O otuđenju iz perspektive djece (2): „Trebalo mi je nekoliko godina da ponovno mogu reći „tata“. On je bio Onaj-čije-se-ime-ne-izgovara“

 Mediji u regiji prenijeli su priče „naše“ djece, danas odraslih ljudi, o njihovim iskustvima s otuđenjem od roditelja. Ti članci pregledani su daleko više puta i izazvali su daleko veću empatiju (sudeći po komentarima) od stručnih tekstova koje smo ranije neumorno sastavljali. Autorima sam poslala linkove. Značilo im je znati da su njihove priče nekoga dotaknule, da se u njima netko prepoznao i da svome iskustvu mogu dodati još jedan komadić slagalice smisla.

Godišnji odmor. Stiže mail. Javlja se još jedna djevojka, danas mlada žena. Izradila je posebnu mail adresu kako bi mogla ispričati svoju priču bez straha da ju prepoznam(o) negdje na cesti. Ipak, toliko je snažna i hrabra da reagira, da dijeli ono najintimnije, ne samo sa mnom ili s nama stručnjacima, nego sa svima koji žele čuti. Svoj osvrt na ranije objavljene priče djece već je poslala prije nekoliko tjedana i po dogovoru s njom proslijeđen je autorima. I za njih je bilo dirljivo doživjeti da su podržali nekoga koga zapravo ne poznaju, a čiju priču prepoznaju u vlastitoj. Sada se, dakle, neimenovana djevojka javlja opet. Kaže da je na jednom portalu pročitala tekst koji negira realnost iskustava emocionalnog zlostavljanja koje je i sama prošla, što ju smeta i ima potrebu nekako doprinijeti. Predlaže da objavimo i njenu priču na web stranici u nadi da će nekome pružiti podršku i razumijevanje. U ovakvim situacijama nalazimo i mi smisao.

Priča 3: „Trebalo mi je nekoliko godina da ponovno mogu reći „tata“. On je bio Onaj-čije-se-ime-ne-izgovara“

Bok,

ne znam vidiš li me. Ja sam ona mirna učenica za koju će profesori reći „Čast izuzecima, svi bi se trebali ugledati na nju.“

Bok,

ne znam vidiš li me. Ne radim probleme i dugo sam se trudila biti ona koja ne opterećuje.

Bok,

imam 28 godina, a često govorim glasom male curice koja je manja od tebe – tako me nećeš napasti.

A što će tebi ova priča ako sam mirna? Ako je sve u redu sa mnom.
Možda i nije sve u redu, ali nema li svatko neki problem s kojim se muči?
Svatko ima svoju priču, događaje i iskustva koji baš njega izgrađuju.

Možda sam u nečemu slična kao i druge priče, ali zato znam da nisam sama.

Možeš okrenuti glavu, kliknuti na iksić, prebaciti pažnju na drugi članak i komentare.

Neću se naljutiti. Meni je to u redu. I sama dugo nisam vidjela sebe. I dalje često mislim da u mojoj priči nema ništa zanimljivo.

Možeš i nešto drugo… možeš pokušati pogledati me, zajedno sa mnom, kroz ovaj tekst. Pokušati ne bježati. Otkriti barem djelić toga tko sam. Jer iako me ne vidiš, postojim.

Kada sam bila osnovnoškolskog uzrasta, željela sam naučiti sve. Željela sam jednog dana znati sve o svijetu, sve o Svemiru i svim stvarima koje nas okružuju kako bih se mogla prijaviti na Milijunaša i osvojiti milijun kuna. To je bio jedan od razloga zašto sam voljela ići u školu. Tata nije propuštao Milijunaša, a mama je tu i tamo ulovila pojedine isječke istovremeno pripremajući ručkove i večere u kuhinji.

„On nikada ništa ne pomaže!“

Uvijek kada bi došli radnici popravljati mašinu, prozore, mašinu, krov, špinu, mašinu, mama bi ih velikodušno posluživala, pazila da nisu žedni, brinula se jesu li gladni, hvalila ih za njihov posao. Ne znam što je tata radio, valjda bi se dignuo sa kauča, smiješio, ponešto komentirao.

„On ne bi prstom mrdnuo od te televizije!“

Tata je često spominjao kako nemamo dovoljno novaca. Nije želio da kupimo računalo. Ne bi se slagao kada bi mama predložila da se nešto popravi. Mahao bi nekim papirima.

„Vidiš kako on svaki dan ide na kave. Za to ima novaca!“

Sve češće su se događale prepirke. Ne znam je li okej termin koji koristim. Mama i tata su govorili da se oni ne svađaju. Samo su razgovarali. Vrlo su glasno razgovarali. Svakodnevno su razgovarali. Otišla bih u sobu i upalila televiziju dok me, najčešće tata, ne bi odlučio uključiti u raspravu i pitati tko je u pravu.

„Vidi kako dijete uključuje!“

Jednom sam otrčala uzeti kockice čokolade iz frižidera, sjela sam pred njih i pravila se da jedem kokice i gledam film. Oboje su se izderali na mene. Opet se nisu svađali.

„Ako te tata pita kod koga bi živjela kada bi se rastali, odgovori – vi se nikada nećete rastati.“

Dok je tata bio na putu mama mi je pokazala kako je u sobi pao dio stropa na krevet. Zapravo, nije baš pao sam od sebe, nego mi je pokazala kako ga je ona srušila čekićem.

„Taj strop je bio kao bablji zubi. Zamisli, i on mene tjera da tu spavam!“

Mene je bilo dosta strah svaki put kada su se svađali. Nije mi bilo jasno čega me točno bilo strah jer nije bilo fizičkog nasilja, pa što se ja sad imam bojati. Tate me bilo puno više strah jer je on bio glasniji. Jednom me mama pitala vidi li joj se masnica na vratu. Rekla mi je da ju je ošamario dok me nije bilo doma i pala je na kauč, pa je htjela prijaviti, ali nažalost nisam ništa vidjela.

Bilo je grozno tako živjeti. Kada bi se mama i tata sreli u gradu, imali su dvije reakcije na raspolaganju – precizan „Dobar dan!“ ili okrivljavanje iz svih kutova. Doma se nisu pozdravljali, a tišinu bi prekinula ogromna buka koju sam nastojala ignorirati.

„Da ti nisi pristala da se rastanemo, ja se ne bih razvela od njega.“

Živjeli smo neko vrijeme skupa i nakon što su se rastali.

Kada smo se napokon odvojile od njega, nisam željela imati veze s njim. Ako moja mama može prekinuti s njim i maknuti se od njegovog lošeg utjecaja, zašto i ja nemam isto pravo?

Nastojala sam što više smanjiti kontakt s njim. Odlazila sam do njega samo kad sam morala.

Kada je u kutijama sa stvarima iz stana pronašla fotografiju na kojoj su zajedno, mama ju je brže bolje potrgala.

Jednom sam donijela kivije od tate, nakon što me nagovorio da ih uzmem jer nema gdje s njima. Vreća ili dvije. Moja mama obožava kivije.

„Kako si to mogla donijeti?!“

Sa sobom je uvijek imala spremnu priču zašto ne bacati hranu, ali ovim kivijima nije bilo spasa. Završili su u kontejneru ispred zgrade.

Nagovarala me da ga odem vidjeti, da uzmem novac ako mi ponudi jer je toliko sebičan da nas je natjerao da živimo u ovom malom stanu izvan grada. Na njezinom licu vidjela bih olakšanje kada bi odlučila da ne idem.

„Dijete ne želi imati kontakt sa njezinim ocem!“

Konačno sam uspjela doći do toga da ga uopće više ne moram posjećivati. Bila sam ponosna što je rastava napokon stigla i do mene. Napokon sam i ja slobodna. Tri godine nisam razgovarala sa njim. Bilo mi je jako drago što smo se mama i ja maknule od takvog zlostavljača i posesivne, pasivno agresivne, ljubomorne osobe.

Ipak, znale smo se i mama i ja posvađati.

„Ista si tvoj (tišina uz izraz gađenja) otac!“

Tada bih znala da sam baš prevršila svaku mjeru i napravila nešto užasno. Ali mama me voljela unatoč tome.

„Samo zbog tebe mi je drago što sam morala prolaziti kroz sve što sam prošla. Da nije bilo veze s njim, Bog mi ne bi dao tebe.“

Ponovni kontakt s njim počela sam imati polako. Njemu je bilo drago što sam došla. Nije bio agresivan, ali tek sam se nakon duže vremena uvjerila da zbilja nije netko tko se samo dere. Kada sam s njim ne moram paziti što kažem iz straha kako bi se on mogao osjećati. Njegove reakcije mi se ne čine naglima i emocionalnima za razliku od maminih.

Shvatila sam da imamo sličnosti. Shvatila sam da to što imam različito mišljenje od mame i što mi se ne sviđaju iste stvari koje se sviđaju i mojoj mami, ne mora nužno biti loše. „Ista si tvoj otac!“ ne povrjeđuje me više na isti način kao i ranije. Ranije sam mislila da je biti ista kao moj tata nešto užasno loše i bilo bi mi krivo ako se ja tako ponašam. Sada me povrijedi samo to što mi je to znak da mama želi tatu prikazati u lošem svjetlu, a to mi je žao.

Sjećam se da, kad sam bila mlađa i kada bih napravila nešto što joj se ne sviđa, mama bi komentirala „Spremi to, tata će se jako naljutiti kada vidi da to nisi spremila!“ Bojala sam se tatine reakcije i brže bolje bih to spremila.

Nedavno, dok je mama čuvala mog nećaka, bila sam u sobi i čula sam je kako kaže: „Pojedi to do kraja, tvoja teta će se jako naljutiti ako sve ne pojedeš.“ – to nije bila istina. Shvatila sam da mama ne može reći ono što bi ona željela, već da za to koristi prijetnju drugim osobama.

Trebalo mi je nekoliko godina da ponovno mogu reći „tata“. On je bio Onaj-čije-se-ime-ne-izgovara. Drago mi je koristiti riječ tata. Pisati riječ tata. Pričati nekome o tome kako moj tata provodi dan, ali još uvijek ga izbjegavam nazvati tata kada ga vidim u živo. Još uvijek ga ne mogu zagrliti. Sada manje iz straha da će mi nešto napraviti, a više iz srama i krivnje što sam mislila da je loša osoba.

Živim s mamom. Mama se zbilja brinula za mene, a brine se i dalje i stalo joj je.
Prijateljica mi je jednom rekla: „Znaš šta, ja vjerujem da sve osobe rade najbolje što znaju u trenutku u kojem jesu i sa iskustvom koje imaju.“ Slažem se s njom. Iako želim kriviti i ljuta sam na mamu zbog toga što je ocrnjivala tatu i na taj način pridonosila razdvojenosti između nas, jasno mi je da je polazila iz vlastitog iskustva. Ni sama nije imala dobar odnos sa svojim roditeljima. Zapravo, procijenila bih da se ona nalazila u puno nepovoljnijoj situaciji od mene, te je iz svoje pozicije i sa svojim iskustvom i znanjem radila najbolje što je mogla. Ne vjerujem da je namjerno razdvajala mene i tatu, ali njezini su postupci tome pridonijeli. Drago mi je što se, nakon duugooo nagovaranja odlučila ići na psihoterapiju i raditi na sebi.

Ja sam shvatila da u tom razvodu nema jednog krivca. U početku mi se činilo vrlo crno-bijelim. Tata je loš, mama je ta koja je dobra u cijeloj priči. Nakon godina terapije shvatila sam da odnos grade dvije osobe. Njihov razvod nije bio posljedica posesivne, agresivne ljubomore mog tate već nesnalaženje u komunikaciji između mame i tate. Mama ne zna jasno izreći svoje potrebe. Ako joj se nešto ne sviđa, koristi prijetnju drugom osobom. Ako nešto želi, druga osoba mora bez pitanja znati što ona želi ako ju imalo voli. Tata, s druge strane, je nešto impulzivniji i u situacijama frustracije reagira dizanjem tona, na što bi mama reagirala dodatnim optuživanjem za njegovu nesposobnost ljubavi prema njoj. To bi sve skupa samo potpirivalo jedno drugo.

