„Otuđenje djeteta“ postao je vrlo kontroverzan termin. Često se susrećemo s tezom da je otuđenje zapravo oružje koje koriste nasilni očevi da bi opravdali činjenicu da ih djeca odbijaju, izgovor koji koriste „loše“ majke ako djeca ne žele živjeti s njima i slično. Roditelji se u razvodima međusobno optužuju za otuđivanje djeteta i istina je da su ponekad te optužbe lažne, bilo namjerno ili iz istinski pogrešne procjene.
Istraživački tim Jennifer Harman proveo je opsežno istraživanje u SAD-u i Kanadi i dobili su podatke da mnogi roditelji misle da su im djeca otuđena, a to nije slučaj, dok isto tako mnogi roditelji čija djeca jesu otuđena isto nisu prepoznali, uopće ili u vrijeme dok se događalo.
Roditelji lako mogu biti zbunjeni oko značenja otuđenja. Naime, različiti stručnjaci nude različite definicije i konceptualizacije. Ono što je zajedničko i oko čega postoji konsenzus je da postoje određena ponašanja i psihološka stanja jednog roditelja koji kod djeteta uvjetuju odbacivanje drugog roditelja kad se za to ne nalaze realni argumenti, i to na način koji je znatno drugačiji od situacija kad se dijete autentično boji roditelja s kojim odbija odnos. Kako se to točno naziva manje je važno od činjenice da predstavlja štetan emocionalni pritisak, odnosno oblik emocionalnog zlostavljanja djece.
Pisali smo dosta o tome što otuđenje jest, pa ćemo u ovom tekstu naglasak staviti na to što i zašto otuđenje nije te koje su zablude s kojima se susrećemo. Koliko god djeci može štetiti neprepoznavanje otuđenja, toliko može štetiti i pogrešna procjena otuđenosti koja povlači daljnje intervencije roditelja i sustava. Slijede najčešći mitovi na ovu temu iz naše kliničke prakse.
1. Mit: Otuđenje je dijagnoza.
Iako postoje inicijative pojedinih stručnjaka i udruženja da se otuđenje uvede kao zasebna dijagnostička kategorija, u postojećim klasifikacijama otuđenje (zasad) nije dijagnoza, niti je za naš svakodnevni rad potrebno da bude. Postoji cijeli niz drugih dijagnoza koje mogu dovoljno dobro opisati otuđenje (ili kako god ga nazivali – emocionalno zlostavljanje, stapanje s jednim roditeljem, inducirani psihološki splitting…) te okolnosti njegovog nastanka i održavanja.
2. Mit: Otuđenje je problem susreta i druženja djeteta s roditeljem s kojim ne živi.
Činjenica da se uslijed otuđenja susreti i druženja djeteta s jednim roditeljem ne održavaju uopće, redovno i/ili s odgovarajućom kvalitetom odnosa, ne znači da cijelu problematiku možemo tako pojednostavniti. Problemi u susretima i druženjima samo su jedan od pokazatelja koji mogu probuditi sumnju na otuđenje.
3. Mit: Svako negodovanje djeteta prema roditelju u razvodu znak je otuđivanja.
Čak i u idealnim okolnostima prijateljskog razvoda, razvod je za djecu gubitak i moguće su teškoće prilagodbe. U početnom periodu nakon razdvajanja roditelja, posebno ako je njihov odnos visoko konfliktan, djeca mogu imati značajnije teškoće prilagodbe. Nije neobično da djetetu bude teško odlaziti od majke ocu, od oca majci, svjedočiti onome što u praksi hladno nazivamo primopredajom djeteta. Dijete može majci govoriti da ne želi ići ocu, a ocu da ne želi ići majci ako osjeća da bi to oni željeli čuti. Može plakati, biti ljuto i tužno po povratku u kućanstvo oba roditelja, naprosto tako reagirati na gubitak i promjenu. Djeca imaju potrebu zadovoljiti roditelje, što je posebno izraženo kad je roditeljima vidljivo teško i kad imaju od djece takva očekivanja, bilo da ih izgovore riječima ili neverbalno pokazuju (npr. izrazom lica). Iako neka roditeljska ponašanja mogu predstavljati neprimjereni emocionalni pritisak, ne mora se raditi o otuđivanju.
