Premijera predstave o međuvršnjačkom nasilju “Ako kažeš, gotov si!” u Gradskom kazalištu Žar ptica, a koja je ostvarena u suradnji s Poliklinikom sa zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, održana je 27. rujna 2019.
Iako tekst potpisuje Dina Vukelić, a režiju Krešimir Dolenčić, ova predstava pripada djeci, ali i svima nama koji živimo s djecom i mladima, koji ih svakodnevno susrećemo u svojim domovima, susjedstvima i na radnim mjestima. Hrabro i odvažno progovara o nasilju među djecom, o položaju žrtve, ali i počinitelja. Uz puno humora i nevjerojatne dubine sve nas koji smo ju pogledali dirnula je do suza, držala na nogama u dugotrajnom aplauzu i osnažila u misiji zaštite djece, zbog čega ovu vijest pišem iz prvog lica, ispunjena i ponosna što sam imala priliku biti stručna suradnica, još od prve verzije teksta prošlog proljeća jedno kasno popodne u Poliklinici, sve do sjajne premijere ovog petka u prepunom kazalištu Žar ptica.
Kada govorimo o intersektorskoj suradnji i promjeni društva u cjelini, često se kao prve asocijacije javljaju centri za socijalnu skrb, zdravstvene ustanove, škole, vrtići, domovi, policija i pravosuđe. Kroz ovu predstavu na popis prijatelja djece i suradnika Poliklinike, uz vječnu energiju i otvorenost naše ravnateljice, nježno i snažno ušetala je umjetnost, i to ona meni najdraža – kazališna, koja je pratila i moj put odrastanja.
Neke umjetnike zaštita djece ne zanima, neki ne znaju kako bi joj pristupili, nekima je dječja patnja preteška tema da bi u nju uronili, a neki nastoje pomoći bez stručne podrške pa ne uspiju ostvariti svoje plemenite ciljeve. Ova skupina divnih talentiranih glumaca i ostale kazališne ekipe prepoznala je važnost teme nasilja među djecom, hrabro se ulovila u koštac s njom, prepjevala ju je na svoj jezik koji dotiče ljude (često više nego naš psihološki jezik) i odgovorno je uključila struku kako bi se prenijela zaista prava poruka, a pritom se zaštitila djeca o kojoj se govori i kojoj se govori.
Redatelj Krešimir Dolenčić sinoć nam je rekao da je u ovakvim projektima smisao njegovog posla, s čim se u potpunosti slažemo, ne samo kao stručnjaci mentanog zdravlja, nego kao odrasle osobe koje imaju odgovornost za djecu, kojom se god profesijom bavili. Na samom kraju predstave glumci nisu mogli sakriti suze, a kad sam ih pitala što ih je najviše dirnulo, pokazali su na našu djecu, na koju smo svi zajedno najviše ponosni i o kojima je posebno važno nešto reći. Radi se o Odboru mladih Poliklinike, predivnim mladim ljudima, koji su se s radošću, entuzijazmom i velikom ozbiljnošću zajedno sa mnom prihvatili ovog izazova, koji su rado svoje ljetne praznike provodili na probama, pomagali glumcima i redatelju u kreiranju ove priče. Kako su rekli, cilj im je bio da predstava bude dovoljno realna da se druga djeca mogu povezati s pričama, dovoljno lagana da ih ne preplavi, a dovoljno ozbiljna da ih dirne i utječe na njihovo ponašanje i doživljaje. Isječci iz njihovog kratkog filma “I ovo smo mi” dio su predstave – na samom kraju publici pokazuje da nisu sami i da uvijek ima pomoći. Iako ne govore o svojim vlastitim iskustvima, u predstavu su utkali realne priče sa školskih hodnika, otvoreno dijelili savjete i emocije koje je kazališna ekipa pretvorila u čaroliju.
Kroz stvaranje ove predstave svi smo se povezali na nekoj novoj razini, onoj koja daje smisao teškim iskustvima i patnjama, koja daje snažnu energiju za svaki novi dan u kojem će neko dijete izaći iz tišine i pronaći prijateljsku ruku prema zaštiti i sreći. Svaka osoba koja pogleda predstavu postaje dio te obitelji, o čemu svjedoče i odlične kritike i ogroman interes za predstavu. Naša suradnja ovim ne završava. Premijera je samo trenutak u kojem se možemo zagrliti, u kojem možemo stati i biti ponosni što zajedno činimo promjene i postajemo svijet kakav djeca zaslužuju, korak po korak.
