Dječji tjedan (1.-7. listopada 2018.) i međunarodni Dan nenasilja (2. listopada) naš Odbor mladih ove je godine odlučio posvetiti djeci i mladima koji se susreću s vršnjačkim nasiljem. Potaknuti iskustvima u svojoj okolini, osjetili su potrebu približiti odraslima iskustvo, osjećaje i potrebe djece i mladih koji su iskusili vršnjačko nasilje, da bi im mogli biti podrška kakva im je u tom trenutku potrebna. Prenosimo što su istaknuli kao najvažnije.
Važno im je da znate da mnoga djeca skrivaju svoje iskustvo od odraslih
“Svaki dan bi poslije škole nazvala mamu, a ona bi me pitala kako je bilo u školi. Ja bih rekla dobro. Kad djeca kažu da su super, ali odgovaraju kratkim odgovorima, izbjegavaju temu, skreću pogled, možda bi trebali razgovarati s njima o tome.”
Važno im je da znate da kad djeca šute, postoji dobar razlog
“Meni je bilo najgore kad mi je mama došla i pitala me: “A zašto mi nisi rekla?” Mrak ti na oči padne. Pokušavala sam na neki način reći, ali sam se uvjeravala da se to ne događa, nisam htjela da se sazna, nisam htjela biti teret jer znam da će se mama brinuti… Ima toliko razloga zašto nisam rekla.”
“Djeca se često boje reakcije roditelja, što će drugi u razredu misliti o njima nakon toga, da će biti na neki način izdvojeni ili da će se o njima pričati.”
“Ponekad djeca ne žele biti dodatna briga roditeljima, imaju dovoljno briga i na poslu i s nama i s našom školom. Misle da je to njihov problem i žele ga riješiti sami.”
“Nekad pokušavamo ignorirati da se to događa, uvjeravamo se da nije toliko strašno ili mislimo da mogu riješiti situaciju sami, iako to najčešće krene krivo.”
“Neka djeca ne žele pokvariti sliku sebe u očima roditelja, da shvate da njihovo dijete nije savršeno i da nije popularno.”
Važno im je da znate da im je teško
Pitali smo ih kako se osjećaju djeca koja su bila žrtve nasilja od strane vršnjaka. Evo što su odgovorili:
- Prazno, usamljeno, tužno, razočarano, umorno
- Gube samopouzdanje i počinju vjerovati uvredama drugih
- Ljute se na one koji to čine i sve one koji to vide, ali ništa ne poduzimaju
- Osjećaju se bespomoćno i misle da im drugi ne mogu pomoći
- Boje se osvete osoba koje čine nasilje
- Boje se da će svi pričati o tome u školi
- Osjetljivi su kada se netko našali na račun njihovog iskustva ili kaže da to nije tako strašno
Važno im je da znate da i riječi bole
“Nekad odrasli vrijeđanje shvate manje ozbiljno. Sjećam se jedne profesorice koja to uopće nije shvatila ozbiljno. Kao normalno je da se djeca svađaju, vrijeđaju… ali nasilje je nasilje.”
“Ako se ne radi o udarcima nego te vrijeđaju ili izoliraju, ponekad će odrasli reći da si možda previše sramežljiv, da se samo moraš malo više družiti. Sramežljivost je jedno, a nasilje drugo.”
“Čini mi se da puno ljudi misli da ako se dogodilo na internetu manje boli. Htio bi da znaju da to nije istina. Ponekad je čak i gore što se to događa pred svima i što se ne možeš maknuti.”
Treba im da vidite znakove kada vam to ne mogu sami reći
“Koliko god mi nećemo doći i reći da smo žrtve nasilja, zapravo to na neke načine pokazujemo. Ja bih uvijek otvorila temu kao: “Joj, mama, da znaš što nekom rade u školi”. Zapravo sam govorila o sebi…”
Upitali smo mlade koji znakovi mogu upućivati da dijete možda prolazi kroz teško iskustvo:
- “Osoba postane zatvorena, većinu vremena je u sobi, ne želi pričati s nikim.” (“To ne mora uvijek biti znak da nešto nije u redu, ponekad nam se jednostavno pričati.”)
- “Osoba je bezvoljna ili tužna.”
- “Osobi je odlazak u školu jako stresan, iako u tom razdoblju možda nema testova – npr. radi izlike da ne ide, odlazi ranije doma jer kaže da ga boli glava i slično…”
- “Osoba puno priča o tome da se to događa nekom drugom.”
- “Osoba izbjegava tu temu kada roditelji pokušaju razgovarati.” (“Ponekad je sve u redu samo nam se ne da pričati.)”
Treba im vaša podrška
“Da moje dijete meni kaže da ga buliraju, prvo bih ga zagrlila i rekla sve pozitivno o njemu, sve dobre stvari o njemu, sve ono što je istina.”
“Htjela bih probati riješiti problem sama, a mama ili tata će mi bit rame za plakanje. Ako to ne uspije, htjela bih da ga probamo rješiti zajedno.”
“Neke situacije možeš pokušati sam riješiti, ali neke ne možeš i stvarno ti treba odrasla osoba. Npr. kad traje neko vrijeme, ako postane ozbiljnije, ako se osjećaš ugroženo…”
“Najgore što netko može napraviti kad mu kažeš što se dogodilo je da okrivi tebe. Da počne pričati što si sve ti krivo napravio, kako si ti to sigurno sam izazvao ili što si trebao drugačije.”
Žele da pomognete i djeci koja čine nasilje
“Ako to netko radi znači da i on ima neki svoj problem. Toj djeci treba pomoći, isto kao i onima koji su žrtve.”
Priredile: Tea Brezinšćak i Ana Marija Španić, koordinatorice Odbora mladih Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba
