Lekcije iz suočavanja sa stresom (1): Stres i mozak

Mjesto radnje: cijeli svijet

Vrijeme radnje: proljeće 2020. godine

Glavni likovi: svi roditelji i djeca svijeta

Fran je zdrava i prekrasna novorođena beba. Rođen je u Petrovoj bolnici u Zagrebu, i par sati nakon poroda morao je zbog potresa na hladnoću jer se zgrada rodilišta urušavala. Dok ga roditelji sada zadivljeno u toplini svoga doma gledaju, pitaju se: „Kakav će Fran biti kada naraste? Hoće li biti uspješan u školi? Hoće li se slagati s vršnjacima i biti sretan?“

Lucija je djevojčica u dobi od 8 godina. Ne može ići u školu zbog pandemije virusa COVID-19 i potresa u Zagrebu. Kod kuće je s jednim roditeljem, dok drugi roditelj mora raditi. Školu prati na televiziji i tabletu. S prijateljima se nije igrala vani već tjednima, dopisuju se porukama na društvenim mrežama i u kontaktu su video-pozivom. Lucijina mama se pita: „Kakva će Lucija biti kada naraste? Hoće li biti uspješna u školi? Hoće li se slagati s vršnjacima i biti sretna?“ Lucijin tata sada nema vremena za razmišljanje o budućnosti, sretan je da su svi zdravi i na sigurnom kad se vrati s posla.

Ovo su samo neka od djece kakvih trenutno ima u gradu Zagrebu, Hrvatskoj i cijelom svijetu.

Odgovori na pitanja njihovih roditelja ovise o tome kako će se razvijati mozak ove djece ovisno o tjelesnoj, emocionalnoj i socijalnoj podršci njihovih roditelja, šire obitelji i zajednice tijekom djetinjstva.

Geni i(li) okolina

Novija istraživanja mozga pružaju mnoštvo podataka o razvoju mozga, najnezrelijeg od svih organa pri porodu, nakon rođenja. Ranije se smatralo da genetski čimbenici određuju razvoj mozga, no danas je poznato da je razvoj mozga određen u značajnoj mjeri i iskustvima koje dijete doživljava tijekom djetinjstva. Istraživanja pokazuju da kao što su bjelančevine, masti i vitamini, tako su i interakcije s drugim ljudima, od vitalne važnosti za razvoj mozga.

Različita iskustva mogu različito utjecati na razvoj mozga. Ovo se događa zbog plastičnosti mozga – sposobnosti mozga da se razvija ovisno o iskustvu i zahtjevima okoline.

Kako će Fran i Lucija rasti, tako će njihova sposobnost razvoja govora, rješavanja problema i odnosa s drugim ljudima ovisiti o iskustvima koja budu imali tijekom odrastanja. To ne znači da genetski čimbenici nemaju utjecaj na razvoj djeteta, svakako da imaju. Ali sve više podataka različitih istraživanja pokazuje da iskustva utječu na ekspresiju gena u mozgu koji se razvija. Tako pozitivna iskustva utječu na pravilan razvoj mozga, a negativna iskustva mogu uzrokovati da genetski zdravo dijete ne ostvari svoje potencijale, već razvije intelektualne i emocionalne teškoće.

Kako se razvija mozak

Da bismo razumjeli kako iskustva utječu na razvoj mozga, potrebno je razumjeti kako mozak funkcionira. Mozak se sastoji od različitih regija koje su odgovorne za određene funkcije, kao što su identificiranje onoga što vidimo, obrada izgovorenog jezikom ili procjena opasnosti. Unutar svakog od tih područja mozga se nalaze milijuni neurona ili živčanih stanica koje međusobno šalju poruke putem sinapsi. Ti bilijuni živaca, sinapsi i neuronskih puteva omogućuju komunikaciju različitih područja mozga i funkcioniraju zajedno na koordinirani način. Broj i organizacija neuronskih veza u mozgu određuju sve, od sposobnosti prepoznavanja slova abecede do sudjelovanja u složenim društvenim odnosima.

Razvoj mozga sastoji se od stvaranja veza između neurona i njihove promjene. Stalno se stvaraju nove sinapse između stanica, dok druge prestaju raditi ili se uklanjaju. To se događa tijekom cijelog života. Rano u djetinjstvu mozak je genetski programiran da proizvodi više sinapsi nego što će ih zaista koristiti. U dobi od 8 mjeseci beba može imati nevjerojatnih 1000 bilijuna sinapsi u svom mozgu! Ovo stvaranje sinapsi događa se u različito vrijeme u različitim dijelovima mozga. Razvoj se nastavlja održavanjem sinapsi koja se koriste i uklanjanjem onih sinapsi koje se ne koriste. Tako mozak možemo zamisliti kao skup velikog broja kućica i još puno većeg broja puteljaka koje ih povezuju. Kad se neki puteljak ne koristi, on zaraste i više nije prohodan. Moguće je graditi i nove puteljke, za što treba uložiti dodatni trud i raskrčiti tlo. Jedom kad je puteljak prohodan, potrebno je što češće prolaziti njime da bi ostao utaban.

Uklanjanje ili „obrezivanje“ sinapsi omogućuje mozgu da zadrži veze koje imaju svrhu te ukloni one koje se ne koriste. Ukratko, uklanjanje sinapsi povećava učinkovitost mozga kako bi radio ono što treba. Međutim, mozak funkcionira na temelju pravila „koristi ili ukloni“, tako da se „prekomjerno uklanjanje“ neuronskih veza može dogoditi kada dijete ne dobiva normalno očekivana iskustava ili stimulaciju u ranom razvoju. Neka područja mozga, poput onih koja su odgovorna za vid, postaju manje plastična ili promjenjiva kad je uklanjanje sinapsi u tom području mozga završeno. Zbog toga je nužno da mozak dobije stimulaciju ili poticaje kako bi se ispravno formirale neuronske veze prije zatvaranja „prozora mogućnosti“. Tako, na primjer, oftalmolozi sada uklanjaju urođene katarakte što je moguće ranije u dojenačkoj dobi jer je poznato da, ako se čeka da dijete bude starije, neuralne veze između očiju i mozga se neće pravilno razvijati i dijete nikada neće moći vidjeti.

Kako odnosi oblikuju mozak

Mozak se oblikuje i mijenja tijekom života ovisno o tome za što ga koristimo. Učenje jezika je dobar primjer kako iskustva doprinose jedinstvenom obrascu razvoja mozga svake osobe. Sposobnost govora i razumijevanja tuđeg govora zahtijeva samo minimalnu razinu komunikacije koju doživljavaju gotovo sva djeca. Međutim, koji jezik dijete uči govoriti, ovisi o jeziku koji sluša i njegov će se mozak prilagoditi ovom određenom jeziku. Mozak djeteta u dobi od 3 mjeseca može razlikovati nekoliko stotina različitih izgovorenih zvukova, mnogo više nego što je prisutno u njegovom materinjem jeziku. Tijekom sljedećih nekoliko mjeseci mozak djeteta će se učinkovitije organizirati tako da prepoznaje samo one izgovorene zvukove koji su dio jezika koji dijete redovno sluša. Tijekom ranog djetinjstva mozak zadržava sposobnost ponovnog učenja zvukova koje je „odbacio“, pa mala djeca obično lako i bez naglaska uče nove jezike. Nakon otprilike 10 godina, plastičnost ove funkcije uvelike je smanjena; stoga je većini ljudi teško naučiti govoriti strani jezik (osobito značajno drugačiji od materinjeg) kao izvorni govornici ako ga počnu učiti tek u adolescenciji ili odrasloj dobi.

Još važnije, rana iskustva mogu odrediti koliko je dijete razvilo svoj materinji jezik. Djeca majki koje često razgovaraju s njima nauče u dobi od dvije godine gotovo 300 riječi više, nego njihovi vršnjaci čije majke rijetko s njima razgovaraju. Nadalje, istraživanja pokazuju da samo izlaganje jeziku poput slušanja jezika s televizije ili razgovora odraslih ima mali učinak na razvoj mozga djeteta. Za razvoj optimalne jezične vještine djeca trebaju izravno komunicirati s drugim osobama, tako da stav roditelja da nije jako važno razgovarati s malom djecom, jer su premala da bi razumjela što se govori, nije ispravan.

