Mentalno zdravlje djece i mladih i važnost njihovog povratka u škole bila je tema emisije »Iza naslova« bosanskohercegovačke televizije O kanal 15. veljače 2021. Stručna sugovornica bila je ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander.

– Kako najbolje prepoznati da djecu našto muči i da su u problemu,kako ostvariti prvi kontakt i razgovor o tome? – pitao je voditelj.

– Savjetovala bih roditeljima da pažljivo promatraju svoju djecu, da vide svoju djecu. Ako vide da se djeca počinju mijenjati, onda je vrijeme da potraže i stručnu pomoć. Ali roditelji su zapravo prvi prirodni pomagači djeci, i ako postoji neka kriza, poput ove zdravstvene krize jako je bitno da djeca znaju da mogu s roditeljima o svemu razgovarati, da mogu reći sve što ih muči, da mogu izreći i emocije koje ih preplavljuju, a da ih roditelj neće negirati i minimizirati, da neće reći »pa ne treba te biti strah, ne trebaš plakati, ne trebaš se bojati, to samo male bebe rade« ili »sram te bilo, kako ti nije neugodno plakati tu pred drugom djecom«. Ako im tako negiramo i umanjujemo emocije, onda se djeca neće usuditi razgovarati o svojim emocijama, ne samo s roditeljima nego poslije niti s vršnjacima, niti sa svojim partnerima, niti sa svojom djecom. Tako da je zaista jako važno dati djeci priliku da razgovaraju o tome što ih muči, kako se osjećaju, čega se boje, i onda im dati ispravne informacije. Mnogi roditelji o djeci misle »oni su mali, oni ne razumiju, ne treba s njima razgovarati o nekoj kriznoj situaciji«. Treba s njima razgovarati. Svaka neugodna situacija i za malo dijete zahtijeva obrazloženje, naravno primjereno njegovoj dobi. Recimo, ja uvijek kažem roditeljima da daju djeci kakav takav osjećaj kontrole nad situacijom i u ovoj zdravstvenoj situaciji, pa da im objasne što je to virus, kako se prenosi, najjednostavnijim načinom. Recimo predškolskoj djeci u dozu za ruke mogu staviti neke šljokice, pa s djecom prati te ručice pod mlazom vode dok se šljokice ne isperu i reći »tako dugo i virus treba prati dok se s ruku ne opere«. Ili »ne možemo baki blizu« i onda im pokažemo na koju udaljenost možemo doći. I djeca će onda to sve slijediti i imat će ideju da mogu koliko toliko kontrolirati situaciju. Jer svima nam je za naš osjećaj sigurnosti važan osjećaj predvidljivosti i kontrole nad našim životom, i to treba dati i djeci. Dakle, s djecom treba razgovarati, dozvoliti im da nam kažu što ih muči, vidjeti s njima što znaju o pandemiji, objasniti ako im je nešto potrebno objasniti i ako imaju pogrešne informacije. Sa starijom djecom treba zajedno gledati informacije iz provjerenih izvora, i ono što ja stalno molim roditelje, nemojte stalno gledati vijesti, nemojte da vam stalno televizija bude upaljena i da djeca u pozadini slušaju koliko je ljudi umrlo, koliko ih je oboljelo, jer to će njima biti dodatna trauma da stalno slušaju ono što je negativno, ono što ih plaši i ono što je prijeteća opasnost. Dovoljno je jednom do dva puta dnevno pogledati vijesti, sa starijom djecom pogledati na portalima ili na društvenim mrežama, ali provjerene informacije i ne deset puta – rekla je prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander.

Za mnogu djecu odlazak u školu znači i boravak na sigurnom. U ovim mjesecima izolacije u obiteljskim domovima neke djeca izložena su nasilju u obiteljima.