4. Mit: Ako dijete kaže da ne voli jednog roditelja, onda je to istina.
Djeca se rađaju s kapacitetom za razvoj odnosa privrženosti prema svojim roditeljima, i majci i ocu. Istraživanja pokazuju da čak i djeca koja nikad nisu upoznala svoje biološke roditelje imaju formiran određeni odnos privrženosti prema njima, odnosno predodžbama o svojim roditeljima. Reći da dijete ne voli jednog roditelja, da mu do njega uopće nije stalo, da ga nije briga za roditelja, bez obzira na okolnosti – nije istinito. Ako dijete jednom roditelju govori i pokazuje da ne mari za drugog roditelja ili da ga uopće ne voli, može se raditi o tome da dijete nastoji ispuniti očekivanja jednog roditelja, svjesna ili nesvjesna, odnosno da sigurno postoje razlozi što dijete potiskuje svoju urođenu privrženost prema drugom roditelju, do mjere da možda i samo počne vjerovati da te privrženosti nema. To što dijete duboko u sebi voli drugog roditelja, ne znači nužno da je on dobar roditelj i da dijete treba s njim živjeti ili uopće provoditi vrijeme. Neki roditelji jesu opasni za život i zdravlje svoje djece te činjenica da ih djeca vole nije razlog da se djecu dovodi u rizik i ostavlja u zajedničkom kućanstvu s njima. Djeca vole i one roditelje koji nisu dobri roditelji. Djeca zlostavljajućih i zanemarujućih roditelja radije će loše osobine pripisati sebi jer im je u dječjoj dobi potrebna slika da su njihovi roditelji dobri, djeca su o njima ovisna, nego roditelju koji ih zlostavlja i zanemaruje. „Djeca koja su zanemarena i zlostavljana ne prestaju voljeti roditelja, nego prestaju voljeti sama sebe“ (Shahida Arabi).
5. Mit: Na dijete se ne može utjecati do mjere otuđenja ako za to nema povoda.
Gibson i Walk (1960) proveli su klasičan psihologijski eksperiment pod nazivom „vizualna litica“. Dijete puzi po povišenoj staklenoj površini koja je dijelom prekrivena neprozirnom tkaninom. Kada dijete dođe do ruba tkanine, nakon čega se nastavlja samo staklo, dijete stane. Perceptivno nije zrelo za razumijevanje da je staklo i dalje čvrsta podloga s koje neće pasti. Međutim, ako je majka na kraju površine te verbalno i neverbalno doziva dijete, potiče ga da nastavi puzati prema njoj, dijete to čini. Dijete više vjeruje majci nego vlastitoj percepciji koja ga upozorava na opasan pad s visine. Djeca vjeruju svojim roditeljima. To im je potrebno za preživljavanje i biološki su predisponirana da im vjeruju. Djeca trebaju zadržati pažnju i ljubav svojih roditelja, kao i doživljavati da su roditelji dovoljno dobro kako bi mogli skrbiti o njima. Roditelj koji direktno ili indirektno šalje djetetu poruku da treba odbaciti drugog roditelja kako bi zadržao njegovu ljubav, pažnju, kako ne bi probudilo njegovu tugu i ljutnju, djetetu relativno jednostavno može uvjetovati odbacivanje drugog roditelja, odnosno vjerovanje da je taj roditelj loš i opasan, čak i kada realno nije.