Već je dugo poznato da djeca iz obitelji nižeg socioekonomskog statusa često ne dosežu iste intelektualne razine kao djeca iz obitelji visokog socioekonomskog statusa. Novija istraživanju mozga pružaju spoznaje o razlozima za ove činjenice. Roditelji koji su svakodnevno zaokupljeni borbom da zadovolje osnovne potrebe svoje djece kao što su hrana i sigurnost, nemaju sredstava, informacije ili vremena koje su im potrebno kako bi pružiti djeci poticajna iskustva koja potiču optimalan razvoj mozga. Dojenčad i djeca s kojima se rijetko izravno razgovara, koja imaju malo igračaka i prilika za istraživanje i eksperimentiranje u svom okruženju neće uspjeti u potpunosti razviti neuronske veze i putove koji olakšavaju kasnije učenje. Navedeno dakle nije povezano ili je u znatno manjoj mjeri povezano sa socioekonomskim statusom samim po sebi, kako se ponekad pogrešno pretpostavlja.

Jedan od najvažnijih zadataka djeteta je osigurati zadovoljenje svojih potreba u svijetu u kojem živi. Zbog svoje nezrelosti dijete to ne može ostvariti samo i zato su mu potrebne odrasle osobe. Dijete stalno procjenjuje je li njegova potreba za hranom i utjehom zadovoljena ili ignorirana, može li utjecati na odrasle koji ga okružuju ili je potpuno bespomoćno.

Ako odrasli dosljedno odgovaraju na pozive djeteta i osiguravaju što mu je potrebno, dijete će sve više koristiti ove odrasle osobe kao izvore zaštite i sigurnosti. Kada je osigurana zaštita, dijete će se usmjeriti na istraživanje i tako omogućiti svojem mozgu da iskusi sve zanimljivosti ovoga svijeta.

Ako su djetetove potrebe zadovoljene samo povremeno i njegove molbe za utjehu se zanemaruju ili „udovoljavaju“ grubim riječima i postupanjem, dijete će se usredotočiti na osiguravanje zadovoljenja njegovih potreba. Njegov mozak neće dobiti stimulaciju koja mu je potrebna za razvoj zdravih kognitivnih i socijalnih vještina te će dijete imati poteškoća u interakciji s ljudima i izvršavanju zadataka.

Djeca koja od roditelja i drugih odraslih osoba dobivaju brižnu i podržavajuću skrb u prvim godinama života imaju dobru osnovu za uspjeh u životu. Sigurne veze koje razvijaju sa značajnim odraslim osobama su važna osnova za emocionalni razvoj. Istraživanja osoba koje su uspjele usprkos mnogim izazovima u svom životu pokazuju da su ti ljudi imali barem jedan stabilan, podržavajući odnos s odraslom osobom (obično roditeljem, srodnikom ili učiteljem) koji je počeo rano u životu.

Što je stres(no)

Stres je neizbježan dio života. Ljudska bića doživljavaju stres rano, čak i prije rođenja. Susretanje s novim i nepoznatim situacijama i osobama djeci može biti zahtjevno i može predstavljati izvor stresa. Život djeci, kao i odraslima, ponekad donosi neočekivane situacije koje ne predstavljaju svakodnevno iskustvo. Nemali broj djece se danas susreće s izrazito negativnim iskustvima koja su trajno obilježje njihovog djetinjstva.

