O mentalnom zdravlju djece i roditelja u kriznoj situaciji pandemije i potresa u emisiji »Izdvojeno« na Laudato TV psihologinja Poliklinike Mia Roje Đapić ragovarala je s voditeljicom Mirtom Marinić. Emisija je emitirana 7. siječnja 2021., možete je pogledati u naslovnom videu, a u nastavku slijedi tekst:

Marinić: Kako trebamo gledati na to da i mi sami kao roditelji smijemo potražiti pomoć? 

Roje Đapić: Jedna od dobrih stvari cijele ove situacije s koronom i cijele protekle 2020. godine je što se nekako ipak destigmatizirala psihološka pomoć. Nije to više tolika sramota. Nekako smo svi kao društvo svjesniji da je OK ili čak i poželjno potražiti stručnu pomoć i podršku. O konkretnim brojevima onih koji su potražili pomoć i savjet nakon potresa u našoj Poliklinici ne mogu govoriti jer je nama i taj dan kao i ovi dosadašnji dani bio kaotičan, i od naših privatnih telefona, naših pacijenata, mailova, Facebooka…

Stalno su se ponavljala ista pitanja, prvenstveno: »Kako objasniti djeci što se dogodilo?«. Druga stvar je bila: »Jesam li ja normalan?« i »Je li moje dijete normalno ako se ne može umiriti ili ako se ponaša kao da se ništa nije dogodio?«, »Je li normalno da dijete spava sa mnom u krevetu iako se već odavno odvojilo i moglo samo spavati«. Dakle, iako je situacija oko nas bila nenormalna, roditelji su bili usmjereni na to je li s njihovim djetetom sve u redu i jesu li te reakcije normalne. Uz to što smo odgovarali na takva pitanja pojedinačno, došli smo na ideju da ponovo publiciramo savjete, kao što smo u vrijeme korone i u vrijeme prvih potresa u Zagrebu radili infografike, vrlo sažete i grafički oblikovane prikaze toga što je dobro raditi, što nije dobro raditi i zašto. Tu smo publikaciju objavili, u koautorstvu prof. dr .sc Gordana Buljan Flander, kolega Krešimir Prijatelj i ja. Govorimo o tome što se djeci dogodilo, što raditi, što ne raditi, i uz neke prijedloge aktivnosti kako se može pomoći djeci da izraze kako se osjećaju i da nekako i sami pronađu koji su njihovi resursi koji će ih podržati u ovim prvim danima.

Marinić: Koje su zapravo najčešće reakcije u djece vrtićke dobi, koje su kod školaraca, a koje kod adolescenata?

Roje Đapić: Mi odrasli često mislimo da je maloj djeci lakše zato što su mali pa ne razumiju. Točno je da su oni mali i ne razumiju, ali s time im nije lakše nego im je teže. Dakle, znamo sami po sebi koliko nam je bitno da nam je jasno što se događa, da nam je jasno kako se zaštiti, a maloj djeci to nije jasno.

Kod male djece možemo vidjeti da su jako razdražljiva, da su iritabilna, da jako puno plaču, da imaju nekakve strahove, a nekad roditelji, posebno ako djeca još ne govore, ne mogu niti zaključiti čega se to točno dijete boji. Ili, dijete se može ponašati kao da se ništa nije dogodilo, ili kao da je pretjerano zaravnjeno – da ne uživa u nekim aktivnostima koje su ga ranije veselile.

Kod djece školske dobi, možda nam je lakše razgovarati nego s tako malom djecom, ali isto možemo primjetiti neka slična ponašanja, i da oni često u situacijama visokog stresa i traume, što ovo sigurno je, da postanu regresivna, što znači da se vraćaju na neke obrasce ponašanja i doživljavanja koje su razvojni prerasli. Pa, npr. ako je dijete cuclalo prst kad je bilo malo, prije par godina, sad opet cucla prst. Ili se dijete pomokri u snu u krevet ili ima teškoća s odvajanjem od roditelja. Također, djeca se mogu ponašati agresivno: to ne znači da su odjednom postala zločesta djeca, nego jednostavno u tom trenutku vjerojatno nemaju neki bolji, drugačiji način da bi izrazili emocije koje su ih preplavile i koje zapravo ne razumiju.