– To je veoma važan aspekt ove zdravstvene krizve, pogotovo što se tiče djece i obitelji u pandemiji, jer dok postoji fizička izolacija, postoji nažalost onda i socijalna. Djeca koja su izložena nasilju nemaju gdje potražiti pomoć, a s druge strane, pošto se ta djeca ne usude govoriti o traumama koje doživlajvaju unutar četiri zida u svojoj obitelji, nema osoba koje to mogu vidjeti. Ako djeca ne idu u školu onda to nastavnik ne može vidjeti, ako ne idu u vrtić onda odgojitelj to ne može vidjeti, ako ne idu na slobodne aktivnosti trener to ne može vidjeti i ne može reagirati. Ja sam upravo zbog toga pitala MUP Hrvatske da mi da podatke o nasilju nad djecom u 2020. u odnosu na 2019. Povećano je nasilje za 43 posto, što me ne čudi jer su zapravo žrtve djeca zatvorena sa svojim zlostavljačima, ne usude se nazvati na telefon SOS linije za pomoć djeci, i tu se moramo osloniti na ljude koji su im sada blizu: na susjede, na rodbinu, na nezlostavljajućeg roditelja. Mi smo imali jednu sjajnu kampanju ovog proljeća, apelirali smo na ljude koji znaju da se iza tih vrata nešto događa da reagiraju, jer mi smo ti koji moramo biti glas zlostavljane djece i djece koja su izložena nasilju u obitelji. Ja bih još dodala da su djeca izložena i seksualnom zlostavljanju puno više nego što je to bilo prije pandemije, prije zdravstvne krize, jer su jako puno vremena pred malim ekranima i tu zapravo imaju i previše prilike doći u kontakt sa seksualnim zlostavljačima, a seksualni zlostavljači djece, pošto ne mogu putovati i granice su zatvorene, sada traže djecu putem malih ekrana i modernih tehnologija. I sve institucije koje se bave zaštitom djece u svijetu izražavaju zabrinutost za povećano nasilje nad djecom u obiteljima i za povećano seksualno zlostavljanje djece – rekla je prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander.

Koliko je za djecu važno da budu u školama?

– S obzirom da je škola i odgojna a ne samo obrazovna ustanova, i mjesto gdje se djeca druže, stječu svoja prijateljstva, povjeravaju jedni drugima svoje tajne, imaju nastavnike kojima se mogu povjeriti ako ne mogu članovima svoje obitelji, s psihološkog je aspekta svakako dobro da djeca idu u školu. Ali tko sam ja da to govorim u odnosu na epidemiološke mjere. Ako je epidemiološka situacija takva da zahtjeva da djeca ne idu u školu, onda mislim da zaista treba slušati epidemiologe. Ali ako su djeca doma jer epidemiološka situacija ne dozvoljava da idu u školu, onda moramo naći načina da ta djeca budu zaštićena i da se na neki drugi način ipak druže sa vršnjacima. Dakle, koliko god su nam mali ekrani prije bili nešto za što smo govorili roditeljima »nemojte da djeca budu puno pred malim ekranima, dogovorite s njima slobodne aktivnosti, izlaske van«, sad su nam mali ekrani način na koji se djeca mogu družiti s vršnjacima, s djedovima i bakama koji su u domu i koje ne mogu posjećivati, sa svojim prijateljima. Ali onda bi bilo jako dobro da roditelji ipak, kad su mala djeca, kontroliraju na koji način koriste male ekrane. S većom djecom nema kontrole, ali na jedan dobar način treba pokazati interes za ono što rade pred malim ekranima, što rade s modernim tehnologijama, i treba im omogućiti druženje i s rodbinom i s vršnjacima. Isto tako mislim da treba djeci dati neki kanal gdje će se obratiti za pomoć za slučaj da se događa nasilje u obitelji. Svakako, škola je sigurno mjesto koje djeci pruža jednu sigurnost, škola je mjesto socijalizacije, i čim to epidemiološka situacija dozvoli, uvijek je dobro da djeca idu u školu – rekla je prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander.

Kako da budemo dobro psihološki i mentalno dok se sve ne vrati u normalu?

– Veoma je bitno da brinemo o sebi, jer brinući o sebi brinemo i o djetetu. Mi smo isto tako model našoj djeci na koji način ćemo se suočavati sa kriznim situacijama. I ako djeca vide da mi imamo neke zdrave mehanizme suočavanja, da znamo i u krizi brinuti o sebi, oni će modelirati, oni će imitirati naše mehanizme suočavanja. Dakle, pratimo što nam govori naše tijelo, hranimo se redovito, spavajmo dovoljno, krećimo se, idimo na zrak, vodimo računa i o svojim osobnim potrebama, jačajmo vlastitu otpornost i otpornost naše djece. Kad kažem otpornost, mislim na psihološku otpornost koja će omogućiti djeci da se nose bolje i sa sadašnjom krizom i sa budućim kriznim situacijama u životu. Otpornost jačamo i kroz brigu o sebi, kroz druženje i socijalne kontakte, makar online. Uvijek savjetujem da to bude cjeloviti kontakt pri kojem ćemo se i slušati i gledati, npr. Zoom ili Skype. Zahvalnost je jedan veliki faktor otpornosti. Učimo djecu da budu zahvalna na malim, lijepim stvarima, isto tako učimo djecu da pokažu brigu za druge, da odnesu susjedu hranu ako je u izolaciji, ili da mu odu u dućan. To su sve faktori kojima jačamo i vlastitu otpornost i otpornost naše djece kako bismo ih pripremili za buduće krizne i stresne situacije koje će neminovno imati u životu – poručila je na kraju prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander.

Izvor: O kanal: https://okanal.oslobodjenje.ba/okanal/

Print Friendly, PDF & Email