Neke specifičnosti stresnih reakcija u doba globalne pandemije

Globalna pandemija koronavirusa sigurno će ostaviti psihološke posljedice ili ih već ostavlja. Očekivano je da će dio djece i mladih zasigurno razviti i ozbiljnije psihičke posljedice u vidu reakcije na stres, poremećaja prilagodbe ili čak posttraumatskog stresnog poremećaja. To je posljedica straha i izloženosti stresu zbog neizvjesnosti kojom je popraćena rastuća pandemija koronavirusa diljem svijeta. Neizvjesnosti doprinosi preplavljenost lošim vijestima (iz susjednih i bliskih zemalja Europe svakodnevno stižu vijesti o smrti stotina ljudi dnevno), uz istodobno umanjivanje ozbiljnosti situacije dezinformacijama s raznih internetskih izvorišta kako se radi o varijanti sezonske gripe koja je opasna samo za starije ljude.

Provjerene i znanstveno utemeljene informacije doprinose smanjenju neizvjesnost i osjećaja straha

U tome dijelu od velike su nam pomoći dobro organizirane javne službe, koja nam daju provjerene i znanstveno utemeljene informacije, što će doprinijeti smanjenju neizvjesnosti i osjećaja straha. Ali istodobno se uvode brojne restrikcije, zatvaraju se vanjske granice, naša zemlja sa 4,5 milijuna ljudi je u karanteni, a sve to u mladih izaziva razumljiv reaktivan strah, sličan strahu u odraslih, dok je u djece moguća i preplavljenost neizvjesnošću s posljedičnim anksioznim reakcijama.

Ranjiviji su svakako oni koji su od ranije imali neki psihološki poremećaj ili su iz nekih razloga bili anksiozni, depresivni. Posebno ranjivi na nove traume mogu biti djeca i mladi koji su bili žrtve nekog oblika zlostavljanja, kod kojih je često već prisutan posttraumatski stresni poremaćaj te su podložniji vanjskim stresorima. Anksiozni mogu postati još anksiozniji, depresivni depresivniji, oni koji ne mogu razlikovati stvarnost od svijeta mašte mogu npr. razviti vjerovanje kako su oni „krivci“ za pandemiju i slično, što može dovesti do dodatnih komplikacija. U najmanju ruku, za osobe na putu oporavka, proces oporavka može teći sporije ili biti odložen.

Izolacija će doprinijeti osjećaju straha, ponajviše kod senzibilne djece i mladih

Jedna od specifičnosti pandemije je i izolacija. Izolacija se naslućuje posvuda, zatvaraju se državne granice, u javnosti se često čuje o karanteni. Izolacija sama po sebi predstavlja nepovoljan modalitet funkcioniranja društva i civilizacija, ali i pojedinca te obitelji. Izolacija će doprinijeti osjećaju straha, ponajviše kod senzibilne djece i mladih, kao i kod onih koji imaju ranije navedene rizične faktore, putem povećavanja neizvjesnosti, mada nitko nije potpuno imun na strah i neizvjesnost do kojeg dovodi izolacija.

Održavanje online nastave pridonosi uspostavi normalizacije dječje svakodnevice. U takvim situacijama, održavanje online nastave komunikacija s vršnjacima u virtualnom svijetu, doprinosi smanjenju osjećaja izolacije, dok je odgovornost roditelja i nastavnika da u novoj situaciji djeci na razumljiv način objasne kako na taj način, ostajući kod kuće i izvršavanjem svojih glavnih obaveza od kuće, oni zapravo pridonose suzbijanju pandemije kroz jednu temeljnu stvar: nema kontakta pa tako ni prijenosa bolesti. To može predstavljati način da djeca i mladi istinski osjete svoj doprinos suzbijanju bolesti, a što doprinosi osnaživanju i suzbijanju osjećaja straha, što može predstavljati početak razvoja otpornosti na stresore.

Kada potražiti stručnu pomoć i savjet

U djece i mladih kod kojih se uočavaju psihološke poteškoće vezano uz situacije straha, važno je na vrijeme potražiti pomoć i savjet kako bi se izbjegle komplikacije te po mogućnosti i prevenirao razvoj pravih posttraumatskih stresnih poremećaja. Prva osoba koju se može kontaktirati može biti djetetov pedijatar ili školski psiholog. Od pomoći za dijete može ponekad biti već i sam razgovor s osobom u koju dijete ima povjerenja, npr. empatični nastavnik ili podržavajući i brižan član obitelji. Po potrebi, u slučaju perzistiranja tegoba, potrebno je zatražiti procjenu i pomoć stručnjaka mentalnog zdravlja za djecu i mladež, dječjeg psihijatra ili psihologa te psihoterapeuta.

O poststraumatskom stresnom poremećaju

Posttraumatski stresni poremećaj je psihički poremećaj koji postoji otkada i urbanizacija, no precizno je opisan i dijagnostički definiran u drugoj polovici XX. stoljeća.

