U emisiji N1 live emitiranoj 11. srpnja 2019. voditelj Ilija Jandrić razgovarao je u studiju sa psihologinjom Poliklinike Mijom Roje Đapić o zanemarivanju i zlostavljanju djece. Povod su bili smrt 4-godišnje djevojčice u Rovinju ostavljene u zatvorenom automobilu za iznimno vrućeg dana te dolazak traumatiziranog dvogodišnjaka u Klaićevu bolnicu.
Osvrnimo se na tragičan slučaj u Rovinju. Koliko je zapravo važno osvijestiti roditelje da dijete u dobi od 4 godine nikada ne smije ostati samo i bez nadzora?
Naravno da je potrebno osvijestiti roditelje po tom pitanju. Kad ste me pozvali u ovu emisiju, malo sam pročitala što se događa u Hrvatskoj i u svijetu u tom području. Zanemarivanje djeteta, koje ne mora biti nužno grubo zanemarivanje u smislu da se dijete ne hrani, nego emocionalno zanemarivanje, ili propusti koji mogu dovesti do ovako fatalnih posljedica u svijetu su u porastu. Prošle godine u Americi je preko 40 djece izgubilo život na način kao ova djevojčica u Hrvatskoj. Ljudi nisu dovoljno informirani o takvim stvarima. Dakle, tu je jedan dio odgovornosti na roditeljima, a drugi dio odgovornosti je na svim članovima društva uključujući stručnjake, medije i politiku da se ljude educira o ovakvim pitanjima. Suvremenim psiholozima prigovaraju da radimo probleme ni iz čega, da nešto što je prije bilo sasvim normalno danas proglašavamo nečim što nije normalno i što nije u redu i da previše skrećemo pažnju na to. Nažalost, nekad se mora dogoditi ovako fatalan ishod da bi se senzibilizirala i javnost i struka na ono što se zapravo događa u svakodnevnom životu, kako u Hrvatskoj tako i u svijetu, a to je zlostavljanje i zanemarivanje djece.
U ovom drugom slučaju vidimo da nisu svi reagirali – niti šira rodbina, niti čak liječnici kad je dječak bio prethodno na pregledu, nego tek susjeda koja ga je dovela na hitnu pomoć.
Vezano na susjedu ja bih to istaknula kao jedan pozitivan primjer. Kod nas je nekako uvriježeno mišljenje da ono što je u obitelji treba ostati u obitelji. I ljudi imaju distancu i otpor da reagiraju kad primjete da se s djetetom nešto loše događa. Na primjeru susjede koja je reagirala mislim da se svatko od nas kad dođe doma može zapitati »tko su ta djeca u mojoj okolini koja trebaju pomoć i što će se s tom djecom dogoditi ako im nitko ne pomogne«. Naravno da je na stručnjacima veći dio odgovornosti nego što je na laicima ili na prolaznicima koji slučajno dođu u kontakt s tim djetetom.
Naš zakon je dobar po tom pitanju, bilo koja stručna osoba koja primjeti sumnju na neadekvatno postupanje prema djeci, ima obavezu obavijestiti centar za socijalnu skrb i po potrebi policiju, a u slučaju da to ne napravi može dobiti zatvorsku kaznu u trajanju od tri godine. Međutim, kad se okrenemo na praktičnu primjenu tog zakona ja osobno ne znam za slučaj da se to dogodilo. Druga je stvar da u takvom slučaju niti kolege ne prijavljuju kolegu koji nije prijavio. Dakle, ljudi imaju međusobno neke mreže, okreću se od toga i kažu »nismo primijetili«. Vrlo je teško stručnjacima ne primijetiti da je dijete zlostavljeno i zanemareno ako s njim dolazimo u kontakt. Dakle, svi smo educirani u tom području, pitanje je tražimo li te znakove ili ne. Primjerice, ako mi dolazi u obradu dijete zbog procjene teškoća učenja – je li moj posao da procjenim samo teškoće učenja tog djeteta ili opće stanje tog djeteta i obitelji. Pitamo li dijete, jesmo li spremni čuti ono što nam dijete ima za reći. Meni se osobno dogodilo da u istraživanjima koja su potpuno bila nepovezana sa zlostavljanjem, u razgovoru s djecom smo došli do informacija i naravno po tim smo informacijama kasnije reagirali. Dakle, kad se bavimo djecom ne možemo se baviti samo djetetom nego se moramo baviti i s roditelijma i surađivati i s drugim institucijama, što mnogi kolege ne vole i ne žele raditi. Imamo tako slučajeve roditelja koji nam kažu da ih nisu željeli niti primiti u neku drugu instituciju jer se, primjerice, radilo o razvodu braka i onda stručnjaci kažu: »Gledajte, ja radim s djecom. Meni se ne radi i s roditeljima i s centrom i sa sudom, itd.« Ja mogu razumjeti otpor prema nekoj temi, ali to nije nikakvo opravdanje da dijelimo svoje pacijente na to s kim je jednostavno, a s kim komplicirano raditi.
A što kažete na one koji često ne reagiraju jer ne žele biti uzrok da se dijete izuzme iz neke obitelji i koji smatraju da je ipak bolje da je dijete u svojoj obitelji?
Mislim da nitko od nas zasebno, uključujući i mene kao psihologa, ili možda jednog socijalnog radnika u centru, nema moć – što je s jedne strane i dobro – da donosi takve odluke za život djeteta.
Kad se radi o izuzimanju djeteta iz obitelji, toliko je instanci koje treba proći, toliko ljudi ima uvid u taj slučaj i sudjeluje u donošenju odluka koje u konačnici mora potvrditi sud. Dakle, to što smo mi obavijestili o sumnji na nešto je prvi mali kotačić koji pokreće cijelu priču dalje. Nije uvijek ideja »idemo nekoga prijaviti pa da dobije kaznu« nego »idemo obavijestiti da se možda događa nešto što nije OK i ta obitelj isto tako možda treba pomoć«. Dakle, rijetko i u ekstremnim slučajevima zlostavljanja i zanemarivanja dijete se uzme za ruku i odvede od roditelja. Ako roditelji imaju kapaciteti i želju i volju za rad i za promjenu, postoje mnoge mjere koje pomažu obitelji, da dijete ostane u obitelji ali na način koji za njega neće biti ugrožavajući. To je samo mali prvi korak i poticaj da sustav skrene pažnju na to dijete i tu obitelj. Što će se dalje događati to je primarno odgovornost tog roditelja, a ne susjeda.
Slučaj dječaka iz Klaićeve je takav da će vjerojatno biti izuzet iz obitelji. Dječak ima dvije i pol godine i ustanovljeno je da je već imao prijelome koji su sami zacijelili. Možemo samo pretpostaviti kakvu bol je to dijete moralo istrpjeti. Ima ožiljke od gašenja cigareta na sebi. Kakve će on posljedice imati kasnije u životu, s obzirom na potpunu zlostavljenost i zanemarenost u tako ranoj dobi?
Ne mogu govoriti o konkretnom dječaku, ali mogu vam reći općenito kakve posljedice generalno imaju djeca koja su zlostavljana i zanemarena, posebno u ranoj dobi. To je neka najkritičnija dob za razvoj djece. Djeca mogu imati tjelesne posljedice od tih ozlijeda, mogu imati probleme i u kognitivnom razvoju. To su djeca koja mogu kasnije progovoriti, a neka djeca uopće niti ne progovore kako treba ako nisu bila izložena poticajima točno u trenutku kad su trebala biti, pa mogu imati poteškoće u školi. Mogu imati i emocionalne teškoće – gdje je tom djetetu povjerenje u svijet, gdje mu je povjerenje da će drugi koji ga vole i koji brinu o njemu biti tu za dijete kada mu budu potrebni? Slika te djece o sebi je značajno narušena. Dakle, dijete je biološki predisponirano da voli svoje roditelje, da je vezano za svoje roditelje i da na njih gleda kao da su savršeni, jer djetetu to pomaže da doslovno preživi emocionalno. Dijete koje roditelji tuku ili posramljuju ili na neki drugi način zlostavljaju, to dijete se uvijek, barem malim dijelom sebe, osjeća kao da je ono krivo, kao da je ono oštećeno na neki način i da zaslužuje takvo ponašanje. Zamislimo kad to dijete dođe u adolescenciju ili odraslu dob, kako će izgledati njegove ljubavne veze, odnosi, njegovo roditeljstvo.
Ono što nam je isto važno reći je da te stvari nisu nepopravljive. Da smatram da su nepopravljive. ne bih se bavila ovim poslom. Dakle, ima djece koja su proživjela grozne stvari. To je ono što mene i moje kolege inspirira, kad vidimo dijete s takvim iskustvima. Ako sustav adekvatno reagira, ako dijete dođe u ruke odrasle osobe koja zaista dobro brine o njemu, to dijete može zaista procvjetati i može imati jedan dobar i ispunjen život. Ali da bi do toga došlo, da bi do tretmana i terapije došlo, da bi dijete bilo bolje jednom u životu, važno je da se prepozna da se nešto loše s njim događa u njegovoj obitelji ili negdje drugdje u njegovom okruženju. I da ne bi došlo do ovih posljedica i da ne bismo kasnije imali osobu koja će imati mentalne poremećaje, koja će biti delinkventan član društva, važno je reagirati na vrijeme.
Koliko je u Hrvatskoj i dalje prisutno fizičko kažnjavanje djece i kako postaviti tu granicu između odgojnog kažnjavanja i fizičkog zlostavljanja?
Tjelesno kažnjavanje djece u Hrvatskoj je zabranjeno prije 20 godina zakonom. Mnogi ljudi to ne znaju, postoje istraživanja koja pokazuju da mnogi stručnjaci to ne znaju, kao niti mnogi studenti pomagačkih struka. Istraživanje koje je prije nekoliko godina provela udruga »Mi mladi« došlo je do zaključka da gotovo petina mladih planira tući svoju djecu u budućnosti. To su svakako zabrinjavajući podaci. Nije svaki udarac po guzi tjelesno zlostavljanje, međutim vrlo je teško povući tu granicu. Istraživanja u svijetu sustavno pokazuju da djeca koja su tjelesno kažnjavana imaju 10 do 20 puta veći rizik da budu i tjelesno zlostavljana. Neki roditelji vjeruju u tjelesno kažnjavanje, neki roditelji koji se nama obraćaju za pomoć dolaze jer u nekom trenutku su bili frustrirani, nisu znali što napraviti i onda su udarili dijete. S takvim je roditeljima lijepo raditi jer oni žele napraviti neku promjenu. Dakle, to njihovo ponašanje nije u redu, ali idemo im pomoći i podržati ih i naučiti ih nekim drugim strategijama kako odgajati dijete i kako se uči disciplina.
Kako postaviti granice djetetu, a da to ne bude krajnja mjera nekakvog fizičkog nasilja? Ima roditelja koji uopće ne postavljaju granice, rekao bih niti ne odgajaju dijete?
To je također vid zanemarivanja djeteta. Drago mi je da to pitate jer nam ljudi znaju često reći da mi današnji psiholozi mislimo da se djeci mora sve pustiti, da budu razmaženi i da imaju svoja prava. Pravo na strukturu i granice je pravo djeteta, isto kao i pravo na odgoj uz brigu i ljubav roditelja. Dakle, ako djetetu sve popuštamo to je također vid neadkvatnog postupanja prema tom djetetu. Kad su djeca mala najbolje je djelovati preventivno. Naprimjer, ako imamo neke kemikalije s kojima ne želimo da se dijete igra jer su opasne, bolje da ih stavimo na neku višu policu nego da dijete udarimo kad dođe u kontakt s njima. Ako dijete želi pretrčavati cestu, dijete od 2-3 godine neće baš ništa razumijeti ako ga u tom trenutku udarimo. Imali smo baš jednu mamu koja nam je ispričala da bi dijete pretrčavalo cestu, samo bi stavilo ruku da ga mama ne može udariti. Dakle, to je ono što je dijete povezalo. Djeca mlađa od 3 godine ne razumiju uzrok i posljedice. Kognitivni razvoj im nije dovoljno napredovao da bi to razmjeli. I kad udarimo malo dijete i ono prestane raditi ono što želimo da ne radi, pa nam se kratkoročno čini da smo postigli ono što smo željeli, no dijete je prestalo nešto raditi od šoka i straha, a da zapravo nije naučilo što treba drugačije.
