Donosimo prijevod nove kolumne Karen Woodall, psihoterapeutkinje iz londonske Family Separation Clinic, s njenog bloga: https://karenwoodall.blog/the-lighthouse-project/ Karen Woodall je predsjednica EAPAP-a, suorganizatorica konferencije EAPAP 2020 koja će se održati 16.-18- rujna, te edukatorica i supervizorica stručnjacima Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
Nastavljam raditi s obiteljima u kojima su djeca potaknuta na psihološki splitting. Vjerni čitatelji primijetit će da sada u tekstovima rijetko rabim termin otuđenje jer kao psihoterapeutkinja koja radi u kliničkom okruženju smatram da moja radna stvarnost zahtijeva točno određenje naziva problema.
EAPAP 2020: stručne tekstove i obavijesti vezano uz Treću europsku konferenciju s međunarodnim sudjelovanjem EAPAP-a „Separacija roditelja, otuđenje i oporavak djeteta: Razvoj standarda dobre prakse“ koja će se održati od 16.-18. rujna 2020. u organizaciji Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba možete pratiti u posebnoj rubrici EAPAP 2020 na našoj web stranici
Moramo točno odrediti klinički naziv jer u terapiji uporaba termina otuđenje obranu utvrđuje, a ne rješava. U svom radu s obiteljima nikad nisam često rabila taj termin, ali u tekstovima jesam. No sada ga izbjegavam jer sam shvatila da ne pomaže u radu s obiteljima i pri razgovorima o problemu.
Trenutačno svijet nastoji rad na tom polju opet proglasiti nepoželjnim. Ideolozi koji nas žele uvjeriti da potaknuti psihološki splitting u djece koja prolaze razvod roditelja i raspad obitelji nije stvaran, nastoje mu pripisati negativne konotacije.
Taj ideološki stav, prema kojemu samo očevi zlostavljači tvrde da je njihovo dijete otuđeno, organizirana je industrija čiji je cilj vratiti moć nad djecom u ruke majke nakon razvoda i raspada obitelji.
Kako god to zvali, otuđenje djeteta u procesu razvoda i raspada obitelji stvaran je problem. Pri procjeni sva ta djeca pokazuju iste znakove potaknutog psihološkog splittinga, u svjetlu kojeg svijet doživljavaju kao crno-bijeli. Većina, a moguće i svi, pokazuju znakove identifikacije s nasilnikom. To je psihološki obrambeni mehanizam koji djetetu u strahu od napuštanja ili drugih prijetnji omogućuje odvajanje i nijekanje anksioznosti koja te procese prati te njezinu projekciju na roditelja kojeg odbacuju. Nije važno potiču li dijete na to otac ili majka. Klinički znakovi su isti. Stoga je posve opravdano odbaciti tvrdnju da roditeljskom otuđenju pribjegavaju samo očevi zlostavljači.
Majke koje djeca odbacuju imaju ista iskustva kao očevi i njihova se djeca uglavnom ponašaju isto, iako je obiteljska priča nešto drukčija. Kad djeca odbacuju majku, ona i očevi opisuju je kao hladnu, daleku, nezainteresiranu za djecu, mentalno neuravnoteženu i štetnu za djecu, dok odbačene očeve majke i djeca opisuju kao opasne, zlostavljače, nezainteresirane za djecu, narcisoidne i štetne za djecu. Ma kako to opisivali drugima, znakovi su isti, a kad se roditelji zlostavljači koriste otuđenjem, a katkad to zaista jest slučaj, kliničkih znakova koje vidimo kod djece s obrambenim splittingom jednostavno nema.
Želimo li pomoći djeci koja pate od obrambenog splittinga, moramo se potruditi da detaljno i opetovano iznose svoja iskustva. Ako predugo zanemarujemo srž tog problema, opet će se ukorijeniti uvjerenje da su potrebe djece neodvojive od potreba njihovih majki. Potrebe djece nisu nužno vezane za prava njihove majke. One su zasebne i neovisne i zahtijevaju našu pozornost neovisno o majkama. Potrebe djece nisu nužno vezane ni za prava njihova oca. One su zasebne i neovisne i zahtijevaju našu pozornost.