6. Mit: Ako dijete uredno funkcionira, ne može se raditi o otuđenju.
Sukladno Europskoj asocijaciji praktičara koji rade s otuđenjem, otuđenje danas gledamo kao psihološki splitting koji se na van očituje kroz idealizaciju jednog nasuprot demonizaciji drugog roditelja. No, splitting, odnosno cijepanje, dijeljenje zapravo ima korijene duboko u intrapsihičkom svijetu djeteta. Pod utjecajem jednog roditelja dijete „cijepa“ ranjivi, autentični, krhki i djetinji dio sebe od grandioznog, moćnog i kvazi-zrelog dijela sebe koji je izvana vidljiv. Na taj način dijete emocionalno preživljava stapanje s jednim i odbacivanje drugog roditelja. Nije stoga neuobičajeno da otuđeno dijete naizgled odlično funkcionira, da je dominantno, perfekcionistički nastrojeno. Problemi obično isplivaju u adolescenciji i mlađoj odrasloj dobi. Navedeno je najlakše ilustrirati kroz primjer (prenosimo uz dozvolu klijenta). Mladić (19) dolazi u psihoterapiju zbog nemogućnosti prihvaćanja prekida romantične veze. Saznaje se da je kao dijete bio otuđen od oca desetak godina. Odlično je funkcionirao u školi, sada uspješno studira. Imao je puno prijatelja i djevojaka kroz odrastanje. Otac je u međuvremenu preminuo i mladić nikad nije proradio gubitak (simbolični ni doslovni). Nije mu nikad otišao na grob. Nakon nekog vremena psihoterapije mladić donosi stare fotografije iz djetinjstva na kojima se vidi da je s ocem putovao i da im je bilo lijepo dok je bio malo dijete. Komentira kako se toga nije jako dugo prisjetio, da je svima govorio da s ocem nikad ništa lijepo nije doživio, čini mu se kao da gleda neko drugo dijete. Živo se sjeća putovanja i bliskosti s ocem u seansi, što vrlo emotivno proživljava. Na pitanje gdje je bila nestala ljubav za oca i sve te uspomene, odgovara: „Sakrio sam ih u cipele, tako da ih nitko ne vidi, a onda su me očito počele žuljati kad me djevojka ostavila“.
7. Mit: Svako odbijanje roditelja od strane djeteta znak je otuđenja.
Postoji više razloga zbog kojih djeca mogu odbijati kontakte i odnos s roditeljem. Jasno je da, ako je jedan roditelj zanemarivao ili zlostavljao dijete, ako je dijete svjedočilo nasilju s njegove strane, da će dijete prema njemu imati neugodne emocije, primjerice strah, ljutnju, razočarenje. Jednako kao i otuđeno dijete, moguće je da dijete iz neke od navedenih situacija odbija jednog roditelja. Ali, postoji značajna razlika u emocionalnom stanju djece iz prve i druge skupine. Djeca koja su zaista bila žrtve imaju afektivnu pratnju sukladnu sadržaju koji iznose. Na njima se vidi da se boje, da su tužna ili, u slučaju traumatiziranosti, mogu djelovati potpuno hladno, odvojeno od vlastitih emocija. Otuđena djeca riječima mogu govoriti da se primjerice boje, no ona će se u velikom broju slučajeva bez problema „suočiti“ s roditeljem kojeg odbijaju, u lice će mu izgovoriti razne uvrede, djelovat će „nadmeno“ i pretjerano odraslo jer im je dana razvojno neprimjerena moć, kao npr. hoće li ili neće provoditi vrijeme s drugim roditeljem. Svoj navodni strah ne znaju realitetno argumentirati, npr. kažu da se boje mame jer je jednom vikala na njih zbog neopravdanog sata do mjere da ju više nikad ne žele vidjeti. Predstavljaju odbačenog roditelja isključivo u negativnim terminima, tvrde da nikad ništa lijepo nisu doživjela s tim roditeljem (što ne odgovara istini), negiraju ijednu njegovu pozitivnu osobinu ili lijepu zajedničku uspomenu. Ponekad tvrde da mu se ne sjećaju ni imena, a uz njega počnu „mrziti“ njegovu obitelj, kućne ljubimce… Djeca žrtve djeluju potpuno drugačije. Najčešće im treba vremena za uspostavu odnosa povjerenja sa stručnjakom da ispričaju stvarna traumatska iskustva, u stanju su se sjetiti i čeznuti za lijepim trenutcima koje su proveli s roditeljem koji ih je i zlostavljao, imaju osjećaj krivnje i srama vezan za proživljena iskustva, nadu da će se roditelj promijeniti, da će ih voljeti onako kako zaslužuju.
8. Mit: Sigurno postoji dobar razlog da dijete odbacuje jednog roditelja, što nije otuđenje.
S ovom stigmom posebno intenzivno suočavaju se odbačene majke s obzirom na kulturu u kojoj živimo. Prema brojnim istraživanjima otuđeni roditelji nemaju nikakve osobite karakteristike koje bi opravdavale činjenicu da ih djeca odbacuju. U velikoj većini slučajeva radi se o roditeljima sa zadovoljavajućim roditeljskim kapacitetima.