Različite situacije i događaji (stresori) koje predstavljaju prijetnju i opasnost za sigurnost i/ili život djeteta uzrokuju reakciju na stres u organizmu koja omogućuje prilagodbu na nastale uvjete. Važno je naglasiti da je stres visoko subjektivno iskustvo, odnosno ovisi o procjeni pojedinca hoće li neki vanjski događaj postati stresor (uzročnik stresa). Zamislimo avion. Osobi koja voli putovanja i ne boji se aviona, taj prizor može izazivati uzbuđenje i veselje. Pilota može asocirati na rutinu, radno mjesto. Osobi koja strahuje od leta avionom sama pomisao na avion može predstavljati stresor. Bilo koja promjena također može biti stresna, čak i kad je pozitivna i kad smo se sami za nju odlučili. Primjerice, preseljenje u drugi grad, prelazak na bolji posao – i dalje su većini ljudi stresni. Zato je jako važno ne prosuđivati što je „normalno“ da uzrokuje stres, a što ne, posebno kod djece i mladih. Za mnoge situacije djeca procjenjuju da su važne, opasne i da nemaju adekvatne strategije suočavanja, pa makar se radilo o tome da trebaju dijeliti omiljenu igračku ili činjenici da je mama rodila novu bebu. Kad se čini da bi „objektivno“ nešto trebalo izazivati više stresa, npr. odrasloj osobi pokvari se automobil, moguće je da njen subjektivni doživljaj bude manje intenzivan nego djetetu dijeljenje igračke, jer procjenjuje da je situacija važna, ne tako opasna te da ima potrebne strategije suočavanja.

Kod traume situacija je nešto drugačija. Traumatska iskustva su ona iskustva koja predstavljaju ugrožavanje života, zdravlja i integriteta (ili prijetnju da bi se to moglo dogoditi) i ona kod svih osoba izazivaju neki oblik psihološke traume i traumatskih reakcija, bez obzira na subjektivnu procjenu i raniju razinu funkcioniranja. Subjektivno može biti jedino kakve će se rakacije pojaviti i koliko će biti intenzivne, no traumatski stres javit će se u svakom slučaju.

Na temelju razlika u intenzitetu i trajanju reakcije na stres, u djece se mogu razlikovati tri vrste stresa:

Pozitivni stres se odnosi na reakciju organizma koja je kratkotrajna i blaga do umjerena. Okidači za ovu vrstu stresa mogu biti polazak u vrtić ili školu, cijepljenje ili susretanje novih osoba. Ova vrsta stresa dovodi do blažih promjena u organizmu koje mogu uključivati ubrzan rad srca ili manje promjene u razini hormona. Ključna je prisutnost brižne odrasle osobe koja pomaže djetetu suočiti se sa stresorom, te tako pruža protektivni učinak koji potiče povratak reakcije odgovora na stres na početnu razinu. U kontekstu stabilnog i podržavajućeg odnosa s odraslom osobom, pozitivni stres je dio normalnog razvoja te važna prilika za učenje i primjenu zdravih i adaptivnih odgovora na neugodna iskustva. Ova razina stresa može biti povezana i s boljim postignućima u nekim zadatcima, primjerice često spominjana „pozitivna trema“ koju dijete može imati pred važnu utakmicu ili javni nastup.

Podnošljivi stres se odnosi na odgovor koji se javlja kod izloženosti iskustvima koja nisu uobičajena i predstavljaju veću razinu opasnosti ili prijetnje. Stresori mogu uključivati smrt ili ozbiljnu ozljedu ili bolest člana obitelji, zastrašujuću nesreću, konfliktnu separaciju ili razvod roditelja, prirodnu katastrofu, rat ili terorizam. Podrška bliskih odraslih osoba u ovakvim situacijama značajno smanjuje rizik za dugoročne negativne posljedice po zdravlje uslijed prekomjerne aktivacije sustava za reakciju na stres. Osnovna karakteristika koja čini ovaj oblik reakcije na stres podnošljivim je podržavajući odnos s odraslom osobnom koja potiče prilagodbu djeteta i osjećaj kontrole, smanjujući tako fiziološki odgovor na stres. U nekim okolnostima podnošljivi stres može imati čak i pozitivne učinke, ali u odsutnosti podržavajućih odnosa, može postati toksičan za razvoj djeteta.

