Više od 650 stručnjaka mentalnog zdravlja koji rade s djecom u različitim dijelovima sustava sudjelovalo je na online seminaru u organizaciji Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba „Potres i djeca u krizi: Trebaju li svi isto?“, kojeg je održala je doc. dr. sc. Bruna Profaca, klinička psihologinja Poliklinike. Cilj seminara bio je osnaživanje stručnjaka u pružanju podrške djeci i mladima nakon traumatskog iskustva potresa, za sudionike je bio besplatan, te je prijavljen za bodovanje stručnim komorama.
Živimo u vremenu kada svi imamo potrebu pomoći onima koji su ranjivi, osobito jer smo uz iskustvo potresa i u zdravstvenoj krizi. Na seminaru su sudionici dobili informacije o reakcijama djeteta u krizi, osobito očekivanim reakcijama djece nakon prirodne katastrofe kao što je potres. Potres ima potencijalno veliki traumatski učinak na djecu (neočekivanost i razornost događaja, nepredvidljivost, postojanje gubitaka). Većina studija govori o poteškoćama mentalnog zdravlja nakon potresa, ali nedovoljno o razvojnim procesima koji mogu biti pod utjecajem katastrofe. Ranjivost ovisi o emocionalnom i kognitivnom razvoju djeteta i o nizu drugih rizičnih i zaštitnih faktora, kao što je bliskost (izloženost katastrofi) i doživljaj prijetnje. Naravno, među zaštitnim faktorima, najvažniji su socijalna podrška i odnos s roditeljima/skrbnicima. Uz inače očekivane reakcije kod djece nakon traumatskog događaja, neke su specifične za upravo za iskustvo potresa i to kod sve djece, bez obzira na dob: nastajanje novih strahova, iščekivanje da će se potres ponoviti, potreba razgovaranja o potresu (kod mlađe djece proigravanje iskustva), ali i iskustva različitih gubitaka nakon čega djeca prolaze kroz proces tugovanja.
Što djeca i odrasli trebaju nakon ovakvog iskustva?
Na seminaru je doc. dr. sc. Bruna Profaca pažnju usmjerila na djecu u različitim „krugovima ranjivosti“, primarno onima koji su najviše pogođeni i izloženi, ali i onima koji svjedoče prijetnji prema najbližima, ili su aktualno manje izloženi, ali imaju različite posljedice. Važno je razumjeti koji postupci dovode do manje negativnih posljedica za mentalno zdravlje svih. Ako je riječ o onima koji su izravne žrtve, važne su osmišljene psihosocijalne intervencije u sklopu kojih i djeca i odrasli dobivaju psihološku pomoć kroz stupnjeviti model zadovoljavanja potreba svih. Posebno je naglašeno koje su intervencije važne za djecu, od trenutne zaštite i poticanja različitih aspekata sigurnosti, normalizacije reakcija do razumijevanja i integracije traumatskog iskustva. Nadalje, naglašena je važnost pružanja podrške djeci različite dobi, principa psihološke prve pomoći te psiholoških kriznih intervencija. Na seminaru su date i direktne preporuke u radu s djecom i učinkovitim načinima pružanja podrške, ali i preporuke za druge odrasle koji žive s djecom. Svi ovih dana naglašavamo važnost normalizacije dječjih reakcija, što naravno ne isključuje i davanje stručne podrške i psihoedukaciju odraslih kako bi oni bili podrška djeci. Posebnu pažnju treba posvetiti djeci s različitim ranijim negativnim iskustvima unutar ili izvan obitelji, čije se reakcije sada mogu intenzivirati.
I za kraj, na seminaru je doc. dr. sc. Bruna Profaca naglasila ulogu roditelja kao prvog kruga zaštite djeci. Ne zaboravimo kako je roditeljima, koji su i sami pogođeni, sada izuzetno teško. Podrška njihovoj psihološkoj fleksibilnosti i brizi o sebi temelj su jačanja i održavanja psihološke dobrobiti u obiteljima. Pružanje roditeljima alata u tim domenama jest osnaživanje kako bi se bolje nosili sa stresnim i neizvjesnim uvjetima.
Nakon predavanja, potaknuta je rasprava tijekom koje su sudionici imali prilike postaviti i pitanja vezano uz konkretne slučajeve, tj. reakcije djece u sadašnjoj situaciji. Zahvaljujemo svima na interesu i sudjelovanju, jer nam je u sadašnjim uvjetima svima potrebna stručna povezanost i zajedničko učenje.