9. Mit: Ako jedan roditelj ima neke greške i propuste, ne može se govoriti o otuđenju.
Prema nekim definicijama postoji i hibridni oblik otuđenja, u kojem otuđujući roditelj koristi pogreške i propuste drugog roditelja kako bi otuđio dijete. Ovo je sklizak teritorij jer ponekad je u praksi teško u istom trenutku utvrditi radi li se o uobičajenim roditeljskim nesavršenostima ili potencijalno zlostavljajućem i zanemarujućem ponašanju. No, i na objektivno negativno ponašanje jednog roditelja drugi roditelj može reagirati prema djetetu podržavajuće ili dodatno traumatizirajuće. Primjerice, dijete se ozljedi u parku dok je s majkom. Otac odvodi dijete liječniku i prijavljuje majku policiji da je bacila dijete s tobogana da njega povrijedi ili ga u najmanju ruku nije pazila „jer je uvijek bila takva, zanemarivala je dijete“. Isto ponavlja pred djetetom i opisuje kako majku nije briga za dijete, hoće li razbiti glavu, „bitno joj je samo da se dopisuje s novim dečkom zbog kojeg nas je ostavila“. Majka kaže da je dijete palo u igri i da ga nije stigla na vrijeme uloviti. Što god je od navedenog istina, činjenica je da otac koristi situaciju kako bi majku pred djetetom i sustavom prikazao u negativnom svjetlu, da djetetu šalje poruku da ga majka ne voli, da o njemu ne brine i da ga je ostavila (zbog toga što je ostavila oca). Odvesti dijete liječniku i obavijestiti institucije o sumnji na zlostavljanje/zanemarivanje je odgovorno, posebno ako je sumnja autentična, ali raditi djetetu ovakav emocionalni pritisak svakako je otuđujuće ponašanje. Da roditelji nisu razvedeni, pitanje je bi li otac djetetov pad s tobogana interpretirao kao zanemarivanje i namjerno ozljeđivanje, bi li otišao na policiju ili bi učinio nešto drugačije. U kontekstu roditeljstva partnerski odnos ne bi trebao činiti razliku u ovim procjenama.
10. Mit: Idealizacija jednog roditelja znak je ljubavi, a ne otuđenja.
Čak i ako dijete u tom trenutku ne govori samo najgore o jednom roditelju, ali potpuno idealizira drugoga, teško se od njega odvaja bez obzira na dob – to nije znak ljubavi, nego nesigurnog stila privrženosti koji može imati veze s otuđenjem. Neprirodno je da dijete o jednom roditelju ima samo riječi hvale, da ga baš ništa na njemu ne smeta, da baš ništa ne bi promijenilo, da mu je npr. „mama najbolja prijateljica pa ne treba druge prijatelje“ ili je „tata savršen“. Neprirodno je da dijete oko svega ima isto mišljenje kao mama ili tata, da se izražavaju u istim terminima, da se posve slažu oko sitnica isto kao i važnijih životnih tema, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog razlike u godinama i zrelosti. Većinu djece, posebno starije školske dobi i u adolescenciji, smetaju neke stvari kod roditelja, poput postavljanja pravila ponašanja, ograničavanja vremena uz male ekrane, serviranja povrća, buđenja za školu, provjeravanja zadaće (…), što je sve normalan dio odrastanja. Stapanje djeteta sa sobom zapravo može biti znak psihopatologije roditelja, što predstavlja značajan rizik za socioemocionalni razvoj djeteta. Djeca odrasla u takvim okolnostima u značajnom su riziku za nestabilni doživljaj vlastitog identiteta, nemogućnost prepoznavanja svojih želja i potreba, teškoće zauzimanja za sebe, podložnost utjecaju dominantnih vršnjaka i tako dalje. To sve može se dogoditi i u cjelovitoj obitelji, no u razvodu često dolazi do izražaja jer dijete prema jednom roditelju počinje iskazivati neugodne emocije koje u osnovi nisu autentično djetetove, nego su uvjet ljubavi drugog roditelja i pripadaju njemu. Recentna istraživanja i kvantitativnim metodama uspijevaju pokazati manjak ambivalencije otuđene djece prema roditeljima, što se ne nalazi kod djece žrtava zlostavljanja koja odbijaju kontakte s jednim roditeljem. Djeca žrtve zlostavljanja imaju negativniji doživljaj zlostavljajućeg roditelja od djece koja ne doživljavaju zlostavljanje, što je razumljivo. No, otuđena djeca imaju još negativniji doživljaj odbačenog roditelja, iako taj roditelj nije zlostavljač. Djeca žrtve zlostavljanja jednog roditelja ne idealiziraju pritom drugog roditelja, nego prema njemu imaju uravnotežen odnos, uviđajući njegove snage i slabosti, stvari koje vole i koje im smetaju.