Traumatski događaj je svaki događaj koji nastupa iznenada i koji je po svojoj biti izvan okvira i granica svakidašnjeg iskustva te kao takav dovodi u stanje svojevrsnog šoka i djeluje na psihu gotovo svakoga tko je njime pogođen, bez obzira na spol, dob, prethodne mentalne sposobnosti, prethodna životna iskustva. Međutim, traumatski događaj nije uvijek nagao i šokovit te ne kreira uvijek psihološku traumu.

Da bi nastala psihološka trauma, mora doći do prethodne prilagodbe psihičkog svijeta. Da bi dijete prihvatilo traumatski događaj, dječja psiha mora moći razumijeti da je u opasnosti ili da je svjedok nečega što je s pozicije djeteta zastrašujuće ili barem neizvjesno, a u najmanju ruku dijete osjeća neizvjesnost u okolini, ponajviše u njemu najvažnijim osobama – roditeljima. Dijete također mora osjetiti vlastitu bespomoćnost te registrirati barem jedno implicitno ili eksplicitno traumatsko sjećanje.

Dakle, u situacijama kada dijete procijeni opasnost, ugrožavanje, vlastitu bespomoćnost da išta učini i to obradi u memoriji, očekivano je da će pokazivati barem jedan ili više simptoma koji čine psihološku stresnu reakciju, posttraumatski stresni poremećaj ili psihičku traumu.

Rizični čimbenici za razvoj smetnji iz spektra stresnih reakcija kod djece

Rizični čimbenici koji određuju hoće li se u djeteta razviti smetnje iz spektra stresnih reakcija jesu od ranije postojeći psihijatrijski ili tjelesni poremećaj (u stručnoj literaturi naziva se komorbiditet ili komorbidno stanje), ranija izloženost traumatskom iskustvu npr. sudjelovanje djeteta u prometnoj nesreći, izloženost međuvršnjačkom nasilju, prethodna teža tjelesna bolest i slično. Važna je i uloga roditelja, odnosno njihova prisutnost i dostupnost da djetetu pruže emocionalnu potporu. Rizik nastanka stresnih reakcija je to veći što je veća osobna uključenost u traumatski događaj te sam stupanj izloženosti.

Ovih dana, kao i u neposrednoj prošlosti, svi smo, zajedno s svim našim suvremenicima na globalnoj razini, svjedoci globalnoj pandemiji koronavirusa. Ponovno u svakodnevnici čujemo riječi koje kao da dolaze iz prošlosti ili iz nekog drugog vremena, riječi kao „karantena, izolacija, četrdeset dana karantene, dva tjedna izolacije, samoizolacija“, a što su sve sami termini koji ne pripadaju svakodnevnici suvremenog čovjeka, pogotovo ne svakodnevnici djece i mladih.

Naša stvarnost je izmijenjena

Postupno se u našu svijest i svakodnevicu uvlačila ideja o bolesti. Još donedavno, ono što je postupno preraslo u globalnu pandemiju, bilo je percipirano kao udaljena i egzotična bolest koja postoji u jednoj podjednako dalekoj i egzotičnoj zemlji s drugog kontinenta. Postupno smo postali putem medija izloženi i mnogim informacijama koje ne znamo kamo smjestiti niti što bi s njima. Odjednom naša se stvarnost iz temelja mijenja i iz jedne svakodnevice, koja ima svoje tekuće probleme, koje smo odavno naučili rješavati u hodu, a sada smo se već počeli i radovati duljim danima i nadolazećem proljeću, našli smo se u situaciji neizvjesnosti, koja potencijalno može postati i točka promjene nakon koje svijet više jednostavno neće biti isti. Polako u daljini, kao da se gubi svijet kakav znamo, a pred nama se pojavljuje nešto novo, novi način rada, života, školovanja, druženja te posljednje, ali ne zato i manje važno, nešto nama nepoznato.

Ne zavaravajmo se, stvarnost je u ovoj situaciji drukčija, izmijenjena, mada neki to još nisu u mogućnosti spoznati. Mogu se očekivati, temeljem poznavanja dosadašnje povijesti medicine, kod mnogih osoba trajne posljedice, kako kod odraslih tako i u djece i mladih. Stvarnost u kojoj živimo se mijenja, postaje možda i pomalo nepredvidljiva s nekim novim i dosada nezamislivim zbivanjima. Djeca i mladi koji su bili u izolaciji, karanteni, koji su izgubili bližnje ili bili u situaciji da vide kako se njihovi bližnji ili njihovi prijatelji ili tek osobe koje poznaju npr. nečiji baka ili djed, razbolijevaju i umiru, sigurno će imati bar neke posljedice ovih po dječju psihu zastrašujućih događaja, mada se neće u svih razviti pravi psihički poremećaj.

Piše: Dijana Staver, dr. med., spec. psihijatar