Ako si privučen naslovom došao/la na ovaj tekst, sigurno tražiš kako i na koji način se suočiti sa koronavirusom, izolacijom, potresom, gubitkom posla, otkazivanjem važnih planova i putovanja, online školom, snijegom… i svim ostalim teškim stvarima koje nam se događaju zadnjih dana – bilo da si dijete, roditelj, stručnjak.
Možda se ti ili netko tebi netko blizak suočava sa cijelom gomilom emocija – strah, tjeskoba, zbunjenost, ljutnja, nesigurnost, nemir, povećan oprez, razdražljivost, tuga, bespomoćnost, beznađe, doživljaj gubitka kontrole, nezadovoljsto. Nemogućnost koncentracije, organiziranja, izvršavanja predviđenih zadataka i bezvoljnost su samo neke od prirodnih reakcija na ove nemile i nenormalne okolnosti koje su nas sve skupa zadesile. Zadnjih nekoliko tjedana, a posebice zadnjih nekoliko dana doživjeli smo brojne gubitke: gubitak kontrole, gubitak uobičajne rutine i navika, gubitak socijalnih kontakta (bliskih, poslovnih).
U redu je da doživljavamo cijeli koktel emocija, koje ni ne možemo ili ne znamo detektirati.
U redu je, kako god da se osjećaš. U redu je i ako ne znaš kako se osjećaš. Nema pravog ni točnog odgovora kako se trebaš osjećati, što trebaš misliti.
Dugotrajna situacija straha i bojazni od zaraze korona virusom, samoizolacije, straha za vlastiti život i život bližnjih, straha od urušavanja i gubitka vlastitog doma. Materijalne, egzistencijske, zdravstvene i mnoge druge brojne brige postali su sastavni dio naših života. Brige o tome kako smo i što nam se događa su očekivane u ovom periodu. Pitanja koliko dugo će ovo trajati, kako će se razriješiti, hoće li se ponoviti – potpuno su prirodna. I svima nama ovih dana intenzivno se javljaju. Iako nam možda neće olakšati, moramo znati nismo sami u njima i s njima.
I nije rijetko da čujemo da drugi u našem okruženju ili i mi sami navodimo da smo imali doživljaj kako se dobro nosimo s „korona pričom”, ali nas je potres „pokosio”. Traumatski događaj potresa došao je u trenutku kad su naša tijela već dulji period bila u situaciji povećanog opreza, budnosti i produljene preplavljujuće tjeskobe i zbog toga nam je možda još teži i uznemirujući doživljaj potresa nego što bi možda bio u nekom mirnijem periodu. U svakom slučaju, traumatski je.
Tijekom trajanja korona virusa, a prije potresa, imali smo dojam da možemo barem djelomično utjecati i da imamo kontrolu. Kontrolirali smo naš ostanak doma, pojačano brinuli o higijeni i štitili se, a iznenadni dolazak potresa tog jutra je uzburkao i prodrmao već ugroženu egzistencijalnost svih nas. Ipak primjetili smo naša tijela su bila spremna, u trenutku smo mobilizirali sve sustave našeg tijela i spašavali se te osvjestili sebi što nam je najbitnije – to je život. No nakon što su snažnija podrhtavanja prošla dovela su nas do pitanja (bez)smisla naših kapaciteta i dilema što se sve moglo dogoditi nama i nama voljenima, našim domovima. Vraćamo se na grozne zvukove padanja stvari, lomova, osjećaje podrhtavanja tla, “klackanja u zraku”, propadanja i to je u redu. No pokušajmo si vratiti osjećaj što nam bilo najbitnije: da su naši bližnji i mi zdravi i sigurni. Svi ti nabrojeni osjećaji ili samo neki od njih javljat će nam se još neko vrijeme, no postupno će prolaziti.
