“15% djece ima simptome iz kruga posttraumatskog stresa koji zahtijevaju stručnu pomoć. Pravo na mentalno zdravlje je jedno od osnovnih prava, trenutno sustav ne može odgovoriti na potrebe djece. Hrvatska ima 1300 škola u kojima ukupno djeluje 700 psihologa. Oni ni približno ne mogu odgovoriti na potrebe djece”, naglasila je psihologinja Poliklinike Tea Brezinšćak gostujući u emisiji “Izvan okvira” na N1 televiziji urednice Mašenke Vukadinović, zajedno sa sociologom Brunom Šimlešom, autorom brojnih knjiga iz područja popularne psihologije:
“Koronavirusna pandemija donijela je puno konfuzije i revolta, podijela na cijepljene i necijepljene, donijela je i puno dezinformacija i neizvjesnosti, utjecalo je to sve skupa na raspoloženje, osjećaj sigurnosti, mentalno zdravlje. Zbog svega toga važna je psihološka podrška i zaštita najosjetljivijih. Naši večerašnji gosti imaju u tome puno iskustva.
Odgovarajući na pitanje jesu li institucije podbacile u slučaju dječaka u Krapinskim toplicama nakon što su se roditelji pobunili što mora nositi masku u školi, Tea Brezinšćak je rekla:
“Ta situacija je zahtjevna, ali su se svi brzo aktivirali. Situacija potencijalno ostavlja traga i na drugoj djeci. Imali smo prilike vidjeti suradnju i napor i trud u suočavanju s nečim zahtjevnim. Pandemija traje već godinu i pol, svi smo umorni, psihološki resursi su nam na rubu. Bili smo u stresu, izgubili smo puno toga što nam puni baterije – druženje, aktivnosti… Zahtjevno je bilo i roditeljima. Imali smo roditelje koji vjeruju da rade najbolje za svoje dijete. I roditelji prolaze kroz krize. Treća stvar je to što psiholozi znaju koliko je teško promijeniti stav.”
“Djeca jesu žrtve naših uvjerenja kakva god bila…”
Bruno Šimleša se nadovezao: “Uvjeren sam da roditelji misle da najbolje rade za svoje dijete. No dokle poštovati volju roditelja, rade li doista najbolje? Mislim da imamo slobodu uvjerenja, ali postoji pitanje kad treba uključiti institucije, kad ta uvjerenja imaju razlaz sa stvarnošću.”
Na pitanje jesu li roditelji zloupotrijebili dijete zbog uvjerenja kaže: “Djeca jesu žrtve naših uvjerenja kakva god bila… Roditelji gotovo nameću uvjerenja, a ona kako odrastaju mijenjaju stavove. Koliko god vjerujem da roditelji nisu htjeli namjerno naškoditi, problematično je hoćemo li svako uvjerenje smatrati jednako validnim za borbu.”
Šimleša ipak smatra da je bijesni upad u školu nešto neoprostivo:
“Dogodilo se nešto neoprostivo. Kad bijesni ljudi uđu u školu, spremni obračunati se s nekim, to je velik problem za djecu. I njima treba pužiti pomoć da se opet osjećaju sigurnima. Nije u redu ugrožavati djecu zbog vlastitih uvjerenja. Generalno ne možemo govoriti o ispravnim uvjerenjima, ali kad postoji velika većina konsenzusa u znanstvenoj zajednici, trebalo bi biti jasno kome vjerovati i tu ne možemo izjednačiti dijametralno suprotna uvjerenja.”
“Treba li djeci, potovo za djecu iz ovoga razreda, psihološka potpora, kako ne bi došlo do daljnjih stigmatizacija?”, pitala je voditeljica Mašenka Vukadinović psihologinju Poliklinike.
“Apsolutno. Što će sve sve sada dalje događati i kakve će eventualno biti posljedice te situacije prvenstveno ovisi o tome kakvo će vodstvo imati djeca kroz tu situaciju od strane odraslih. Dakle, imamo s jedne strane dijete koje je rastrgano između onoga što čuje od svojih roditelja, i s druge strane onoga što čuje od drugih vrlo važnih aktera u njegovom životu – vršnjaka i nastavnika. Postoji šansa da će se zapravo osjećati vrlo rastrgano između te dvije strane, i isto tako imamo ostatak razreda, ostatak škole, koji isto sada ulazi u tu situaciju, ne zna kako se ponašati. Mi smo sada vidjeli da su djeca zbunjena, postavljaju različita pitanja, neka su uznemirena zbog situacija koje su se dogodile. Vi ste spominjali osjećaj sigurnosti.” rekla je Tea Brezinšćak i dodala:
“Osjećaj sigurnosti je nešto što je prošle godine jako narušeno, dakle nešto što je s početkom ove školske godine vrlo krhko i što treba njegovati, što treba jačati. A ono što nam prvenstveno treba za osjećaj sigurnosti je s jedne strane to da je naša okolina stabilna, predvidiva, i s druge strane to da su oko nas ljudi koji su nam velika podrška. Ovdje se ta socijalna podrška rasipala na dvije strane, a situacija ae je zapravo pokazala kao vrlo uznemiravajuća.”
“Psihološka otpornost se može jačati”
Voditeljica je dalje napomenula kako su dva istraživanja, ono zagrebačko koje je provelo Povjerenstvo za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba te hrvatsko koje je proveo Institut za društvena istražanja, se pokazala s kojim se teškoćama djeca nose s pandemijom, potresima i online nastavom:
“Nedostaje dječjih psihologa i u školi, ali i općenito, pa i u privatnoj praksi.”, utvrdila je voditeljica Mašenka Vukadinović.
“Istraživanje u Zagrebu je radilo Povjerenstvo za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih Grada Zagreba, a u tome nam je pomoglo preko 22000 roditelja koji su početkom godine podijelili informacije o tome kako su njihova djeca. Pokazalo se da 9 posto djece ima povišenu razinu anksioznosti ili depresivnosti, a da 15 posto ima simptome iz kruga posttraumatskog stresa, koji se zapravo vezuju uz potres, na razini koji zahtijevaju stručnu podršku. To su bila djeca osnovnih i srednjih škola u Zagrebu”, rekla je Tea Brezinšćak i podrobnije objasnila:
“Mi u Poliklinici zapravo već godinama, kao i naše kolege, upozoravamo da psihologa u školama nema dovoljno. Pravo djece na mentalno zdravlje je jedno od osnovnih prava. Oni imaju pravo ne samo na to da dobiju pravu vrstu podrške nego i da to bude pravovremeno. Trenutačno sustav ne može odgovoriti na njihove potrebe i zaista je potrebna podrška onih koji donose odluke. U tom dijelu nedavno je izrečen podatak da Hrvatska ima 1300 škola u kojima ukupno djeluje 700 psihologa. Tih 700 psihologa ne može niti približno odgovoriti na potrebe djece u tim školama. Isto tako znamo da su liste čekanja u zdravstvenim ustanovama u kojima je dostupan psiholog jako velike.”
“U tom pogledu je Hrvatska psihološka komora nedavno uputila jedan apel Ministarstvu znanosti i obrazovanja da su u školama potrebni psiholozi. Psiholozi nisu u školama nužno ljudi koji će liječiti jedan na jedan djecu koja su jako loše, kao što neki možda imaju ideju, ali psiholozi imaju beskrajno veliku ulogu u tome da u školama primijete dijete kojemu je teško, da djeluju preventivno, da razvijaju programe kojima će jačati psihološku otpornost, spriječiti da netko dijete koje možda pokazuje manju razinu teškoća to razvije u neku veću razinu. Isto tako postoje djeca koja ne moraju doći do zdravstvenog sustava, kojima je dovoljna podrška koju mogu dobiti u svojoj prirodnoj sredini od strane ljudi koji su im poznati”, rekla je psihologinja Poliklinike Tea Brezinišćak.
“Korona je promijenila naš život”
Kako se snaći u svemu tome i pandemiji, Šimleša naglašava: “Sve smo imali i prije, a onda još zadnjih 18 mjeseci je potencirano. Korona je promijenila naš život, no ne vidi se kraj, ne znamo kad će završiti, postoji dugoročna neizvjesnost koja pojačava osjećaj nesigurnosti, pa ostala opterećenja da budemo savršeni, to stvara enorman presing. Promijenjen je način na koji funkcioniramo. Logično je da je ljudima osjećaj sigurnosti iščašen, cilj je napraviti sve moguće da se vrati što veća doza normalnosti. Jedna od dobrih stvari jest to što se skinula stigma s traženjem psihološke pomoći. Imamo različite mehanizme, neki ljudi imaju više sigurnih psiholoških luka, neki manje. Svatko od nas ima slabe dane. Godinu i pol smo izloženi intenzivnim pritiscima.”
No, kako prepoznati da dijete treba pomoć?
