Ravnateljica Poliklinike prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander gostovala je u Dnevniku Nove TV u kojem su se analizirale okolnosti koje su prethodile tragediji na Pagu, nakon što je šefica stručne inspekcije Štefica Karačić objavila da je sud na prijedlog Centra za socijalnu skrb još 2013. godine donio odluku o izuzimanju djece iz obitelji, ali ovrhu je njihov odvjetnik ipak uspio spriječiti dodatnom procjenom psihijatra. „Uz cijeli postupak priložena je procjena psihijatra da djecu ne treba odvojiti od roditelja nego da treba ići u jedan dugačak postupak procjenjivanja i vidjeti što će se dalje događati. Temeljem toga Centar se povukao jer je morao poštovati i mišljenja drugih stručnjaka“, izjavila je Štefica Karačić. Cijeli prilog možete vidjeti na video linku, a donosimo i transkript razgovora voditelja Dnevnika Nove TV s ravnateljicom Poliklinike:
Ova su djeca trebala 2013. izmještena iz obitelj, ali je nalaz psihijatra sugerirao da djeca trebaju ostati u obitelji. Vi ste i sudski vještak. Je li jedno ispitivanje dovoljno?
Nikako. Jedno ispitivanje nije dovoljno. I mi to ne možemo niti zvati ispitivanjem, u takvim situacijama govorimo o specijalističkom pregledu. Dakle, ja kao sudski vještak mogu nastupati u ulozi sudskog vještaka na nalog suda, a ako to radim na nalog suda imam uvid u sudski spis. U sudskom spisu imam sve što se događa s obitelji od momenta kad je krenuo postupak, imam specijalističke nalaze unutra, dakle specijalistički nalaz je samo dio sudskog spisa. I na osnovi obrade psihijatra, psihologa, zajedničke opservacije djece i roditelja, dakle to je jedan dugotrajniji postupak. I tek onda donosim kao vještak nalaz, prijedlog i mišljenje. Ali ako sam samo klinički psiholog kad radim pregled, ja onda ne radim nalaz kao sudski vještak, ne smijem donijeti mišljenje s kime će djeca živjeti, ne smijem donijeti prijedlog ili procjenu roditeljskih kapaciteta tih roditelja jer je to jedan specijalistički pregled.
Smatrate li da se pogriješilo u ovom slučaju?
Ja smatram da ne smije niti psihijatar niti psiholog na osnovi pregleda donositi mišljenje s kim će djeca živjeti jer nema potrebnu dokumentaciju.
Tko je onda pogriješio u ovom slučaju?
Ako je to tako kako se čini iz medija, onda se to nije smjelo tako napraviti.
Koju onda svrhu imaju ovakvi nalazi gdje roditelji i odvjetnička društva sami traže mišljenje psihijatra?
Ja vam imam puno iskustva u tome da čak i tijekom sudskog vještačenja roditelji odlaze i sami nalaze psihologe i psihijatre koji će napisati takve nalaze, a onda se ti nalazi koriste za otezanje ili promjenu smjera sudskog postupka. Svrha je znači roditelju da izmanipulira sustav odnosno da dokaže da je on dobar roditelj. Stručnjaci često rade u dobroj vjeri, u dobroj namjeri. Oni će nešto napraviti, ali to što rade u dobroj vjeri ne znači da nisu pogriješili ako se svrstaju na stranu zlostavljajućeg roditelja. Znači, jako je bitno da mi znamo granice svojih kompetencija i da znamo u kojoj smo ulozi. Dakle, bez obzira što sam sudski vještak, ako radim pregled, ne smijem raditi nalaz u smislu sudskog vještačenja.
Kažete rade u dobroj vjeri? Ima li onih koji ne rade u dobroj vjeri?
Ne znam. To ne znam. Ali, u svakom slučaju jedan specijalistički pregled ne može biti dovoljan da bi se procijenile roditeljske kompetencije roditelja niti jesu li ugrožena prava djeca.
