Da, u vrijeme krize, sva su djeca pod rizikom i trebaju pomoć. Međutim, nastavljamo skretati pažnju na skupine djece koje vidimo dodatno ranjivima u situaciji zdravstvene krize, pa ponovo podsjećamo na prethodno objavljen tekst Neka su djeca ranjivija (1): Kakva im podrška treba u vrijeme zdravstvene krize? Sada želimo ukazati na važnost podrške djeci koja su i prije neizvjesnosti zdravstvene krize s korona virusom i doživljenog potresa, imala traumatska iskustva. Takva ranija iskustva (npr. fizičko, seksualno i emocionalno zlostavljanje, svjedočenje nasilju u obitelji, svjedočenje očevom ubojstvu majke, nasilje izvan obitelji, teška bolest samog djeteta ili bliskih ljudi…) mogu dovesti do otežanog suočavanja sa sadašnjom situacijom.
Dugoročne posljedice zastrašujućih događaja
Nakon zastrašujućih događaja, bez obzira u kojoj razvojnoj fazi su ih djeca doživjela, osim neposrednih traumatskih reakcija u vrijeme događanja, kod mnogih dolazi i do dugoročnih posljedica. Neke od tih posljedica vidimo kao kognitivna iskrivljenja (negativnije vide svijet oko sebe, usmjerena su na vlastitu odgovornost nakon događaja i teže vide pozitivne ishode). Možda ćemo čuti da govore: „Ovo se samo meni događa“, „U mom životu nema ničeg dobrog“, „Ja ne valjam“, „Nikome nije stalo do mene“. Nadalje dolazi do promijenjene emocionalnosti – češće su anksiozni, zabrinuti i depresivni, skloniji negativnom samopoimanju te imaju i poteškoće u socijalnim odnosima što uključuje i poteškoće u traženje podrške. Osobito su posljedice vidljive kod djece koja su traumatska iskustva imala u krugu vlastite obitelji, gdje su izvor traume bile one osobe koje su ih trebale zaštititi, gde su umjesto stabilnosti dulje vrijeme bila izložena različitim oblicima nasilja. Tada govorimo o kompleksnoj traumi i posljedice su kod te djece vidljive u više područja razvoja.
Retraumatizacija
Dakle, s obzirom na sve ranije doživljeno, u sadašnjim okolnostima kod djece koja su bila izložena traumatizaciji može doći do retraumatizacije. To je reakcija na sadašnju krizu koja je obojana, intenzivirana i oblikovana u skladu s reakcijama i načinom adaptacije koje je dijete imalo u vrijeme ranijih traumatskih iskustava. Iako sadašnje iskustvo ne mora biti jednakog intenziteta ili jednako zastrašujuće kao ranije, ono može u sebi imati određene podsjetnike ranijih iskustava ili odnosa.
Retraumatizacijom dolazi do ponovnog javljanja onih simptoma koji su bili povezani s ranijom traumom.
Dodatnu dimenziju svemu daju odnosi privrženosti. S jedne strane, rani odnosi i stabilna privrženost mogu ublažiti teška iskustva, ali ako je dijete imalo ili ima poteškoće u odnosima privrženosti s bliskim osobama, može doći do češćeg prisjećanja na ranija iskustva i intenzivnijeg doživljavanja sadašnjih iskustava te povećanog rizika za ponovnu traumatizaciju. Dakle, može biti pod većim rizikom ne samo za retraumatizaciju već i za novu traumatizaciju i razvoj nove posttraumatske simptomatologije.
U kontekstu sadašnjeg trenutka zdravstvene krize povezane s korona virusom, svakodnevice koju nastojimo za dijete učiniti što manje prijetećom, djeca s ranijim traumatskim iskustvima mogu imati otežano funkcioniranje zbog češće preplavljenosti emocijama, osobito straha i tjeskobe, mogu imati nametajuće slike i misli o ranije doživljenom i povećanu pobuđenost.
Utvrđene su razlike i na neurorazvojnoj razini između djece koja su imala ranija traumatska iskustva od one djece koja ih nisu imala. Jednostavno rečeno, uslijed ranijih trauma kod djece s traumatskim iskustvima misaono funkcioniranje i emocionalna regulacija su manje aktivni, a dominantna je reakcija straha.
Podložnija su stresu, stalnoj pobuđenosti, strahu i podražljivosti. Teže im je postići osjećaj sigurnosti i smirivanja, ali isto tako teže se koncentriraju i usmjeravaju pažnju i često sami kažu da ne mogu „jasno misliti“. I konačno, teže reguliraju emocije , pa čak i u naizgled neutralnim situacijama ili u situacijama koje su većini djece samo manje neugodnosti (npr. međusobne šale) unatoč tome što se žele osjećati bolje, upravo zbog slabe samoregulacije teže to postižu.
U vrijeme krize trebaju dodatnu podršku da se osjećaju sigurnima
Sve su to razlozi zašto u vijeme ove krize, djeca s ranijim traumatskim iskustvima trebaju odrasle oko sebe koji će im pružiti dodatnu podršku da se osjećaju sigurnima, da im pomognu nositi se sa strahovima i pomoći da se i u sadašnjoj krizi oporave.