Što se zapravo događa s djecom koja izravno odbacuju roditelja nakon raspada obitelji i u koje postoje klinički znakovi poticanja na psihološki splitting? Ta djeca, zapravo, pate od samootuđenja, otuđenja od vlastite osobnosti. Amy J. L. Baker pisala je o tome 2007. u svojoj knjizi Breaking the Ties that Bind (Kidanje spojnica) na stranici 107. Ondje se nalazi jednostavna rečenica koja, prema mom iskustvu psihoterapeutkinje koja radi s djecom koja se oporavljaju od otuđenja, posve sažima srž problema djeteta.
Potaknuti psihološki splitting u djeteta nakon razvoda i raspada obitelji uzrokuje samootuđenje, što znači da radimo s djetetovim lažnim ja, kako je to nazvao Winnicott 1965. godine. To ja uzrokuju izvitoperene roditeljske metode i roditeljska projekcija strahova na dijete, koje kao odgovor na to pribjegava obrambenom splittingu. Dijete zrcali ponašanje na roditelja koji je uzrok problema i uvjerava ga da se opravdano boji. A zapravo tako počinje otuđenje unutar obitelji.
Tijekom proteklih 10 godina rada shvatila sam da je ponašanje otuđene djece rezultat tog lažnog ja. Nakon toga mogla sam razumjeti zašto djeca koja od toga pate tako odlučno tvrde da na njih ne utječe roditelj i uspjela sam razviti pristup strukturiranim intervencijama koji ne utvrđuje problem, nego ga rješava. No shvatila sam i da, ako zanemarimo to lažno djetetovo ja, postoji mogućnost da opstane i u odrasloj dobi, što objašnjava zašto je djeci otuđenoj u djetinjstvu toliko teško shvatiti što im se dogodilo.
Lažno ja prilagođeno je ja. U terapeutskoj praksi predstavlja organizirano ja, koje je često vrlo strukturirano i sposobno. To lažno ja često udovoljava drugima u želji da budu uravnoteženi i sretni. U tom je smislu lako shvatiti zašto dijete koje se nakon razvoda i raspada obitelji prikloni tjeskobnom, povrijeđenom i ljutitom roditelju nauči kako se nositi s tim roditeljem i biti mu savršena pomoć kad je potrebno.
No pojava tog lažnog ja znak je da je dijete lišeno prava na samostalnu osobnost. To znači da je dijete uvučeno u spregu s drugim ili drugima koji su mu nametnuli svoja uvjerenja. Kako kaže Alice Miller u svojoj knjizi Thou Shalt Not Be Aware (Nećeš biti svjestan) iz 1981.:
Tek kad prihvatimo postojanje traume možemo bar donekle shvatiti kako represija u djetinjstvu truje sve kasnije veze.
Trenutačno u Family Separation Clinic (Klinici za raspad obitelji) radimo na razvoju teorije i prakse koje se odnose na djecu razvedenih roditelja i iz raspadnutih obitelji. Želimo ih razviti kako bi psihoterapeuti znali raditi s djecom koja su potaknuta na uporabu obrambenog psihološkog splittinga. Temelj našeg rada jest spoj psihoanalitičkih činjenica i intervencija s ciljem ublažavanja traume.
Uz pomoć stručnih kliničkih radnika iz cijelog svijeta, nastojimo pomoći djeci koja su proživjela razvod i raspad obitelji te doživjela samootuđenje i pružiti im pomoć koja im je potrebna kako bi pronašli svoje pravo ja.
To je pravo opetovano uskraćivano golemom broju djece tijekom nebrojenih godina zbog ideološkog fokusa na prava roditelja koja nadilaze potrebe djece.
Tu smo tragediju predugo zanemarivali.
Bibliografija:
Baker, A., 2007., Adult Children Of Parental Alienation Syndrome, New York, NY [u.a.], Norton
Miller, A., 1981., Thou Shalt Not Be Aware, London, Pluto Press
Winnicott., 1965., The Maturational Processes and the Facilitating Environment, New York, International Universities Press
Izvor: blog Karen Woodall, The Lighthouse Project: https://karenwoodall.blog/the-lighthouse-project/
Prijevod s engleskog: Krešimir Prijatelj, mag. psihologije
EAPAP 2020: stručne tekstove i obavijesti vezano uz Treću europsku konferenciju s međunarodnim sudjelovanjem EAPAP-a „Separacija roditelja, otuđenje i oporavak djeteta: Razvoj standarda dobre prakse“ koja će se održati od 16.-18. rujna 2020. u organizaciji Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba možete pratiti u posebnoj rubrici EAPAP 2020 na našoj web stranici na linku ovdje
