Zamjenica ravnateljice Poliklinike, klinička psihologinja dr. sc. Renata Ćorić Špoljar gostovala je kao stučna sugovornica 12. srpnja 2022. u emisiji N1 televizije „Studio Live“ s temom utjecaja društvenih mreža na mentalno zdravlje djece.
Na početku emisije voditeljica Mila Moralić je zamolila dr. sc. Renatu Ćorić Špoljar da prokomentira jučer objavljene potatke MUP-a o povećanom broju pokušaja samoubojstava djece u Hrvatskoj, i to uglavnom djevojčica u dobi do 14 godina u odnosu na prošlu godinu. Riječ je o značajnom porastu od čak 270%, naglasila je voditeljica.
– Poteškoće mentalnog zdravlja povezane su sa zbivanjima u društvu, u svijetu, kod nas, od korone do svih izazova koji postoje, te postoji jedan trend samoozljeđujućih ponašanja, porast anksioznosti, porast agresivnosti kod djece, poteškoće na planu socijalizacije, čak i jedna vrsta porasta međuvršnjačkog nasilja u različitim medijima – i uživo i virtualno.
Koji su znaci koji bi nas mogli upozoriti da će doći do razvoja takvih ponašanja i anksioznosti kod djece?, pitala je voditeljica.
– Roditeljima uvijek kažemo neka prate dijete. Važno je primijetiti bilo koje promjene kod djeteta i onda vidjeti otkud dolaze. Ne mogu generalno reći da ako je dijete povučeno, da je to simptom. Jer postoje djeca koja su introvertirana i povučena odvijek, tako da je to kod njih uobičajen način ponašanja. Može se dogoditi da se radi o nekim uobičajenim razvojnim promjenama, npr. pri ulasku djeteta u pubertet. Ali ako dijete postaje bezvoljno i povučeno, mijenja svoj odnos prema obitelji i prema drugima, posebno u odnosu na vršnjake, teže se koncetrira, slabi mu školski uspjeh, ne želi nešto što ga je do tada veselilo, onda je to dobar trenutak razgovarati s djetetom. Prvo treba razgovarati s djetetom, potom možemo razgovarati i sa školom, s djetetovom okolinom, ali i sa stručnjacima.
Čini se da je dosta velika razlika između osjećaja poput anksoznosti i ovoga zastrašujućeg kao što je pokušaj samoubojstva. Postoji li nekakva skala koja ide od prvog pa do krajnjeg osjećaja?, pitala je voditeljica Mila Moralić.
– Kad govorimo o anksioznosti postoji jedna očekivana i uobičajena doza anksioznosti u raznim situacijama, pa dijete može imati neku ispitnu ili socijalnu anksioznost. Ako anksioznost prijeđe neke granice u smislu da postaje patološka, dijete se previše boji i previše brine, može postati depresivno, ali ne mora biti suicidalno. Ali ako dijete već ne želi da postoji, ne želi biti na ovom svijetu i ima neki plan kako bi učinilo samoubojstvo, onda govorimo o suicidalnosti i tada je važno da se djetetu pomogne, da se dijete zbrine kako ne bi došlo do agresivnih ponašanja prema sebi.
Rekli ste da se to uglavnom povezuje s koronom i s velikim periodom izoliranosti kojoj su djeca bila izložena, potom su tu i potres i rat u Ukrajini. Sve to na njih utječe, kazala je voditeljica.
– Danas je informacija dostupna uvijek, svugdje i odmah. Nekad pomislimo da djeca možda za nešto ne znaju i ne želimo ih opterećivati, ali djeca sve znaju i vrte to kroz svoje glavice, komentiraju sa svojim vršnjacima, tako da sve to što se događa utječe na njih. S druge strane, utječe i na nas odrasle, na naša zaposlenja, na naše živote pa kod nas nastaju promjene koje mi svojim promijenjenim ponašanjima prenosimo na našu djecu.
Uz sve to sada imamo i prestanak školske godine, kada odjednom imaju i jako puno slobodnog vremena. Kako djecu usmjeriti da što manje slobodnog vremena provode na društvenim mrežama, a što više kvalitetnim zanimacijama. Postoji li neko prihvatljivo vrijeme koje djeca mogu provesti na društvenim mrežama?, pitala je voditeljica.
– Ono čega svi trebamo biti svjesni je da su internet i društvene mreže i mediji su dio jedne socijalizacije koju trebamo prihvatiti. Isto tako je važno da djecu od malih nogu učimo tome, kao što ih učimo i o drugim stvarima. Čini mi se da je problem to da djeca nekako brže ulove ono što se događa na internetu nego mi odrasli, ali je jako važno da smo mi odrasli informirani, da znamo koje su opasnosti za djecu na internetu, da znamo što je to dobro što internet nudi, što je to na internetu uz što dijete može napredovati i razvijati vještine, kako može komunicirati i dijeliti slike i glazbu i raditi ono što ga veseli. Pritom trebamo biti svjesni da može doći do nekih problema od izloženosti nasilju i neprimjerenim sadržajima do izloženosti pedofiliji. Za roditelje se na internetu nude vodiči za sigurnost na internetu, postoji na MUP-ovoj web stranici jako puno savjeta za roditelje. Kad dijete želi biti aktivno na nekoj društvenoj mreži, postupit ćemo slično kao kad dijete poželi na neku slobodnu aktivnost pa prvo istražujemo što ima u našem kvartu, što je za dijete najbolje, … pa ćemo onda donijeti neku odluku. Kad dijete želi na neku drutšvenu mrežu, ili kad želi otvoriti neki svoj profil saslušat ćemo ga, pa ćemo istražiti prvo pravila koji profil se s koliko godina može otvoriti. Postoje jasna pravila društvenih mreža i ta pravila je važno poštivati. Meni je jasno da su roditeljii pod pritiskom kad dijete kaže „pa svi drugi imaju, ja nemam, zašto“ ali, s druge strane, ako nećemo poštivati pravila snosimo odgovornost da djecu izlažemo nečemu što za njih nije dobro.
Kako društvene mreže mogu utjecati na dijete, a da to roditelj možda i ne primijeti?, pitala je voditeljica Moralić.
– Možemo vidjeti da su djeca sve umornija, da se teže koncentriraju. Naravno, ne moraju uvijek sve povezati striktno s internetom, ali nam je to element koji trebamo uzeti u obzir i zapravo s djetetom treba razgovarati o nekakvom redu življenja. Kao što radimo higijenu, kao što postoji raspored u životu, u školi i obitelji, svugdje, tako treba postojati raspored i red vezan uz internet. Kad nema škole dobro je da dijete ima neke kućne obaveze.
Osjećati li vi također među djecom koja vam dolaze taj silni pritisak o kojemu se u zadnje vrijeme dosta govori, da moraju imati petice, da moraju biti odlikaši. Kako se djeca nose s tim?, pitala je na kraju voditeljica.
– Da, osjeća se pritisak da se moraju imati petice. Više nije dovoljno biti dobar, nije je dovoljno imati peticu, nego mora biti čista petica. To se osjeća već duže vrijeme. Osjeća se i da s emocionalne strane uvijek moramo biti dobro. To je ono što ja od djece dobijem. Roditelji im znaju reći:. „Joj što ti je? Zašto si tužan? Daj budi vesela. Nemoj se ljutiti.“ No sve je to dio života. Ne možemo uvijek biti dobro, niti mi niti dijete. To ne znači da trebamo zanemariti ako dijete ima neki problem, brigu ili ako ga nešto muči.
Emisiju u cijelosti možete pogledati na linku:
