O ‚otuđenju‘ iz perspektive djece: „Tata se jednog dana odselio, mama je rekla da je tako bolje“, „Čestitam, ona više nije tvoja mama, rekao je tata ponosan do srži“

Tekst koji sam nedavno objavila na web stranici Poliklinike „Od stabala (ne) vidjeti šumu: Mitovi o ‘otuđenju’“ izazvao je velik interes i kolega stručnjaka i roditelja, što mi je od srca drago. Pokazuje zanimanje za istinsko razumijevanje ove teme i izbjegavanje brojnih zamki koje se nalaze na putu zaštite djece, a nastojimo ih zaobići svaki dan.

Jedna stvar ipak me žalosti. To su brojni mailovi i poruke u kojima netko zahvaljuje što se „ističu prava očeva“, ili „skida stigma s majki“, ili „brani stručnjake“ i slično, a što mi nikako nije bila namjera. Dakako da je svaki komentar dobrodošao i poticajan. Lijepo je znati da su si toliki ljudi dali truda pročitati nekoliko kartica teksta, pronaći kontakt Poliklinike ili mene, autorice, osobno i napisati rečenicu-dvije. Lijepo je znati da sam našla prave riječi da prenesem dio važne poruke.

Ono što me žalosti je skup svih tih poruka sadržajno prepunih „majki“, „očeva“, „stručnjaka“ i „prava“ odraslih. Najmanje se spominju, pogađate – djeca. Gdje sam pogriješila, pitala sam se odgovarajući na svaku tu poruku posebno, nastojeći validirati emocije osobe s druge strane ekrana, zahvaliti na lijepim riječima koje upućuje, ali istovremeno nekako skrenuti pažnju da su taj tekst, kao i cijela tema, kao i naš poziv psihologa koji, moguće još uvijek mladenački entuzijastično, biram svaki dan ispočetka… sve je to zapravo tu zbog djece.

A onda, u šumi pretinca ulazne pošte, ugledam mail bez naslova s poznatim imenom pošaljitelja. On je već debelo punoljetan, ali u ovom kontekstu, on je dijete. Dugo ga nisam čula ni vidjela, no i on je pročitao ovaj tekst i napisao je nešto više od rečenice-dvije.

„Džabe ja pišem o djeci“, rekla sam mu kasnije kad sam ga nazvala, „kad svi ovi ljudi to čitaju iz sebe“.

„Kad ti nisi dijete“, primjetio je i tako mi dao ideju. Umjesto da nadalje kao odrasla stručnjakinja pišem o djeci i guram ih u fokus rukama i nogama, neka ona sama pričaju svoja iskustva. Stoga prepuštam pozornicu prvo njegovoj priči, koju je pristao podijeliti. Nakon njegove, slijedi priča jedne djevojke koje sam se sjetila jer po puno toga nalikuje njemu, a najviše po tome što je jedna u nizu zvjezdica otpornosti s kojima sam imala priliku raditi. Zamolila sam ju da i ona posudi komadić svoje duše ovoj stranici, a učinila je to u stihovima. Hvala im.

Priča 1: „Tata je jednog dana odselio. Nije me pozdravio, samo je otišao. Mama je danima plakala i govorila da je tako bolje.“

Danas sam dobro. Ali nisam bio dobro više dana nego što jesam. Priča kreće mjesecima prije konačnog razvoda mojih roditelja kad je doma postalo neizdrživo. Pitali su me kasnije često je li bilo nasilja u obitelji. Nisam znao na to odgovoriti. Nitko nikoga nije napao nožem, ako je to bilo pitanje. Ali nožem se rezala napetost u zraku. Bilo je lakše kad su se svađali, nego kad su šutjeli. „Što ti je?“, znala bi pitati učiteljica. „Ništa“, odgovorio bih jer nisam znao što je točno niti kako to nekome ispričati. Imao sam devet godina. S mamom sam prije toga volio kartati, čak i ići na kavu s njom i njenim prijateljicama. Jedna od njih imala je sina, taman malo starijeg od mene, koji mi je bio uzor. S tatom sam volio ići na utakmice. Odveo me prvi put kad sam bio jako mali, i danas mi se oči napune suzama kad se toga sjetim. Svi zajedno smo išli na izlete vikendima. Nekad sam htio ostati doma i gledati crtane filmove, ali izvukli bi me iz kreveta, svatko za jednu nogu uz smijeh. Te uspomene čine mi se kao da pripadaju nekome drugom životu.

Tata je jednog dana odselio. Nije me pozdravio, samo je otišao. Mama je danima plakala i govorila da je tako bolje. Govorila je da je ostavio nas zbog neke flundre. Toga se sjećam jer nisam znao što je flundra. Prošlo je tri mjeseca dok ga nisam opet sreo. Mrzio sam ga. Mrzio sam ga jer je otišao, jer me nije odveo na dvije utakmice koje su bile u međuvremenu, jer nas je ostavio, jer ima flundru zbog koje mama plače, jer su se svađali mjesecima zbog te iste flundre, jer me nitko više nije vukao van iz kreveta i jer sam ostao jako sam. Njega nije bilo fizički, a mame kao da nije bilo. Jedino o čemu joj se dalo pričati bilo je to da ju je tata prevario. Mama je tvrdila da tata ne pita za mene, da će sada imati novu obitelj. Tata je poslije tvrdio da me je stalno pokušavao vidjeti i čuti, ali da je mama prijetila da će neke njegove poslovne papire kojima se kazneno mogao inkriminirati poslati policiji ako nam se približi. To sam saznao puno kasnije. Ne znam što je istina. Ali nije ni važno, kao što očito nisam bio ni ja.

Mama me nakon nekoliko mjeseci pitala želim li vidjeti tatu za rođendan. Bijesno sam rekao „Ne“. Mama je odahnula. „Dobro“, rekla je, „Sumnjam da i on tebe želi vidjeti sad kad mu flundra nosi novo dijete“. „Novo dijete“, odzvanjalo mi je u ušima. Ako je dotad bio ijedan dio mene koji se nije osjećao izdanim od oca, tada je nestao. Mama je rekla da samo to kažem na Centru kad me budu pitali, da imam pravo reći što ja želim i da me nitko ne može natjerati na suprotno. Bila je u krivu.

 „Natjerali“ su me da vidim tatu. Borio sam se protiv toga svim snagama. Kad sam ga ugledao, osjećao sam samo mržnju i bijes. Vikao sam na njega, nešto oko flundre i novog djeteta, ne mogu se točno sjetiti. Susret je prekinut, ali opet sam morao ići s mamom nekom psihologu. Mama me večer prije pitala sjećam li se kako me tata tukao. Šutio sam. Nisam se sjećao da me tata tukao, ali sjećao sam se priča da sam kao mali znao dobiti „po guzi“ od oboje. Sjećao sam se da me tata jednom ošamario u prvom razredu kad sam pobjegao iz škole i došao doma satima kasnije. Klimnuo sam i čekao da mama nastavi. Opisala je tu situaciju sa šamarom i dodala još nekoliko njih. Nisam se sjećao, ali činilo mi se da bi moglo biti istina.

Nije mi rekla da to ispričam sutra ujutro, ali kad me psiholog pitao o tati, ispričao sam. O tati sam govorio sve najgore. Nisam spomenuo utakmice ni kako su me izvlačili iz kreveta za izlete. Ta mjesta u sebi nisam godinama posjetio. Tada me pitao o mami. Ispričao sam sve lijepe uspomene, i nisam lagao. Samo što su mnoge od njih bile daleko iza nas. Mama više nije bila ista, a ja sam se grčevito držao za to da je. Sjećam se i bijesa prema tom psihologu koji je ispitivao što mi se kod mame ne sviđa. On kao da je bio protiv moje mame, tako mi se činilo. Konačno, rekao sam da mi se ne sviđa samo što je tužna zbog idiota od mog oca. Mama je taj dan bila posebno dobro raspoložena. Jeli smo sladoled na trgu i hranili golubove kornetom. Pitala je nedostaje li mi otac, a ja sam odlučno rekao da ne. Nasmijala se i polizala moj sladoled, kao da se igramo. Bio sam sretan.