Možete li nam objasniti još jednu stvar? Kako je moguće da jedno dijete bude izuzeto iz obitelji, a da ostala djeca ostanu?
Moram priznati da to nikad nisam ni neću razumjeti, jer ako roditelji nemaju roditeljske kompetencije za jedno dijete, zaista ne vidim kako bi imali kompetencije za drugu djecu. Ja uopće neću govoriti o ovom slučaju, jer imam jako, jako puno slučajeva u svojoj praksi gdje se tražilo izuzimanje jednog djeteta iz obitelji, a ostalo je dvoje, troje, čak i više djece i obitelji,da bi se onda nakon dvije, tri ili četiri godine bilo traženo izuzimanje sljedećeg djeteta iz obitelji. Dakle, kao da ostavljamo ovu drugu djecu da se roditelji na njima vježbaju, da roditelji eksperimentiraju je li imaju ili nemaju roditeljske kompetencije, i ono što sam u tim vještačenjima primijetila, kad mi dođe zahtjev za vještačenjem, dakle procjenu roditeljskih kompetencija u smislu oduzimanja roditeljskih prava, niti jedan put nisam pomislila kako su na vrijeme započeli takav postupak. Svaki puta sam pomislila „Gdje ste bili dosada?“ Dakle, to se produživalo godinama. Jednu po jednu godinu se produživalo pravo roditelja da žive s djetetom, pa još jednu, i uvijek su davane nekakve mjere, mjere nadzora, mjere stručne pomoći, ali to su preblage mjere. Ako roditelj nema roditeljskih kompetencija, ako nema kapacitet za promjenu, pa dajmo sudskim vještacima da to procjene i da vide je li u roku godinu dana došlo do promjena, ili nije, nema kapaciteta, a onda dajmo djetetu šansu da ode u neku obitelj.
Sve to predugo traje. Jer ako dijete provede u domu, u udomiteljskoj obitelji 4,5,6 ili 7 godina, i tek onda se oduzme roditeljsko pravo, već dijete ima 12 godina, već ima možda smetnje ponašanja, možda ima smetnje na emocionalnom planu, i već ima toliko godina da će biti teže usvojeno nego dijete od 3,4 godina, a traume ostaju.
Puno toga ovdje očito ne štima. Što vi mislite, hoće li službe iz ovoga izvući pouku i hoće li doći do promjena?
Pa ja se zaista nadam. Ja se nadam da ćemo iz ovog slučaja svi nešto naučiti. Najprije, da će postupci biti žurniji. Ja sam radila jednu analizu mojih slučajeva, koliko je prošlo vremena od momenta kad su se roditelji razišli do momenta kad je poslan zahtjev za vještačenjem s kojim će roditeljem dijete živjeti. U prosjeku je prošlo tri godine, a u jednom slučaju i 11 godina. Dakle, u tom periodu dijete ostaje s roditeljem koji možda nije kompetentan, s roditeljem koji ga možda emocionalno zlostavlja, a emocionalno zlostavljanje koje mi prijavljujemo se teško dokazuje, vrlo često bude odbačeno, odvjetnici koriste usluge raznih psihologa i psihijatara. Ali bih željela naglasiti da odvjetnici mogu pokušati manipulirati nalazima, ali da je konačna odluka suca hoće li on to uzeti kao dokaz ili neće, i hoće li prihvatiti otezanje postupka. Konačna odluka je ipak na sucu, koji može to prekinuti.
Recite nam još gdje će sad ova djeca nakon bolnice. Bi li po vašem mišljenju ona trebala ostati s majkom?
Ja to ne znam. S obzirom da ne znam slučaj ne bih htjela djecu prozivati, niti o njima javno govoriti. Mislim da je zaista vrijeme da prestanemo govoriti o toj djec i, dati im mogućnost da se počnu oporavljati. Ali je u svakom slučaju potrebno napraviti procjenu roditeljskih kompetencija roditelja i vidjeti hoće li ostati s majkom ili ne. I inače u ovakvim situacijama je potrebno procijeniti kompetencije nezlostavljajućeg roditelja.”