I kod adolescenata se može javiti cijeli niz reakcija, vrlo sličnih kao kod odraslih ljudi, ali ono što isto ne smijemo zaboraviti je da oni nisu mali odrasli. I dalje su adolescenti, i često su više velika djeca nego mali odrasli. Tako da je kod njih u ovim situacijama prisutan neki acting out, tipa lupanje vrata, neki bezobrazluk, traženje krivca, pokušaj da se sve razumije, da se upire prstom u nekoga – to je nešto što radimo i mi odrasli. Dakle, to su isto neke reakcije koje možemo očekivati od adolescenata, i također ovo da traže ponovo neku veću blizinu, neku veću povezanost s roditeljima, što roditelje zna iznenaditi, jer adolescenti se često ponašaju kao da im odrasli više ne trebaju i kao da su oni sad veliki i sve je u vršnjacima, sve je u druženjima. Sada se opet može pojaviti ta potreba povezivanja s obitelji.

To su sve normalne reakcije na nekakve nenormalne životne okolnosti koje se nalaze, kako oko nas tako i oko djece, i u prvih nekih 3,4, 5 pa čak i 6 tjedana zapravo su djeci najbolji pomagači njihovi prirodni pomagači, a to su roditelji. Tek ako traju te neke promjene i smetnje dulje od tog perioda, i ometaju dijete u funkcioniranju, u školi, u druženju, u obiteljskom funkcioniranju, dakle ako vidimo da to dugo vremena izlazi iz okvira normale i utječe na život djeteta i obitelji, to je obično dobar trenutak za potražiti stručnu pomoć.

Marinić: Neka djeca imaju jako puno pitanja, baš zbog toga što nisu sama razumjela situaciju, nisu to nikada doživjela. Potres je tresao, osjetili smo ga i u okolnim gradovima, i ovdje u Zagrebu, i djeca postavljaju jako puno pitanja. To nekada ide iz dana u dan, bez obzira što smo mi mislili da smo s jučerašnjim danom sve odgovorili. Sve smo im rekli i objasnili, oni su na kraju rekli »Dobro, razumijem«, sljedećega dana pitanja ponovo kreću iznova. Smijemo li to nakon tjedan dana početi ignorirati, ili moramo biti ustrajni. Na koji način odgovarati na pitanja, i smijemo li na kraju reći odnosno dopustiti sebi da budemo toliko iziritirani da kažemo: »Dobro, sve sam ti rekao, toga sad ionako više neće biti, i sad s ovim završavamo tu priču.« Smijemo li se na taj način odnositi prema djeci?

Roje Đapić: Smijemo se osjećati tako da bismo to najradije napravili, i izvan konteksta korone, potresa i svega što nas je zadesilo. Roditeljima, naravno, zna nekada ići na živce kad dijete pita pet stotina puta zašto ovo, što je ono, a posebno sad. I roditelji su ljudi, nemaju oni sad odjednom plašt supermena zato što su roditelji tako da njih uopće ne dira to što se događa pa da su samo usmjereni na djecu. Naravno da je dozvoljeno da su roditelji iziritirani i frustrirani, i da bi najradije da dijete malo šuti i da ništa ne pita. Opet, kad pitate smijemo li to napraviti ja vjerujem da se svakom može dogoditi, i da će jednom ili dva puta imati takve odgovore, da će odbiti dijete. Naravno da to nije dobro, ali isto tako nismo savršeni. Dakle, stvar je obrasca, a ne nekog pojedinačnog incidenta.