U jednom svom predavanju ovih dana kad živimo krizu, poznati psihijatar Bessel van der Kolk je rekao: “Osobe s ranijim traumatskim iskustvima osjećaju se nesigurno unutar svog tijela – stalno primaju senzacije upozorenja i pokušavaju ih kontrolirati, postaju stručnjaci u ignoriranju mogućih ugodnih osjećaja i smanjivanju svjesnosti, naučili su da se sakriju od sebe.”
I zato, mi odrasli koji živimo s djecom koja su imala ranija traumatska iskustva, umjesto da ih pitamo njima najteže pitanje :“Što ti je?“, radije se prvo prisjetimo što su sve ranije doživjela:
– Dodatna pažnja i nježnosti im pomažu i za vrijeme i nakon teških događaja. Pomozite im da se uz vas osjećaju sigurno. Djeca, a osobito ona koja su imala traumatska iskustva, trebaju povezanost. Budite uz njih.ali dopustite im i privatnost koju trebaju.
– Prepoznajte znakove ranije traume, neka ponašanja koja pokazuju i sada, povećani strah, zbunjenost, poteškoće u koncentraciji…Prepoznajte karakteristike sadašnje situacije koja ih može na to podsjetiti – neizvjesnost, gubitak kontakta s nekom bliskom osobom, nepredvidljivost situacije, gubici ( kontakta s obitelji, kontakta s prijateljima, nemogućnost uobičajenoh aktvnosti), bolest…Svima je to teško, a onima koje podjeća na ranije događaje, još i teže. Budite strpljivi, predvidite te situacije, recite im da znate da se u sadašnjoj situaciji mogu sjetiti ranijih događaja, i da je to normalno, da se dešava i kod djece i kod odraslih.
– Svi govore o važnosti održavanja rutine. Da, ona je jako važna, pogotovo traumatiziranom djetetu. Ako ima neku dnevnu rutinu, školu i aktivnosti (ali svakako bez pritiska!), to djetetu govori da ima budućnost. A upravo to je potrebno djeci koja su imala zastrašujuća iskustva, jer su mnoga od njih nakon toga imala osjećaj da je vrijeme stalo, da će traumatsko iskustvo trajati vječno i da budućnost za njih ne postoji. Zato je važna usmjerenost na budućnost, a kad dijete ide u školu (makar i on line), znači da budućnost postoji.
– Uz rutinu i strukturu, nemojte opteretiti dijete odgovornošću (za druge i za sebe) koja nije u skladu s dobi, jer to pojačava brigu i strah.
– Podržite djecu da rade stvari u kojima uživaju (bar malo). Distrakcija pomaže, ne samo zbog opuštanja, već zato jer trebaju odmor od neugodnih misli i osjećaja.
– Pomognite im u (samo)reguliranju tjelesnih senzacija i emocija, koje su jako izražene. Pomognite im da se relaksiraju uz tjelovježbu, vježbe disanja, opuštajuće aktivnosti, omogućite im odmor.
– „Vježbajte“ optimizam. To nikako nije „ružičasto“ prikazivanje stvarnosti (ne govorite „ništa nije“, „sve je u redu“). To je usmjerenost na realistične i pozitivne ishode krize. Maštajte o budućim situacijama, pišite želje, radite plakate o budućim situacijama, kalendare aktivnosti.
– Priznajte djeci njihove osjećaje, ne umanjujte ih, ne šalite se na račun njihovih strahova.
– Koliko god je svima sada teško, pokušajte ostati mirni, pokušajte ih ne preplavljivati svojim strahovima u situaciji krize. Koristite druge izvore podrške za sebe ako vam je teško, a ne dijete, osobito ne ono koje je imalo ranije traume.
– O krizi s njima razgovarajte, recite im osnovne informacije i dopustite im da vas pitaju što žele. Neka razgovor bude u trenucima koji će se spontano otvoriti. Neka pitanja djeteta se mogu ponavljati, budite spremni za njih.I kao što već svi znamo, ograničite stalnu dostupnost i preplavljivanje vijestima, to je dobro i za vas i za djecu.
– Potražite pomoć kad mislite da je dijete treba i kad ne znate kako dalje. Nemojte čekati da djetetu koje je već doživjelo traumu bude lošije, posavjetujte se s njegovim terapeutom ili drugim stručnjakom mentalnog zdravlja.
– I svakako, pomozite sebi, brinite o sebi, odmoru i relaksaciji, tražite podršku pa i praktičnu pomoć bliskih osoba i stručnu pomoć ako vam to nije dovoljno.
Piše: Doc. dr. sc. Bruna Profaca, klinička psihologinja
Ilustrativna fotografija: Pixabay.com
Drugi tekstovi iz serijala “Neka su djeca ranjivija”:
Neka su djeca ranjivija (1): Kakva im podrška treba u vrijeme zdravstvene krize?
Neka su djeca ranjivija (2): Podrška djeci rastavljenih roditelja u vrijeme zdravstvene krize
