Sinoćnja emisija HRT-a Otvoreno bila je posvećena zaštiti djece od obiteljskog nasilja, nažalost povodom slučaja na Pagu koji je šokirao cjelokupnu javnost jer je otac bacio četvoro djece s prvog kata. U emisiji su govorili ravnateljica Poliklinike prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, voditeljica Odjela maloljetničke delikvencije i kriminaliteta na štetu mladeži i obitelji Ravnateljstva policije Anita Matijević, sutkinja za mladež zagrebačkoga Županijskog suda dr.sc. Lana Petö Kujundžić, pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević, dr.sc. Maja Vučinić Knežević, pomoćnica ministrice za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku i sociolog prof. dr. sc. Renato Matić.

Ravnateljica: „I kao društvo i kao stručnjaci imamo previsoku toleranciju na loša ponašanja roditelja prema djeci“

Na pitanje voditelja i urednika Branka Nađvinskog što misli da je okidač za ovako teške zločine, ravnateljica prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander je kazala:

– Naravno, mogu biti razni uzroci i razni razlozi, od opijata do psihijatrijskih poremećaja. Međutim, ono što bih ja željela reći iz pozicije sudskog vještaka koja često radi vještačenja u slučajevima nasilja u obitelji, da nakon 35 godina iskustva u radu s djecom i obiteljima smatram da bez obzira što se događa u psihi i u mozgu takvih ljudi, da mi uopće kao društvo i kao struka imamo previsoku toleranciju na loša ponašanja roditelja prema djeci. Često sam, čak prijašnjih godina i češće, vještačila oduzimanje roditeljskih prava roditeljima, i svaki put sam pomislila gdje smo bili prije – rekla je ravnateljica i dodala:

– Događa se da iz godine u godinu, oduzmemo pravo roditelja da živi s tim djetetom na godinu dana, pa za godinu dana produžimo, pa za godinu dana produžimo, i stalno roditeljima dajemo šansu da oni budu bolji roditelji. Što više šansu dajemo roditeljima, to više oduzimamo šansu djetetu za normalan i zdrav život. I zaista mislim da imamo previsoku toleranciju na loša ponašanja roditelja prema djeci i na sva ta stanja u mozgovima majki i očeva koji se loše ponašaju prema djeci i da trebamo početi misliti na prava djece na miran život, na život bez nasilja, a ne toliko na prava roditelja da imaju svoju djecu.

„Je li postojeći sustav više naklonjen zaštiti prava žrtava ili zaštiti prava nasilnika? Koliko se puta nasilnici uspiju izvući ispod ruke sustava i budu onda recidivisti?“, sljedeće je pitanje voditelja upućeno ravnateljici:

– Iz pozicije praktičara i pozicije kliničkog psihologa i vještaka mogu reći da se vrlo često roditelji koji su nasilni, a ovdje govorim i o emocionalnom nasilju, izvuku, i to sve završi na štetu djeteta – rekla je prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander.

– Ne bih htjela da upiremo prstom samo u centre za socijalnu skrb…Gdje su ljudi u vrtiću koji trebaju vidjeti nasilje prema djeci, koji trebaju prijaviti centru da bi centar mogao reagirati? Gdje su ljudi u školi? Kad se mi pitamo u drugom srednje zašto je to dijete nasilno: zato što je možda u prvom, drugom, trećem razredu osnovne škole imalo probleme, a svi su se igrali Poncija Pilata i nitko nije htio vidjeti i nije htio prijaviti centru za socijalnu skrb da centar može otići u obitelj i vidjeti što se događa. Mislim da se zaista u svim dijelovima sustava ljudi vrlo često prave da ne vide dječju patnju, okreću glavu od dječje patnje, a onda ćemo mi sad pitati tko je kriv? Svi u sustavu koji nisu reagirali i koji nisu vidjeli i koji nisu htjeli vidjeti.

Je li postojeći sustav više naklonjen zaštiti prava žrtava ili zaštiti prava nasilnika? Koliko se puta nasilnici uspiju izvući ispod ruke sustava i budu onda recidivisti?

– Iz pozicije praktičara i pozicije kliničkog psihologa i vještaka , vrlo često se roditelji koji su nasilni, ovdje govorim i o emocionalnom nasilju, se izvuku, i to sve završi na štetu djeteta. Ali jako sam se željela nadovezati na ovu raspravu, ne bih htjela da upiremo prstom samo u centre. Jer kad sam govorila o ravnodušnosti, govorim i ravnodušnosti i drugih dijelova sustava, sustav odnosno ljudi imaju svoje ime i prezime. Gdje su ljudi u vrtiću koji trebaju vidjeti nasilje prema djeci, koji trebaju prijaviti centru da bi centar mogao reagirati? Gdje su ljudi u školi: Kad se mi pitamo u drugom srednje zašto je to dijete nasilno? Zašto što je možda u prvom, drugom, trećem razredu osnovne škole imalo probleme, a svi su se igrali Poncija Pilata i nitko nije htio vidjeti i nije htio prijaviti Centru za socijalnu skrb da Centar može otići u obitelj i vidjeti što se događa. Mislim da zaista, zaista u svim dijelovima sustava ljudi se vrlo često prave da ne vide dječju patnju, okreću glavu od dječje patnje, a onda ćemo mi sad pitati tko je kriv? Svi u sustavu koji nisu reagirali i koji nisu vidjeli i koji nisu htjeli vidjeti.

