Za portal 24sata.hr MissMama psihologinja Poliklinike Mia Roje napisala je komentar o tome kako možemo zaštititi djecu, koje posljedice nasilje može ostaviti i možemo li to spriječiti:
“Nasilja je nažalost uvijek bilo i uvijek će ga biti. Suvremeno društvo donosi neke nove izazove, stresore i ljudi možda lakše pucaju pod pritiskom nego ranije. Također nasilje je svuda oko nas, na svakoj naslovnici i u svakome mediju u virtualnom svijetu. Nude nam se nasilni heroji, nasilje se često veliča i o njemu se senzacionalistički piše pa ne čudi da su ljudi sve više desenzitizirani na nasilje, ono postaje sve okrutnije jer nam nedostaje empatije kao društvu. Zaštita djece podrazumijeva prevenciju i ranu intervenciju, kao i sustavno odgovorno djelovanje svih nas – obitelji, odgajatelja, učitelja, sustava socijalne skrbi, zdravstva i tako dalje.
Nijedno dijete ne postaje nasilno preko noći. Često upiremo prstom i pitamo se tko je kriv, umjesto da se zapitamo gdje smo bili kad je počinitelj nasilja imao 5,8 ili 13 godina, kad je primjerice psovao drugu djecu, a odrasli su se smijali i odmahivali rukom. Bilo bi hrabro reći da možemo spriječiti svaki čin eskalacije nasilja, ali svakako možemo prevenirati veliki broj njih ako uistinu gledamo i slušamo djecu, ako ne okrećemo glavu od njihove patnje, ne zatvaramo oči i uši kad vidimo da nešto nije u redu. Ovo posebno vrijedi za emocionalno nasilje koje jednako boli kao tjelesno, ali se masnice ne vide. Ne mogu zamisliti da bi ijedan slučaj emocionalno zlostavljanog djeteta privukao ovoliku medijsku pažnju i pažnju javnosti. Tkogod primijeti nasilje prema djeci ili posumnja da se događa nešto neprimjereno prema djetetu, dužan je sumnju prijaviti nadležnom Centru za socijalnu skrb i/ili policiji. Dakle, ne očekuje se da su susjedi detektivi i da moraju biti sigurni da ima nasilja, oni moraju jedino skrenuti pažnju na obitelj ako imaju neku sumnju. Mogu to učiniti i anonimno.
Na djecu nasilje, osobito od roditelja, koji bi trebao biti sigurna luka i izvor ljubavi, ostavlja značajne i štetne posljedice. Medijsko etiketiranje i senzacionalizam mogu samo potencirati osjećaj srama i izloženosti žrtvi. Navedeno se može liječiti kroz dug i intenzivan tretman, ali i podršku svih ostalih uključenih odraslih osoba. Prije svega potrebno je hitno razmatranje o tome koja odluka je u najboljem interesu djece u svrhu očuvanja njihove objektivne sigurnosti.”
Tekst u cijelosti pročitajte na linku:
