Odlukom Opće skupštine Ujedinjenih naroda 15. svibnja svake godine obilježavamo kao Međunarodni dan obitelji.
Velika većina djece odrasta u svojim obiteljima. U obitelji, te od primarnih odraslih skrbnika dijete stječe svoja prva iskustva koja se zapisuju u djetetovom mozgu, ostavljaju trag na djetetovom razvoju i ličnosti. Stvaraju se prvi odnosi koje dijete kasnije kroz život prenosi kao nasljeđe u sve odnose tijekom svog života. Svako dijete je posebno, individua za sebe sa svojim vrlinama, posebnostima i jedinstvenim potencijalima koje će moći razviti ako njegove potrebe budu zadovoljene.
Odgoj djece veoma je zahtjevan, a to je dodatno otežano u ovim turbulentnim vremenima silnih promjena i raznih pritisaka i na odrasle i na djecu uz nerijetko različite informacije koje nas upućuju i educiraju kako bismo što trebalo činiti.
Kroz klinički i podržavajući rad s roditeljima mi stručnjaci se gotovo svakodnevno susrećemo s bezbroj njihovih upita i dilema oko toga kakvi bi oni kao roditelji trebali biti, što bi trebali činiti, kako biti dobar roditelj, kako djeci postaviti granice i što to uopće znači: Postupam li dobro?, Jesam li prestrog, preblag, dosljedan ili nedosljedan?, Kako pronaći prostor u kojem će dijete i ostali članovi obitelji biti zadovoljni, živjeti u miru, ne bojati se sukoba, znati ih riješiti?, Kako uopće biti uspješan roditelj i što to uopće znači?, Što ne smijem, a što bih trebao? Sve su to pitanja koja si roditelji postavljaju.
Nade i snovi za vaše dijete
Potrebe djeteta
Unatoč činjenici da cjelokupna okolina formira dijete i utječe na njegov psihosocijalni razvoj ipak su obitelj i primarne figure ti koji imaju najveći utjecaj i mogu najviše pridonijeti djetetovom razvoju. Zadatak je roditelja zadovoljiti potrebe djeteta, osigurati mu prava i naučiti ga odgovornosti.
Dijete će se moći razvijati tek ako se osjeća vrijedno, željeno, prihvaćeno, viđeno i voljeno takvo kakvo je od strane njemu važnih i bliskih ljudi, što članovi obitelji svakako jesu.
Najvažnije je djetetu pružiti i pokazati ljubav, zadovoljiti njegove potrebe, jasno mu postaviti granice pokazujući tko je „glavni“ odnosno tko je roditelj u tom odnosu, tko o čemu odlučuje i tko je za što odgovoran, kao i ne odustati od roditeljske odgovornosti.
Važno je djetetu reći i „ne“
Ono što nam se čini posebno važnim naglasiti i s čim se često susrećemo je zbunjenost roditelja oko djetetovih želja i njihova pitanja kako reagirati na želje djeteta i u kojim situacijama djetetu reći „ne“.
Nerijetko roditelji misle da djetetu čine dobro ako mu sve dopuštaju, no to zapravo nije tako jer je zadatak roditelja pripremiti dijete za samostalni život u društvu u kojem postoje određena pravila i ograničenja te frustracije.
Roditelji svojoj djeci trebaju prenositi obiteljske vrijednosti i svoja osobna vjerovanja, upućivati ih u poželjna i primjerena ponašanja, davati im povratnu informaciju o učinjenom, zabraniti im određenu aktivnost koja predstavlja opasnost, odnosno trebaju im znati reći „ne ”.
Da bi se to uspjelo roditelji, kao identifikacijske figure i kao odrasli i odgovorni ljudi, trebaju prvo sami sebi postavljati granice i prepoznati vlastita ponašanja te svojim primjerom razvijati kod djece zdrave životne navike.
Roditeljstvo se kroz dosljedno odgovaranje na potrebe djeteta, kao topao i njegujući odnos, događa u kontinuumu življenja kroz obrasce ponašanja roditelja te kroz njihov međusobni odnos. Cilj je naučiti dijete disciplini, samostalnom rješavanju problema i snalaženju u različitim situacijama, te mu pomoći da nauči biti odgovorno i tolerantno.
„Dovoljno dobar roditelj“ griješi
Kako ovaj članak ne bi bio dodatni izvor pritiska na roditelje želimo posebno naglasiti da „dovoljno dobar roditelj“ griješi, a onda preuzima odgovornost za pogreške i trudi ih se ispraviti i više ne ponoviti. Na taj način i dijete dobiva poruku o „nesavršenosti“ koja mu je u aktualnom društvu nužno potrebna.
Na kraju, dragi roditelji, kad vam je teško, kad se osjećate iscrpljeno, umorno, izgubljeno… to je u redu, ALI ne sramite se potražiti pomoć i podršku jer je to znak roditeljskih kompetencija, kritičnosti i svjesnosti da teškoća postoji.
I nemojte zaboraviti: terapeut – savjetovatelj – pomagač može biti jedna osoba, druga, pa i treća, trenera možete zamijeniti, liječnika možete zamijeniti – ali roditelj ste samo VI.
Stoga odvojite danas nekoliko minuta za sebe, za svoju obitelj i svoje dijete, i proživite ponovno zajedno neku situaciju, aktivnost, događaj, ritual; nešto što ima značenja za vas i vaše dijete, za vašu obitelj, nešto što vas veseli, ispunjava, nasmijava i čini vam zadovoljstvo. A onda od sutra to radite češće nego inače.
Autor: Nikolina Škrlec, dipl. soc. radnica, grupni psihoanalitički psihoterapeut
Naslovna ilustracija: Pixabay.com
