedan
Jedno od naših temeljnih uvjerenja ono je u pravedan svijet. Treba nam da vjerujemo da, ako sve činimo kako treba, nećemo biti „kažnjeni“ ili ćemo čak biti i nagrađeni, baš kao mala djeca.
Drugo važno temeljno vjerovanje je u osobnu sigurnost i neranjivost, koje je posebno izraženo kod adolescenata pa se znaju upuštati u rizična ponašanja. No, kad bismo uzimali u obzir sve opasnosti koje vrebaju u svijetu oko nas i uvrštavali se u crne statistike, živjeli bismo puno manje slobodno, bez obzira na koronu. Primjerice, mnogi se ne bi usudili sjesti u automobil zbog rizika od prometne nesreće.
Vrlo često, kad se ljudi čine bezosjećajnima, radi se o prirodnome mehanizmu samozaštite, obrane od tjeskobe potencijalnog razaranja temeljnih uvjerenja koja nam pomažu održati mir. U našoj kliničkoj praksi nažalost smo nerijetko svjedoci okrivljavanja žrtvi nasilja. Koliko puta ste čuli ili pročitali: „Da nije nosila tako kratku suknju, ne bi ju napao!“, „Sigurno je nečim isprovocirao šamar!“, „Zato ja nikad ne šećem noću sama!“ i slično? Nastojimo na svaki način osigurati uvjerenje da smo mi drugačiji, da se ne možemo identificirati sa žrtvama, pa smo time „sigurni“. A kad te iste žrtve pitate što im je najgore, puno puta ćete čuti da je od samog nasilja više boljela upravo takva reakcija okoline. Nesreće, tragedije, bolesti, nasilje… Sve se to događa gotovo ili potpuno bez mogućnosti kontrole. Postoje stvari koje možemo kontrolirati i načini kako doprinijeti zaštiti, ali nitko, baš nitko na svijetu, nije posve siguran da mu se neće dogoditi nešto strašno. I ta bespomoćnost nas plaši pa se od straha nastojimo obraniti.
Pokažite djetetu da se možemo osjećati sigurno i imati empatiju za druge ljude
Važno mi je naglasiti da objašnjenje nije isto što i opravdanje. Iako možemo razumjeti zašto neki ljudi nešto čine ili govore, to ne znači da su amnestirani od odgovornosti. Ovo posebno vrijedi kad su oko njih djeca i mladi, koji uče iz primjera onog što vide i čuju, od cijelog društva, ali najviše svojih roditelja i bližnjih. Naravno da se ne trebamo poistovjetiti sa svakom žrtvom (korone ili bilo čega drugoga) do mjere da nas preplave emocije kao da se strašno dogodilo nama. No, svijet nije crno-bijeli. Postoji jako puno boja između i cilj nam je pronaći ravnotežu, koja bi u ovom slučaju bila zdrava empatija.
Ako s djetetom naiđete na neki anti-empatijski komentar, razgovarajte. Ako vam nekad takav komentar i izleti, vratite se na to pa razgovarajte opet – i sa sobom, i s djetetom. Ako ga izgovori dijete, saslušajte pa još jednom razgovarajte, bez osude, ali s jasnom porukom. Razgovarajte. I pokažite djetetu da se možemo osjećati sigurno i imati empatiju za druge ljude, a posebno žrtve – bila to Kina, Hrvatska, korona ili nasilje. Oni neki tamo lako postanemo i mi sami. A tada nam je empatija nužno potrebna.
Piše: Mia Roje Đapić, mag. psihologije
Ilustracija: Paul Craft/AdobeStock
Drugi tekstovi autorice:
ŠTO JE BOLJE? “Nemoj plakati” ili topli zagrljaj?
ISTINE I MITOVI O KORONAVIRUSU: Jedno je misliti, drugo je znati
SMJERNICE ZA RODITELJE: Potres – kako si možemo pomoći?