Toksičan stres je intenzivna, učestala ili produljena aktivacija odgovora organizma na stres bez podrške odrasle osobe. Stresori koji potiču ovakvu vrstu reakcije na stres su zanemarivanje i zlostavljanje u djetinjstvu, teško siromaštvo, obiteljsko nasilje, ovisnost o psihoaktivnim tvarima i mentalni poremećaji roditelja. Ova vrsta stresa u djetinjstvu može poremetiti razvoj mozga i ugroziti rad živčanog, endokrinološkog, imunološkog i drugih organskih sustava te dovesti do različitih tjelesnih i mentalnih poremećaja i bolesti.

Pozitivni aspekti stresa se umanjuju kada stres nadvlada djetetovu sposobnost učinkovitog suočavanja. Intenzivni i dugotrajni stres u djetinjstvu uz nedostupnost podržavajućeg odnosa s odraslom osobom može dovesti do raznih kratkoročnih i dugoročnih negativnih učinaka na zdravlje.

Stres na razini mozga

Kronični stres u djetinjstvu može uzrokovati da volumen mozga bude manji, naročito hipokampus i prefrontalni korteks, područja u mozgu koja su odgovorna za učenje, pamćenje, regulaciju osjećaja i ponašanja. Zbog izloženosti stalnoj prijetnji ili opasnosti kod kroničnog stresa povećana je aktivnost amigdale, jezgre u mozgu koja pokreće reakciju na stres u organizmu i dovodi do porasta hormona stresa kao što su adrenalin i kortizol.

Djeca izložena kroničnom stresu i traumi imaju veći rizik za razvoj posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), depresije, samoozljeđivanja, poremećaja prehrane, poremećaja pažnje, problema s drogama i alkoholom, rizičnih seksualnih ponašanja i delikvencije. Ovi učinci su djelomično uzrokovani učinkom kaotičnih, stresnih i traumatičnih iskustava na razvoj mozga. Djeca s PTSP i depresijom imaju povećanu razinu hormona stresa, adrenalina i kortizola, čak i kada nisu izložena stresnim i traumatskim iskustvima. To znači da je njihov sustav odgovora na stres u organizmu stalno aktiviran, i kada to nije potrebno.

Zdravo suočavanje sa stresom se uči

Na svijet dolazimo potpuno nesposobni za samostalan život. Ali usmjereni smo na druge. Drugi su nam potrebni za zadovljavanje tjelesnih potreba i razvoj. Drugi su nam potrebni za zaštitu i sigurnost u ovom svijetu. I onda kada je sve u redu. A naročito onda kada stvari krenu krivo.

Učenje suočavanja sa stresom je važan dio zdravog razvoja djeteta. Podrška roditelja i/ili drugih značajnih bliskih osoba je nužna kako bi djeca naučila strategije za zdravo suočavanje sa stresom. Tako djeca usvajaju vještine koje su im potrebne za prilagođavanje novim i potencijalno prijetećim situacijama tijekom života.

O tome kako biti učinkovita podrška djetetu i razvoju njegovog mozga pisat ćemo u drugom dijelu teme pod naslovom Lekcije iz suočavanja sa stresom (1)

Pišu: Doc. prim. dr. sc. Vlatka Boričević Maršanić, dr. med., spec. psihijatar, subspecijalist dječje i adolescentne psihijatrije, Mia Roje Đapić, mag. psihologije i prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, klinički psiholog – psihoterapeut

Ilustracija: Carla Francesca Castagno/Shutterstock

Literatura:

Alisic E, Zalta AK, van Wesel F, et al. Rates of post-traumatic stress disorder in trauma-exposed children and adolescents: meta-analysis. Br J Psychiatry 2014; 204:335.

Bucci M, Marques SS, Oh D, Harris NB. Toxic stress in children and adolescents. Adv Pediatr. 2016;63(1):403-428.

Campbell JA, Walker RJ, Egede LE. Associations between adverse childhood experiences, high-risk behaviors, and morbidity in adulthood. Am J Prev Med 2016; 50: 344–52.

Cronholm PF, Forke CM, Wade R, et al. Adverse childhood experiences: Expanding the concept of adversity. Am J Prev Med 2015;49:354–61.