Sve počiva na odnosu. Dakle, puno je bolje odgajati dijete u jednoj atomosferi poštovanja prema roditelju nego u jednoj atmosferi straha. Jer ako se dijete boji roditelja, onda će skrivati stvari od njega. To ne znači da ih neće raditi. Radit će ih kad roditelji ne gledaju, roditeljima iza leđa, a kad upadnu u neke probleme i dalje će to skrivati od roditelja iz straha. Bitno je davati djeci pozitivna potkrepljenja za stvari koje dijete dobro radi. Nekad nam roditelj kaže da neće dati nagradu djetetu za to što je prošlo s pet ili što je počistilo sobu, jer su to stvari koje se ionako očekuju da bi trebalo raditi. Ali to ne trebaju biti neke grandiozne nagrade, nego samo priznanje djetetu da je nešto dobro napravilo, zagrljaj djetetu, mogućnost da odabere film koji će cijela obitelj gledati. To su djeci jako velika potkrjepljenja. Nema ništa što je bolje za dijete od roditeljske pažnje.
Svako dijete želi da roditelj obraća pozornost na njega, i ako roditelj kaže »pusti ga sad kad je dobar«, »neću ga sad dirati dok je dobar«, dijete će naći način da obratite pozornost na njega i onda će početi raditi određene nepodopštine. U redu je i kazniti dijete, ali kazniti ga na način da mu se oduzme neka povlastica, npr. sladoled ili mobitel, a ne da mu se oduzme roditeljska pažnja i ljubav, da se dijete ignorira, da se stavi u izoliranu prostoriju, dakle postoji razlika želja i potreba.
S tjelesnim potrebama većina roditelja nema problema, većina će ih nahraniti dijete i odvesti ga liječniku. Ali s emocionalnim potrebama kao da roditelji imaju veći problem. I ako im kažemo da dijete jednako kao što treba hranu i piće, treba ljubav i sigurnost od strane roditelja, nekim ljudima to zvuči apstraktno. Ali potreba je potreba. Sa željama roditelji mogu manevrirati i nešto uskraćivati, nagrađivati dijete igricama ili kinom i slično. Ali potrebe djetetu trebaju biti bezuvjetno zadovoljene da bismo imali odnos u kojem će dijete zaista usvojiti neke vrijednosti i ponašati se na način kako to roditelj želi, jer dijete to stvarno vjeruje i jer to stvarno želi. A ne zato što se boji da će dobiti šamar, pa će onda u trenutku kada roditelj ne gleda napraviti baš ono što ne bi trebalo.
Koliko često roditelji kod djeteta i nesvjesno izazivaju patnju?
Pravo djeteta je iznad prava roditelja. I ako roditelj kaže da nije znao da nešto čini krivo, OK, idemo sad naučiti kako se to radi. Ali »ja nisam znao« ili »ja nisam bio svjestan«, ne može biti opravdanje za nekakvu štetu koja se radi djetetu.
Jedan tabu u našem društvu i dalje je najteže zlostavljanje djece -seksualno zlostavljanje. Iako vidimo da sve više slučajeva dolazi u javnost, koliko je zapravo sve to ispod radara i koliko je teško prepoznati seksualno zlostavljanje?
Ne bih rekla da je teško prepoznati nego da postoji određena stigma prema žrtvama seksualnog zlostavljanja u našemu društvu, posebno kad se radi o dječacima, muškarcima, jer se onda veže automatski asocijacija na homoseksualnost, što nema nikakve veze s tom temom, i puno je slučajeva neprijavljivano. Kad se rade anonimna istraživanja, dakle da nam ljudi kažu jesu li imali iskustvo seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu, dolazimo do vrlo poražavajuće brojke od 20 % – dakle da je svako peto dijete na neki način seksualno zlostavljano. Seksualno zlostavljanje ne znači samo penetraciju, nego znači i masturbaciju pred djetetom, izlaganje djeteta pornografskom sadržaju… Kad usporedimo te brojke s brojevima slučajeva koji se procesuiraju, vidimo da je to jedna velika razlika.