Nakon toga slijedi sedam godina postupaka na sudovima, obilazaka raznih socijalnih radnica, psihologa, ne znam koga sve ne. U periodima sam oca viđao, u periodima ne. On nije odustajao, ali nije se ni jako borio. Sjećam se da mi je došao na krizmu pred crkvu i ja sam mu rekao da ga ne želim tamo. On je samo otišao. Vidio sam na Facebooku da mu se rodio sin. Njega je vodio na utakmice. Znao me pozvati, ali lako je prihvaćao ne za odgovor. Prestao sam uopće pratiti nogomet, sve to bilo mi je glupo i dosadno. Mama je godinama bila ljuta na njega i bilo joj je nemoguće krenuti dalje. Barem jednom tjedno blatili smo starog. Kad bismo se posvađali, uvijek bismo se preko toga opet zbližili. Ne znam više ni sam kad su sudovi završili, ali znam da nikad nisam uspostavio normalan odnos s tatom.

Mama se preudala kad sam išao u treći srednje. Procvjetala je. Sve manje je govorila o tati. Jednom mi je predložila da idem kod njega na vikend, tek tako iz vedra neba. Pomislio sam kako me se samo hoće riješiti zbog novog partnera, kako me i ona napušta, izdaje mene i našu kulu, očito od karata, mržnje prema ocu koja nas je povezivala. Tad sam pukao. Bio sam u više navrata hospitaliziran na psihijatriji. Svašta sam radio čime se ne ponosim i ne bih ulazio u detalje. Nije me bilo briga. Nisam imao što izgubiti. Četiri godine života ja sam se uništavao. Moj otac se svega toga prestrašio i još više se povlačio. Tehnički je održavao neki kontakt, ali zapravo je to bilo slabo. Majka je opet bila slomljena jer „kako joj to mogu raditi sada kad je konačno sretna“. Spasio sam se tek kad sam se maknuo. Od njih oboje. Od sebe nisam mogao. Tata je dobio novu obitelj. Mama je dobila novog muža. Ja nisam dobio novu obitelj, niti novog tatu. U svemu tome ja sam ostao sam.

Sada, godinama kasnije, s oboje roditelja imam OK odnos. Nismo bliski. Nijedno od njih ne trudi se da budemo, barem ne onako zaista. Toliko je toga neizgovorenog da nož opet reže napetost u zraku. Kroz psihoterapiju raspetljavam te niti koliko mogu. Oboje ih volim jer su moji roditelji. Prema ocu osjećam i krivnju zbog svega što sam mislio, osjećao i govorio prema njemu i o njemu. Osjećam i razočarenje jer se tako povlačio, jer se nije borio jače. Nisam mu bio vrijedan. Prema majci osjećam i sažaljenje jer vjerujem da je jako nezrela osoba. Osjećam i ljutnju zbog sve štete koju mi je nanijela, iako možda nije htjela. Ni njoj nisam bio vrijedan ja kao ja, nego ono što mogu za nju učiniti. O „stručnjacima“ koji su sve to godinama puštali nemam što reći.

Jednog dana želim povlačiti svoga sina za noge iz kreveta i voditi ga na izlete, na utakmice koje opet pratim, hraniti s njim golubove i jesti sladoled jer je lijep i sunčan dan, a ne jer je rekao na Centru što sam očekivao. U izboru njegove majke važnije od svega bit će mi je li ona osoba koja bi se, ako do tog dođe, znala rastati i ne uništiti pritom djetetu život.