Ravnateljica. „Trebamo prestati štedjeti na djeci“

U zaključnom dijelu emisije voditelj je otvorio i temu rada s djecom žrtvama, ali i s počiniteljima. Ravnateljica se na tu temu osvrnula sljedećim riječima:

– Zaista trebamo prestati štedjeti na djeci. Mi sad govorimo tko će raditi sa žrtvama, a kod nas u Poliklinici se čeka tri mjeseca na red. Mi štedimo na djeci. Čuvamo obitelj pod svaku cijenu, nećemo uzeti roditeljsko pravo dok dijete nema 10,12, 14.. godina, kad ga više nitko neće niti usvojiti. Dakle, ‘ajmo prestati. Ovakve stvari kao večeras već smo govorili i prije pet i prije deset godina, i dalje štedimo na djeci. Struka je rekla svoje, mislim da je vrijeme da politika uzme stvar u svoje ruke i prestane štedjeti na djeci, da počnu ulagati u djecu i u stručnjake koji će raditi s djecom.

Sutkinja Lana Petö Kujundžić: „Djeca ne znaju o svojim pravima i kome se mogu obratiti za zaštitu“

Sutkinja Lana Petö Kujundžić je govorila o odnosu sudova prema nasilju u obitelji:

– Prije 20 godina fokus kaznenog prava je bio na počinitelju, a negdje otprije desetak – petnaest godina unatrag govorimo i o žrtvi i njenim pravima. Nažalost, kazneno pravo nije bilo doraslo da stavi jednaku težinu na žrtvu i na počinitelja, tek u današnje vrijeme ja bih rekla da pokušavamo izjednačiti njihova prava. No još uvijek tu nismo, još uvijek smo nekako na strani. Kazneno pravo gleda kako ćemo osuditi počinitelja, žrtva je samo svjedok, ona prođe kroz postupak. Pustimo je u stvari da se sama kasnije bori za svoja prava, ne dajući joj onaj početak mogućnosti u imovinsko-pravnom smislu, da joj damo naknadu štete da bi mogla pokrenuti neki postupak dalje. Kazneno pravo je nešto što je rez na koncu. Mi dobijemo slučaj kad već imamo pred sobom žrtvu koja je već bila žrtva 20 puta, a prvi puta se u sudskom postupku raspravlja o njenim pravima. I tu je problem.

Na pitanje o tome koliko su djeca svjesna svojih prava i toga kome se mogu obratiti za pomoć, sutkinja Lana Petö Kujundžić kazala je da nisu:

– Jedno istraživanje iz 2018. pokazalo nam je da djeca ona ne znaju ništa o svojim pravima, ne znaju kada postaju kazneno odgovorni, ne znaju što je sud, nemaju pojma što je državni odvjetnik , ne znaju da je policajac osoba kojoj mogu prići… To bi trebali naučiti u vrtiću i školi i u raznim igraonicama, tako da nam predškolska djeca, djeca do 8. godine znaju barem minimum svojih prava i kome se mogu obratiti za zaštitu.

Pomoćnica ministrice obitelji: „Trebamo postaviti pitanje do kuda ide moć roditelja“

Dr.sc. Maja Vučinić Knežević, pomoćnica ministrice za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku je na konstataciju voditelja kako su postojali znakovi o tome da su stradala djeca izložena nasilju u obitelji, a da nitko, pa ni centar za socijalnu skrb, nije reagirao odgovorila:

– Centar je poduzeo mjere, a ono što se čini nama u čitavom ministarstvu je da nam ponekad nedostaje jedne pozitivne agresivnosti. Nekad idemo čisto onako školski, po protokolu koji je predviđen, a mislim da bismo u nekim situacijama jednostavno neke stepenice morali preskočiti kad već kao stručnjaci vidimo kuda ide krivulja… Slažem se da moramo svi zajedno postaviti pitanje do kuda ide moć roditelja, tako da se ne bi događale ovakve stvari.

Pomoćnica je najavila da je u tijeku izrada novog zakona o socijalnoj skrbi, kojim bi se obiteljski centri odvojili od centara za socijalnu skrbi, te bi imali više prostora raditi na prevenciji obiteljskog nasilja.