11. Mit: Ako dijete ima ikakav kontakt s drugim roditeljem, ne može se raditi o otuđenju.
U praksi postoje brojne situacije kada dijete, najčešće pod pritiskom sustava, ipak održava neki kontakt s drugim roditeljem. Međutim, nije poanta u tehnički održanom kontaktu, nego u odnosu. Primjerice, dijete koje provede neko vrijeme s roditeljem, ali pritom kontinuirano šuti, dopisuje se s drugim roditeljem, pokazuje isključivo otpor i bunt prema roditelju, vrijeđa ga i slično, dijete je koje odbija odnos s tim roditeljem, bez obzira na to što su tehnički u kontaktu. Otuđujući roditelj može riječima poticati dijete na kontakt s drugim roditeljem, ali ponašanjem, gestama, tonom glasa, izrazom lica sugerirati da s njim dijete treba izbjegavati odnos. Kad otuđujući roditelj kaže da ne može „nagovoriti“ dijete na susrete i druženja s drugim roditeljem iako bi želio, odustaje od svoje roditeljske odgovornosti i djetetu prepušta neprimjereno visoku funkciju u hijerarhiji moći i autoriteta u obitelji. Kako se dijete „nagovori“ da ode u školu ili liječniku? Obično bez većih problema, iz jednostavnog razloga što roditelj verbalno i neverbalno stoji iza toga da se u školu i liječniku mora ići. O tome ne odlučuje dijete ovisno o raspoloženju.
12. Mit: Otuđenje mora biti posljedica visoko konfliktnog razvoda.
Iako se otuđenje može dogoditi u visoko konfliktnom razvodu, može se dogoditi i u cjelovitoj obitelji i drugačijim tipovima razvoda. Ovo je posebno važno naglasiti kako bi se utvrdio udio odgovornosti svakog roditelja. Iako je održavanje visokog konflikta i izlaganje djeteta sukobima roditelja također emocionalno štetno, ponekad zanemarujuće i zlostavljajuće ponašanje oba roditelja, važno je razlikovati ga od otuđenja. U visoko konfliktnom odnosu (pa tako i razvodu) oba roditelja imaju značajan udio odgovornosti. U otuđenju u užem smislu odgovornost je (gotovo) isključivo na strani roditelja koji dijete otuđuje.
13. Mit: Otuđenje se rješava psihoterapijom.
Psihoterapija je u pravilu uspješna kad su ljudi motivirani na promjenu. Neki od nas motivirani su potrebom za rastom i razvojem, a neki teškoćama koje ometaju funkcioniranje. Roditelj koji ne vidi problem i kojeg sustav svjesno ili nesvjesno podržava u otuđivanju djeteta (davanjem „prilika“, vremenskim odugovlačenjem…) neće biti motiviran za promjenu. Što se tiče psihoterapije djeteta, otuđenje je emocionalno zlostavljanje djeteta. Kao što bi bilo kontraindicirano provoditi psihoterapiju djeteta dok ono živi u obitelji gdje ga se tjelesno ili seksualno zlostavlja, tako nema smisla provoditi psihoterapiju dok se dijete nastavlja emocionalno zlostavljati u obitelji, bez obzira na to vide li se aktualno teškoće kod djeteta ili ne u tom trenutku. Prof. Amy Baker u svojim predavanjima to opisuje kao davanje tablete protiv bolova osobi koja ima malignu bolest – možda će ublažiti simptom boli, možda neće, ali sigurno neće izliječiti njen uzrok, a svi će imati dojam da se nešto poduzima. Psihoterapija je potrebna svim članovima obitelji u ovim situacijama, ali tek nakon što je dijete zaštićeno od zlostavljanja.
14. Mit: Jednom kad se dijete ujedini s roditeljem kojeg je prethodno odbijalo, problem je riješen.
Uspostava odnosa djeteta i ranije odbijanog roditelja samo je jedan od koraka u procesu cijeljenja. Stručna pomoć i podrška i nadalje je nužna svim članovima obitelji – djetetu kako bi prevladalo unutarnji splitting (psihološki rascjep) i druge posljedice, ranije otuđenom roditelju kako bi se uspješnije osobno nosio s često dugotrajno visoko stresnom situacijom i kako bi bio djetetu podrška, ali i ranije otuđujućem roditelju kako bi u datom trenutku uspostavio i održavao adekvatan odnos sa svojim djetetom, čak i ako su mu privremeno uskraćeni ili ograničeni kontakti dok ne dođe do promjene doživljavanja i ponašanja.