Za vrijeme ovog perioda budimo blagi i nježni prema sebi i drugima. Dajmo si vremena da se prilagodimo. Adaptacija na brojne promjene ne događa se u trenutku – adaptacija je proces. Naši trenutni uspjesi u organizaciji dana, ispunjavanju školskih ili poslovnih obveza, roditeljskih dužnosti, pružanju prijateljske tople riječi možda nisu na našem uobičajenom niovu, ali su najbolje što možemo dati u ovom trenutku. I za druge i za nas, više nego dovoljne. Za početak, fokusirajmo se na male stvari, na fiziološke potrebe – za spavanjem, hranom, higijenom.
Isplanirajmo jednu ili dvije aktivnosti – sljedeća dva, tri ili pet sati. Planiranje pet dana unaprijed u strogom i striktnom roku s očekivanjima da ćemo uspjeti gotovo je nemoguće i, također, osuđeno je na neuspjeh.
Napravimo mini rutinu – pospremanje, kuhanje, obavljanje osobne higijene, čitanje knjige/igranje, obavljanje poslovnih ili školskih zadatak, spavanje. Ako smo inače osoba koja voli strukturu, red i organizaciju, upotrijebimo naše jake strane i složimo si dan, ali korak po korak, po sat ili dva.
Prvi korak je da smanjimo očekivanja od sebe da bi trebali funkcionirati na način na koji smo inače funkcionirali – to je zadatak u kojem gotovo sigurno nećemo uspjeti.
I važno – nemojmo si odmagati – birajmo provjerene i realne informacije i oduprimo se želji da kontinuirano pregledavamo novosti, snimke i fotografije ili statistike. To donosi više štete nego koristi. Tražite podržavajuće, ali realne izvore utjehe. Nije vrijeme za ružičaste, ali ni crne naočale.
Osluškujmo svoje potrebe i potrebe djece, ako nam (im) treba odmor priuštimo ga, ako trebamo odmak, uzmimo knjigu ili gledajmo film/crtić, ako trebamo zagrljaj ili pažnju, zatražimo je. Ako trebamo zabavu, igrajmo se. Uzmimo vremena i za sebe i za našu djecu. Iako možda naši najmlađi ne znaju navesti i imenovati što osjećaju, sve ove misli, brige i osjećaji su u njihovim glavicama i srcima. Ako vas trebaju (fizički i/ili emotivno) više nego inače to je očekivano i normalno. Djeca traže vašu podršku, vi ste im oslonac za sigurnost. Ako imaju potrebu prepričavati detalje potresa i onoga što su mislili i osjećali, dajte im prostora i vremena za razgovore, pomozite im u imenovanju i povezivanju tih osjećaja s događajem, dajte im da nacrtaju, prepričaju koji put više. Izbjegavajte pred njima više puta prepričavati zastrašujuće i preplavljujuće doživljaje i saznanja, ali svakako sebi nađite barem jednu osobu za podršku.
Ovo su potpuno nove okolnosti u kojima se ne moramo snaći najbolje i ako trebate stručnu pomoć – osnovani su besplatni telefoni za sve županije na kojima će stručnjaci dati riječi utjehe i podrške. Potražite ih na stranicama Zavoda za javno zdravstvo ili web stranicama Hrvatske psihološke komore.
Radimo na empatiji, ne isključivo prema drugima, ne samo prema bližnjima, djeci, partneru, roditeljima, budimo empatični prema sebi. Empatični (možda) kao nikad do sad. Ovo definitivno nije najbolje izdanje nas i našeg života i to je, isto tako, u redu. Dajmo ono najbolje od sebe za sebe, koliko i kako možemo u ovom trenutku. Osjećaji su važni, govore nam što nam je potrebno, nikako ih ne treba zanemariti. Kako god se osjećamo – uredu je.
I ne zaboravimo, i dalje da imamo odgovornost čuvati sebe i druge od potencijalne zaraze korona virusom. I ako nam se čini da ne radimo ništa, radimo puno i mnogo. I možda naši mali koraci nikad nisu značili tako puno i bili tako veliki.
#ostanidoma #tujednizadruge
Piše: Ana Raguž, mag. psych.
Ilustrativna fotografija: Pixabay.com