“Kad govorimo o roditeljima i djeci taj trenutak je različit. Kad roditelj uoči promjene da je djetetu dugo teško ili je intenzivno, dijete ne funkcionira, ne svladava gradivo iako je sve išlo OK, ili s druge strane da je nešto teško roditelju. Ne treba bježati od toga da se potraži pomoć. Često je to samo savjet roditelju kako pristupiti problemu, jedan razgovor. Psihološka otpornost se može jačati. Prije se vjerovalo da se čovjek rađa s tim, danas znamo da se ona sastoji od niza čimbenika. Najveći zaštitni čimbenik su naši odnosi, bliski odnosi – supružnici, prijatelji, obitelj, to su stvari koje nas čine jačima. U pandemiji smo ostali sami i izgubili veliki resurs. Sad se ponovno treba posvetiti odnosima”, kaže psihologinja Tea Brezinišćak.
“Nisam vidio jednu empatičnu izjavu Stožera”
U pandemiji nastao je društveni fenomen koji ide u više slojeva. Od skeptika manjih ili većih do antivakserskih grupacija, puno je dezinformacija i manipulacija kojima se šire neutemeljena uvjerenja.
“Ne postoji jasna granica između vaksera i antivaksera, ali važno je što je u nečijoj pozadini iza tog stava, koliko je on čvrst i kako oblikovati poruku da ona to čuje. Imamo ljude koji negiraju da pandemija postoji – to je poznat psihološki mehanizam, kad je stvarnost previše uznemirujuća, lakše je ugasiti dio stvarnosti, to je obrambeni mehanizam. Imamo ljude koji potcjenjuju opasnost za sebe, pa one koji više cijene individualističke vrijednosti – njima argument zaštite zajednice ništa ne znači; imamo one koji su zabrinuti za slobode pojedinca”, naglašava Brezinšćak.
Šimleša je dodao kako Stožer nije nijednom pokazao empatiju:
“To nije homogena skupina ljudi, od najzagriženijih teoretičara zavjera s kojim je nemoguće komunicirati. Njima će biti teško nešto poručiti, ali ima jako puno ljudi koji osjećaju nesigurnosti, zbunjeni, umorni, uplašeni, ali stavovi nisu dio njihovog identiteta i oni mogu slušati. Komunikacija zadnih mjeseci – vi ste krivi ako se ne cijepite – tu poruku nema smisla ponavljati. Njihova komunikacija je bila idealna prvih mjesec-dva kad je cijeli svijet bio u kaosu. Nisam vidio jednu empatičnu izjavu u ovih 18 mjeseci, ni političara ni Stožera. Vidio sam puno dobrih izjava, ali na krivi način. Oni bi trebali reći – ljudi znamo da vam je teško, da djeca i poslovi pate, žao nam je zbog toga. Stožer treba stvoriti empatiju u komunikaciji. Ljudi žele da ih netko shvati.”
“Opasno je puno posramljivati”
“Slažem se da je dosadašnja komunikacija bila manjkava. Postoje ljudi koji se bave ljudima, komunikacijom”, rekla je psihologinja Brezinšćak i dodala: “Gdje god postoje podjele, postoji veliko nerazumijevanje, negiranje da druga strana ima motive, osjećaje, strahove, demonizira se druga strana i pojednostavljuje. Opasno je kad se puno posramljuje, tako nitko neće promijeniti stavove.”
“Često se govori o diskriminaciji ljudi koji nisu cijepljeni, ali tu ne možemo govoriti o klasičnoj diskriminaciji jer su odabrali biti necijepljeni. Biraš ne cijepiti se i onda snosiš posljedice odabira, to nije diskriminacija. Nema vlade na ovom svijetu koja nije počinila grešku u ovih 18 mjeseci. Hrvatska ima jedne od najblažih mjera. Ne bismo zato trebali svi biti presretni, mnogo smo toga izgubili i to treba respektirati”, rekao je Šimleša.
Bruno Šimleša i supruga Maja hodali su ove godine u sklopu humanitarnog projekta za psihološku podršku oboljelima od raka.
“Hodali smo 5.155 km, većinom planinskih putova, uključilo se nekoliko tisuća ljudi i u 22 dana skupilo se 310.000 kuna za besplatnu psihološku pomoć oboljelima od raka. Sljedeće ljeto je nastavak”, rekao je.”
Izvor: N1
Link: https://hr.n1info.com/vijesti/strucnjaci-u-izvan-okvira-nije-u-redu-ugrozavati-djecu-zbog-vlastitih-uvjerenja/