15. Mit: Ako se dijete razdvoji od roditelja za kojeg je procijenjeno da otuđuje dijete, sustav čini otuđenje djeteta od tog roditelja.
Izdvajanje djeteta i prekidanje kontakta s jednim roditeljem krajnja je mjera koja se uvodi kad nijedna blaža mjera ne može polučiti rezultat zadovoljavajuće razine zaštite djeteta, tj. kada je dijete moguće samo tako zaštititi od daljnjeg zlostavljanja. Ni tada nije cilj „preokrenuti“ splitting, na način da dijete ranije idealiziranog roditelja demonizira, a ranije odbačenog roditelja idealizira. Međutim, ako netko zlostavlja dijete na bilo koji način i nije dostupan uvidu, promjeni, empatijskom razumijevanju djeteta (…), koliko god to bilo teško i djetetu i roditelju, važno je da se na neko vrijeme prekine toksični kontakt. To uključuje i poruke i pozive bez nadzora jer se zlostavljanje može provoditi i putem suvremenih tehnologija. U tom periodu radi se s djetetom, s drugim roditeljem, ali i otuđujućim roditeljem ako je na to spreman, kako bi se što prije ponovno uspostavio odnos s djetetom koji neće imati zlostavljajuća obilježja, s krajnjim ciljem da dijete u daljnjem životu i razvoju ima oba roditelja.
Ova tema svima nama, stručnjacima i laicima, posebno je osjetljiva i teška. Dira u dvije uloge koje su na vrlo važnom i ranjivome mjestu, uloga djeteta i uloga roditelja. Cijela priča otuđenja može djelovati kontraintuitivno, kao da se dijete „tjera“ nekome koga se ono boji, a „odvaja“ ga se od roditelja zaštitnika. Ova djeca nemaju vidljive ozljede. Nekad ih ne vide ni ona sama. Onda ih ne vidi ni okolina. To ne znači da ozljede nemaju, samo znači da su s njima usamljena. Djelomično i iskrivljeno prezentiranje konteksta ovih slučajeva od strane pojedinih roditelja može razviti empatiju društva i pratitelja prema njima, odraslima. I stručnjaci mogu empatizirati s roditeljima, posebno onima koji ne nanose djeci štetu svjesno, nego iz neke vlastite rane, traume ili psihopatologije. Možemo empatizirati i s odbačenim roditeljima, koji se osjećaju otuđenima, bez obzira na to procjenjujemo li da je do otuđenja zaista došlo ili su svojim ponašanjem uzrokovali prekid odnosa s djecom. U svakom slučaju pate. Ali, naš je zadatak imati empatiju prije svega prema djeci, ne djelovati iz osobnih emocija i svjetonazora, nego u smjeru zaštite djece. Strah od nepoznatog, kontraintuitivnog, onog što zadire u najdublje dijelove duše prirodan je i svojstven nama ljudima. Ipak, nije opravdanje nikome, a posebno stručnjacima, da zanemare kliničku praksu i nalaze tisuća istraživanja, da pokleknu pred pritiscima nekih roditelja i javnosti pa okrenu glavu na drugu stranu. Ako ne govorimo o ovom problemu i izbjegavamo ga dubinski razumjeti, ako lijepimo etikete oružja ili izgovora na „otuđenje“, bavimo se pravima majki ili očeva i polemiziramo godinama oko terminologije, mnoge generacije djece osjetit će posljedice – danas, sutra, za desetak godina. Senzibilitet i znanje naši su glavni alati da budemo dio rješenja umjesto dio problema.
Piše: Mia Roje Đapić, mag. psihologije
Izvor ilustracije: bordelineproject.org
Drugi tekstovi autorice:
Konfliktni razvod i otuđenje od roditelja: Dijete u središtu (sukoba)
Savjetovalište.hr: “Kad se roditelji rastaju”
8 stvari koje možete odmah napraviti za prevenciju zlostavljanja djece
BITI OTUĐENI RODITELJ: »Da se barem sretnemo taj moj sin i ja«
Jesam li dobar ili loš roditelj?