Koliko vršnjačko zlostavljanje ima veze s iskustvima iz ranog djetinjstva i iz onoga što dijete vidi doma?
Niti jedno dijete se nije probudilo jednoga dana i reklo idem ja sad biti nasilnik pa onda izvršilo jednu tešku eskalaciju nasilja koja će završiti u medijima. Dakle, uvijek se ranije moglo nešto primijetiti. Ako se predaje matematika ili se igra nogomet i vidimo da je došlo do nekog malog vršnjačkog nasilja, važno je odmah zaustaviti to što djeca rade i posvetiti se tom problemu. Brojne su kampanje, imamo table »Ovo je mjesto nulte tolerancije na nasilje«, a onda se djeca tuku upravo ispred te ploče.
Kad se radi o nasilju putem društvenih mreža često znamo od kolega iz škola čuti – »to se nas ne tiče jer se to događa na hodniku«. Događa se negdje vani na virutalnom nekom hodniku i to je često puno gore za djecu nego bullying licem u lice. Zlostavljači na društvenim mrežama imaju osjećaj anonimnosti i distance i onda često puta budu i okrutniji. To možete često puta vidjeti i na komentarima na nekim portalima, to su stvari koje netko ne bi lako rekao u lice, ali mu je lako napisati. Kod virtualnog nasilja počinitelj nema osjećaj empatije prema žrtvi jer ne vidi žrtvu, on vidi samo ekran, ne vidi kako se žrtva osjeća. A to je nasilje koje nikada ne prestaje jer naši mladi su 24 sata dnevno on-line bilo na mobitelu ili na kompjutoru. Kad dijete ima nasilje u školi ode doma, kad ima nasilje doma ode u školu, ali kad ima nasilje na malom ekranu onda ima nasilje cijelo vrijeme. I ta djeca i kad se obrate nekome za pomoć češće od ostale djece dobiju nekakvo odbijanje u smislu »pa ugasi mobitel«. Upravo provodimo istraživanje sekstinga – dakle da djeca šalju obnažene fotografije i seksualizirane poruke jedni drugima, a kasnije se njima ucjenjuju. Nažalost, jako često dobiju odgovor, »tko ti je kriv što si mu slala«. Kad studentima i stručnjacima držimo predavanja o tome, i oni kažu »pa nije mu trebala slati«. Slažem se, nije mu trebala slati i svatko ima odgovornost za svoje ponašanje, ali za počinjenje nasilja odgovornost je uvijek na osobi koja čini to nasilje.
Ako su djeca počinitelji ni njih ne treba etiketirati. Nažalost, i to smo isto često u Hrvatskoj doživjeli da tu djecu nazivaju različitim pogrdnim imenima, da se napada na tu djecu, a to je dijete isto kao i svako drugo dijete i nije njegov zadatak da se samo po sebi zna dobro ponašati. Zadatak svih nas, dakle roditelja, pa i stručne zajednice oko te obitelji da vidimo zašto se to dijete tako ponaša, da centar za socijalnu skrb uđe u tu obitelj. Ali opet centar ne može ući u obitelj ako im netko nije rekao da se nešto događa. Mi imamo neke statistike o tome koliko jako malo prijava i obavijesti od strane i škola i liječnika ide prema centrima za socijalnu skrb. A kad se nešto dogodi svi upiru prstom u centre i kažu »centri ne rade ništa«. OK. svaki sustav ima svojih propusta i vjerojatno su nekad neki djelatnici centra pogriješili, ali centar je naša najbliža suradna ustanova i iz osobnog iskustva mogu reći da centar radi jako velik i težak posao, ali ne mogu znati za problem ako im netko nije rekao. Ne može centar ići od kuće do kuće po Hrvatskoj i ulaziti u svaku obitelj nasumično. Dakle, ta suradnja s centrima za socijalnu skrb je od jako velike važnosti.