Čim vas dijete pita pitanja iz dana u dan, iako vam se možda ne da odgovarati, to je dobar znak jer znači da ste vi ta osoba koja je djetetu primarna, i od koje dijete traži informacije. I da ste vi ta osoba kojoj dijete vjeruje, da se neće okrenuti i biti samo sa sobom ili se okrenuti primarno internetu ili nekim prijateljima, nego će se okrenuti mami ili tati ili drugoj odrasloj osobi koja o njima brine. I to nam zapravo daje veliki utjecaj, daje nam veliku moć da budemo djetetu podrška. Nekad roditelji, i to smo ovih dana čuli od nekih kolega, djeci smišljaju pričice, pa npr. kažu »Neće se više nikad dogoditi potres« ili »Sad smo 100 posto sigurni« ili »To je napravilo neko čudovište« ili »To je napravila neka stara baba«. Dakle, te neke legende koje se provlače u kulturi, možda dođemo i do Krampusa, dakle sve se to sad govori djeci da bi im se lakše objasnilo i poručilo »Sad si siguran«. I tu je isto bitno da razumijemo roditelje: prvo, ne znaju što bi rekli, pokušavaju govoriti dječjim rječnikom. Roditeljima je teško izdržati da je djetetu teško. Koliko puta djetetu kažemo »nemoj plakati« ili »prestani plakati« ili »ne budi mala beba, sad si veliki« ili »sve će biti OK, nemaš se čega bojati«.

To je nešto u našoj kulturi što se i djeci i odraslima posebno često govori. Ovo nije trenutak za tako nešto, zapravo nikad nije trenutak. Kad nas dijete pita pet stotina puta hoće li biti potres, jedino što mu iskreno reći je da ne znamo, jer ne znamo, jer to i nas frustrira i stvara nam osjećaj bespomoćnosti. Ali je istina. I treba reći djetetu da neke stvari ne možemo kontrolirati, na primjer, hoće li biti potres. Ali ima stvari koje možemo kontrolirati, a to je na primjer, što ćemo napraviti u slučaju da opet dođe do potresa. Možemo s djetetom isplanirati i složiti torbu koje će dijete imati. Možemo označiti na nekakav način u stanu gdje treba ići. Što napraviti u slučaju da se dijete razdvoji od roditelja, gdje će se naći. Da dijete ima taj osjećaj sigurnosti i predvidivosti da, bez obzira što bude, da će i opet doći do mame i tate. Objasniti djetetu da bez obzira ako ga potres zatekne u vrtiću ili doma, da to nema veze s tim mjestom. Tako da dijete ne razvije strah od doma, ili vrtića ili autobusa, ili gdje ga je već zadesio potres.

Nije lako i bolno je reći roditelju i djetetu, bilo gdje se može dogoditi potres i opasno je i ne možemo to predvidjeti, ali je to istina i važno je da damo ovu protutežu: neke stvari možemo kontrolirati, to su te i te, ajmo ih zajedno napraviti, naučiti i usvojiti, i drugo, neke se stvari nikad neće promijeniti. Koliko god svijet oko nas trenutno bio težak, nesiguran i zastrašujući, ono što je uvijek tu i što je postojano to sam ja, to je to koliko te volim, to da mi možeš doći kad god hoćeš, da me možeš pitati, da možemo razgovarati, i u konačnici djeci je taj dio najvažniji da bez obzira što se događa, najvažnije im je da imaju dostupnog svog roditelja.

Marinić: Spomenuli ste neke napretke koje djeca ostvaruju kroz razvojne faze i ove trenutke nakon određenih trauma kada se možda vraćaju malo unatrag. Što činiti po tom pitanju, smijemo li odbijati svoju djecu kada iskazuju želju da ponovno spavaju kod roditelja? Ponekada možda pomislimo ta će situacija duže potrajati, situacija neizvjesnosti i iščekivanja mogućeg novog potresa ili nečeg drugoga. Pa ima li smisla onda djecu ponovo vraćati u tu fazu da se ponovo budu uz roditelje i vraćaju im se u krevete. Odmažemo li im time ili pomažemo?

Roje Đapić: Postoje neki zahtjevi realiteta. Na primjer, ako se dijete boji odvajanja od roditelja, a roditelj mora ići raditi, naravno da će roditelji ići raditi. Ali u ovim prvim danima i tjednima nakon nekog traumatskog događaja, dobro je da to dozvolimo djetetu, posebno bez posramljivanja u smislu »pa nisi mala beba«.