Trenutno sebe vidim kao kolateralnu žrtvu. Željela sam živjeti u drugoj obitelji, krivila sam samu sebe što želim drugu obitelj, bila sam ljuta na Boga što me stavio u tu obitelj, mislila sam da je to moj križ s kojim se trebam nositi. Vidjela sam na Latinici kako izgledaju ta djeca rastavljenih roditelja koja pate. Jedan roditelj odlazi na autobus, dijete trči za njim i ne želi se odvojiti. Ja se neću derati ni plakati. Svima padne taj školski uspjeh. Bit ću najbolja. Nastojala sam biti jako dobra u školi i ne raditi nikakve probleme, kako bi se vidjelo da sam sposobna i da se mogu dobro nositi sa svime. Rekla sam si da njihove svađe nisu moja stvar, nego je to između njih.

Danas sam završila fakultet. Dugo sam mislila da moram ostvarivati odličan uspjeh, ali putem sam shvatila da ne trebam biti savršena da bih vrijedila kao ljudsko biće. Pokušavam ostati u Hrvatskoj i mijenjati stvari ovdje. Želim biti korisna.

Već nekoliko godina idem na psihoterapiju. Samoozljeđivala sam se. Nisam osjećala da živim svoj život zbog sebe. Bila sam suicidalna. Preplavila bi me anksioznost kada bi tema razgovora ili na satu u školi bio odnos roditelja s djetetom, da netko ne bi otkrio da se sa mnom nešto događa. Strah me pokušati biti u vezi. Nemam povjerenja prema ljudima.

Manje sam anksiozna. Mogu slušati o temama odnosa roditelja s djecom. Shvatila sam da razlog zašto sam se rodila nije taj da budem jedino što je dobro iz tog odnosa, jedino zbog čega je mami vrijedilo prolaziti kroz tu muku s mojim tatom. Nisam više suicidalna. Počinje mi se vraćati i izgrađujem zadovoljstvo za životom. Učim da smijem biti ja – zastrašujuće je, ali zna imati zanimljive i korisne posljedice. Znam da u razmišljanjima ne moram biti ista kao i mama te smijem i normalno je da imam stavove i preferencije koje su različite od njezinih. Razvijam povjerenje prema psihoterapeutu. Pokušavam izgraditi povjerenje i prema drugim ljudima, ali to ide ful sporo. Osjećam se ful odbačeno kad doživim negativne komentare, kada netko otkaže dogovor i slično.

Što mi je bilo potrebno kada su se moji roditelji rastavljali? (it’s funny, imam osjećaj da je rastava nešto što traje, a zapravo stane u jednu rečenicu i ozbiljne poglede kada se vratiš s izleta „Imamo ti nešto za reći. Mi smo se rastali“). Da netko stručan radi sa mnom. Da mi kaže da je u redu osjećati što god sam osjećala. Da je u redu ako mi je teško iako mi se čini da se ne nalazim u lošoj situaciji. Da ne moram brinuti hoću li sobom opteretiti druge. Da mi netko pokaže koje sve mogu biti reakcije djeteta na rastavu roditelja, pa da se možda prepoznam u nekima od njih. Da upoznam drugu djecu čiji se roditelji rastavljaju.

Ali iskreno, ne znam kako bih samoj sebi tada pristupila. Imala sam povjerenje samo prema mami. Nekako smo bile mi protiv svijeta. A niti njoj nisam govorila sve. Nešto iz srama, nešto iz želje da je ne preopteretim.

Neke su priče sličnije mojoj, neke su priče različite.

Ali ovo je moja.

Koja postojim.

 

Piše: Mia Roje Đapić, mag. psihologije

O otuđenju iz perspektive djece (2): „Trebalo mi je nekoliko godina da ponovno mogu reći „tata“. On je bio Onaj-čije-se-ime-ne-izgovara“

Od stabala (ne) vidjeti šumu: Mitovi o „otuđenju“

Konfliktni razvod i otuđenje od roditelja: Dijete u središtu (sukoba)

Savjetovalište.hr: “Kad se roditelji rastaju”

8 stvari koje možete odmah napraviti za prevenciju zlostavljanja djece

BITI OTUĐENI RODITELJ: »Da se barem sretnemo taj moj sin i ja«

Jesam li dobar ili loš roditelj?

Mitovi i istine o seksualnom zlostavljanju: ‘Da nije htjela, rekla bi NE i ne bi skrivala zlostavljanje’

BULLYING: Počinitelj nije nasilnik, on je dijete i treba pomoć kao i žrtva i promatrač

Print Friendly, PDF & Email