Daelmans B, Darmstadt GL, Lombardi J, et al. Early childhood development: the foundation of sustainable development. Lancet 2017; 389: 9–11.

Flaherty EG, Thompson R, Dubowitz H, et al. Adverse childhood experiences and child health in early adolescence. JAMA Pediatr 2013;167:622–9.

Flaherty EG, Thompson R, Litrownik AJ, et al. Adverse childhood exposures and reported child health at age 12. Acad Pediatr 2009;9:150–6.

Felitti VJ. Adverse childhood experiences and adult health. Acad Pediatr. 2009;9(3): 131–132

Garner AS, Shonkoff JP; Committee on Psychosocial Aspects of Child and Family Health; Committee on Early Childhood, Adoption, and Dependent Care; Section on Developmental and Behavioral Pediatrics. Early childhood adversity, toxic stress, and the role of the pediatrician: translating developmental science into lifelong health. Pediatrics. 2012;129(1).

Gunnar MR, Quevedo K. The neurobiology of stress and development. Annu Rev Psychol. 2007;58:145–173

Harvard University Center on the Developing Child. Brain architecture. 2018. https://developingchild.harvard. edu/science/key-concepts/brain-architecture.

Hughes K, Bellis MA, Hardcastle KA, et al. The effect of multiple adverse childhood experiences on health: a systematic review and meta-analysis. Lancet Public Health 2017;2:e356–66.

Luby JL, Barch D, Whalen D, Tillman R, Belden A. Association Between Early Life Adversity and Risk for Poor Emotional and Physical Health in Adolescence: A Putative Mechanistic Neurodevelopmental Pathway. JAMA Pediatr. 2017 Dec 1;171(12):1168-1175.

Luecken, L. J., Hagan, M. J., Wolchik, S. A., Sandler, I. N., and Tein, J. Y. (2016). A longitudinal study of the effects of child-reported maternal warmth on cortisol stress response 15 years after parental divorce. Psychosom. Med. 78, 163–170. 

McEwen BSNasca CGray JD. Stress Effects on Neuronal Structure: Hippocampus, Amygdala, and Prefrontal Cortex. Neuropsychopharmacology. 2016 Jan;41(1):3-23.

McLaughlin, K.A.,Sheridan,M.A.,Gold,A.L.,Duys,A.,Lambert,H.K.,Peverill,M.,etal., 2016. Maltreatment exposure, brain structure, and fear conditioning in children and adolescents. Neuropsychopharmacology 41(8),1956–1964.

Metzler M, Merrick MT, Klevens J, Ports KA. Adverse childhood experiences and life opportunities: shifting the narrative. Child Youth Serv Rev 2017; 72: 141–49.

Muhammad, A., Carroll, C., Kolb, B., 2012. Stress during development alters dendritic morphology in the nucleus accumbens and prefrontal cortex. Neuroscience 216, 103–109.

National Scientific Council on the Developing Child. (2010). Early Experiences Can Alter Gene Expression and Affect Long-Term Development: Working Paper 10. http:// www.developingchild.harvard.edu

Nemeroff CB. Paradise Lost: The Neurobiological and Clinical Consequences of Child Abuse and Neglect. Neuron. 2016 Mar 2;89(5):892-909. doi: 10.1016/j.neuron.2016.01.019.

Park AT, Leonard JA, Saxler PK, Cyr AB, Gabrieli JDE, Mackey AP. Amygdala-medial prefrontal cortex connectivity relates to stress and mental health in early childhood. Soc Cogn Affect Neurosci. 2018 Apr 1;13(4):430-439. 

Teicher MH, Andersen SL, Polcari A, Anderson CM, Navalta CP. Developmental neurobiology of childhood stress and trauma. . 2002;25(2):397-426. Psychiatric Clinics of North America

Thornberry TP, Ireland TO, Smith CA. The importance of timing: The varying impact of childhood and adolescent maltreatment on multiple problem outcomes. Dev Psychopathol 2001;13:957–79.

 

 

 

 

 

Print Friendly, PDF & Email