Policija. „U 2018. je bilo 16 tisuća prekršaja i kaznenih djeca iz domene obiteljsko-pravne zaštite djece i mladeži“

Voditeljica Odjela maloljetničke delikvencije i kriminaliteta na štetu mladeži i obitelji Ravnateljstva policije Anita Matijević naglasila je da policija učestalo postupa u zaštiti djece:

– Prošle godine imali smo 16000 prekršaja i kaznenih djela iz domene obiteljsko-pravne zaštite djece i mladeži. Dakle, radi se o jednom doista velikom broju. Imamo ustrojenu liniju policijskih službenika za mladež, koji su posebno obučeni da rade upravo s najtežim oblicima zlostavljanja djece, da prepoznajemo i određene rizike, i to je nešto na čemu ćemo raditi i dalje. Ulažemo i enormne napore u edukacije. Mijenjamo i pristup žrtvama da bi ih ohrabrili da nam se obrate.

Istaknula je koliko je važno da se policiji prijave sumnje na zlostavljanje djece kako bi se moglo pravovremeno reagirati:

– Ono što svakako imamo prostora svi skupa učiniti je imati još nekakvu dodatnu hrabrost da podnosimo kaznene prijave, da se ne bojimo kasnijeg pravosudnog epiloga. Vrlo često niti djelatnici policije niti centara za socijalnu skrb ne dobivaju potpunu informaciju. Građani se libe dati svoja saznanja policiji. U tom smislu smo otvorili on-line mehanizam prijave Red Button baš zato da građani koji se boje ili iz nekog razloga ne žele prijaviti svoje saznanje da je dijete u susjedstvu zlostavljano, da se iz stana čuje plač, mogu to učiniti anonimno. Takvih je prijava prošle godine bilo 100. Bolje je prijaviti sumnju koja je neosnovana, nego ne prijaviti sumnju i moći spasiti nečiji život.

Ministarstvo  unutarnjih poslova upravo je izradilo novi Pravilnik vezan uz zaštitne mjere o obiteljskom nasilju.

Kako je kazala Anita Matijević, izrađen je nakon analize dosadašnjih provođenja mjere zaštita od nasilja u obitelj. Samo u 2018. godini je policija provela  1600 zaštitnih mjera vezanih uz nasilje u obitelji:

– Shvatili smo da teret provođenja mjere trebamo sa žrtve usmjeriti na počinitelja. Promijenili smo pristup na način da ne razmišljamo o pravu počinitelja na privatnost i neometani život, i da je sada fokus provjere i provedbe same mjere usmjeren na to da se kroz kontakte i provjeru počiniteljeva ponašanja provodi mjera, a da se žrtva ostavi da normalno živi svoj život i da ju ne podsjećamo na nasilje koje je proživjela.

Pravobraniteljica za djecu: „Nasilnici su preblago sankcionirani“

Pravobraniteljica za djecu Helenca Pirnat Dragičević je naglasila da su nasilnici kroz pravosudni postupak preblago sankcionirani:

– Mislim da često puta izostaju sigurnosne mjere koje bi bilo dobro da im se izreknu. Nije dovoljna samo kazna, treba dalje raditi s takvim počiniteljima, što kod nas nedostaje. Ja bih voljela da danas svi gledatelji čuju da ne smijemo šutjeti o nasilju, da trebamo progovoriti da se od nasilja ne treba okretati glava, odnosno da se ne smijemo miriti s nasiljem, i zato pozivam sve – susjede, odgojitelje, nastavnike, profesore… da se se suoče s tim i da prijave i sumnju u nasilje.

Sociolog Matić: “Ako se unutar sustava nešto dogodi, a moglo se prevenirati – mi smo kao sustav zakazali”

Sociolog Renato Matić je iznio kako se protokoli i zaokni trebaju prilagoditi situacijama na terenu, kako bi se prevenirale ovakve tragedije:

– U jednom istraživanju koje imam iza sebe, o korupciji, sam razgovarao sa stručnjacima u ministarstvima socijalne skrbi, pravosuđa i policije i sa političarima koji imaju poluge odlučivanja. I to je bilo u onim zemljama za koje ćemo na prvi pogled uvijek reći da su nam uzor: Danska, Švedska, Norveška. Iskustva stručnjaka kažu ovako: Ako postoje bilo kakve naznake i ako protokol nije dovoljan, tada stručna služba na terenu kontaktira višu razinu, i kao stručnjak predlaže promjene koje ovi onda moraju usvojiti. Politika to onda samo blagoslivlja. Ako protokol nije utemeljen na zakonu, onda bez ikakve dvojbe reagira politika i stvari se mijenjaju. Dakle, presedan se odmah uzima u obzir i prevenira se za budućnost. Tamo ljudi kažu, da ako se unutar sustava nešto dogodi, a moglo se prevenirati, mi to osjećamo kao vlastiti promašaj. I mi smo kao sustav zakazali… – kazao je prof. dr. sc. Renato Matić te upozorio:

– Mi smo kao društvo prošli najveću moguću krizu unutar zadnjih 30 godina. Nije trebalo puno pameti društvenih stratega, političkih elita prije svega koje uzimaju moć u svoje ruke da bi donosile političke odluke koje se svih na neki način trebamo pridržavati, nije trebalo puno mudrosti da shvate da će najslabija karika idućihi nekoliko desetljeća biti obiteljski odnosi.

Print Friendly, PDF & Email