Priča 2.: „Čestitam, ona više nije tvoja mama. Ne moraš ići ako ne želiš. Sama odlučuješ s kime život dijeliš.“

Jednoga dana, davno je bilo,

Moje nebo postalo je sivo.

Mama i tata ne vole se više,

Nisi ništa kriva, čulo se sve tiše.

Mama je živjela tužna i sama

U 30 kvadrata podstanarskog stana.

Tata je gradio predivnu vilu,

Bazen i sjenicu, uz ženicu milu.

Imao je pse, ribicu i mačka,

Bježati njemu postala je spačka.

Mama me tjerala na školu i ples,

S tatom je uvijek bio urnebes.

Jednoga ljeta, taman prije škole,

Odlučim ja tako u pobjede nove.

„Tata, ja te volim, živjela bih s vama“,

„Može, dušo, evo tvoja nova mama“.

Moja mama jadna, očajna i sama,

A tu mi se smiješi jedna mlada dama.

Kada mamu sretnem, ona se tuži

Što meni se s njom više ne druži.

Svima sam rekla, vidjeti je neću,

A tati to je mamilo veliku sreću.

Sudovi, centri, klinike i s*anja,

Čestitam, ona više nije tvoja mama.

Ne moraš ići ako ne želiš,

Sama odlučuješ s kime život dijeliš.

„Dva puta mjesečno samo izdrži“,

Rekao je tata ponosan do srži.

Godine su prošle ko’ dva života,

Meni se po duši mamica mota.

Sjetim se našeg božićnog jutra

Pa pomislim što ću obući sutra.

Nema toga što nisam radila

Da bih ju iz srca vadila.

Prva ljubav, velika i strasna,

Ne znam što da radim, kao da je kazna.

Ne znam ga voljeti jer ne volim sebe,

Osjećam, iznutra nešto me grebe.

Mama se javlja, poruku šalje,

Iako od nje ja sam sve dalje.

Nisam joj se javila godinu dana,

Ona je i dalje tužna i sama.

Odlučim tada šansu dati,

Vidjeti što mi želi slati.

Saznam ubrzo, kao cijelo vrijeme,

Mama mi šalje ljubav i sebe.

Silna krivnja uguši me cijelu,

A ona mi donosi keksića zdjelu.

Ne ljuti se ništa, razumije mene,

Pomislim kakvo čudo od žene.

Tati još uvijek nije sjelo

Gdje me srce ipak dovelo.

Ne vidi koliko je nanio boli

Kupujući da ga dijete voli,

Mijenjajući mamu, brišući je vani,

Kao da je neka krpa od lani.

Mislim da si nikad oprostiti neću

Za svu patnju, bol i nesreću

Koju je mama nosila u košu

Dok svi su vidjeli nju kao lošu.

Mislim da ni sad ne znam reći hvala

Za ljubav koju je čuvati znala,

Što primila me nazad isti dan,

A tata se duri, njega je sram

Što ispada sada da je mama bolja,

Da se sa mnom druži, nije ga ni volja.

Jednoga dana, davno je bilo,

Moje nebo postalo je sivo.

Piše: Mia Roje Đapić, mag. psihologije

Od stabala (ne) vidjeti šumu: Mitovi o „otuđenju“

Konfliktni razvod i otuđenje od roditelja: Dijete u središtu (sukoba)

Savjetovalište.hr: “Kad se roditelji rastaju”

8 stvari koje možete odmah napraviti za prevenciju zlostavljanja djece

BITI OTUĐENI RODITELJ: »Da se barem sretnemo taj moj sin i ja«

Jesam li dobar ili loš roditelj?

Mitovi i istine o seksualnom zlostavljanju: ‘Da nije htjela, rekla bi NE i ne bi skrivala zlostavljanje’

BULLYING: Počinitelj nije nasilnik, on je dijete i treba pomoć kao i žrtva i promatrač

Print Friendly, PDF & Email