Marinić: Dakle, nema toga »Nemoj plakati, već si veliki, molim te prestani s time«?

Roje Đapić: Pa tu se uvijek možemo okrenuti sami sebi kad se pitamo takve stvari. Dakle, kad smo bili ljuti i uzrujani, a netko nam je rekao smiri se, jesmo li se ikad smirili?

Ili kad nam je netko rekao nemoj plakati, nemaš se čega bojati, je li to zaista promijenilo to kako se mi osjećamo, ili smo se tako počeli osjećat sami sa sobom, bez da imamo nekoga s kim to možemo podijeliti.

Razlika je u tome što odrasli ipak imaju neke kapacitete, strategije suočavanja i samosmirivanja koje djeca, posebno mala djeca, nemaju. I ako smo oduzeli djetetu tu priliku, onda smo ostavili dijete samo, bez strategija suočavanja, bez podrške, s emocijama koje su djetetu teške. Dakle, koliko je u našoj moći, u okviru realiteta, dobro je djetetu dozvoliti sad takva ponašanja. A opet ako to traje mjesec, mjesec i pol dana, ako to smeta dijete pa se dijete neće igrati s prijateljima ili neće ići u školu više jer se boji, onda je trenutak za potražiti stručnu pomoć. Ali, u ovim nekim prvim danima i tjednima, dozvolite djetetu. Jer kod velike većine djece to prođe, jer bez obzira što traje i dalje neka situacija, dijete može završiti neki proces prilagodbe, posebno ako nije direktno pogođeno dijete koje trenutno nema dom i gdje tlo i dalje podrhtava pod nogama, i ono se neće prilagoditi u roku 4 tjedna.

Ali dijete koje je o tome slušalo na vijestima, koje gleda ove scene, koje je osjetilo lagano podrhtavanje, to dijete može uspješno završiti svoju prilagodbu uz podršku roditelja, a ako treba tada i stručnjaka. Ne trebamo gurati dijete u smjeru psihijatrije, u smjeru zdravstva, pa ne trebamo gurati niti same sebe. Sasvim je drugo nazvati telefon za psihološku pomoć i malo se posavjetovati. Ljudi sad sebi svašta sami sebi dijagnosticiraju, poput depresije. Da, tehnički se mogu naći u tim dijagnostičkim kategorijama, međutim vrlo je bitno da provjerimo oko sebe, kako izgleda naš sadašnji svijet, i naravno da nas je strah, naravno da smo tuži, da smo frustrirani i da se osjećamo bespomoćno. To je jedan zdravi, i zapravo prirodan, odgovor na okolnosti koje nam se trenutno događaju.

Marinić: Dakle, i mi kao roditelji smijemo pokazati djeci da smo u strahu. Smijemo li plakati pred njima? Neki su čak doživjeli situacije da su se jednostavno slomili u tom svom strahu, bježanju i svim neizvjesnotima kroz koje su prošli.

Roje Đapić: Za dijete je dobro da vidi na roditelju da su razne emocije dozvoljene. No postoji razlika između toga rasplakati se pred djetetom, jednom se slomiti pred djetetom, ili konstantno preplavljivati dijete svojim emocijama i očekivati da dijete brine o nama. To je pretežak zadatak za dijete. Ali naravno da će se roditelj rasplakati, da će biti nesretan, da će biti iziritiran nečim, i onda vas djeca gledaju pa vas pitaju »Što je bilo?«. I što onda ako roditelji kažu »ništa«, a dijete vidi da je ipak nešto. Vratimo se sebi: čemu mi više vjerujemo kad vidimo na nečijem ponašanju da se ljuti na nas, a on odmahne rukom i kaže ništa? Više vjerujemo onom što vidimo nego onome što čujemo. Onda djetetu tako stvorimo konfuziju, i narušavamo mu osjećaj povjerenja koje dijete ima u roditelje. Dakle, OK je odgovor »Nervozna sam, ljuta sam, tužna sam, nedostaje mi baka, brinem se što će biti s našim rođacima« I nakon toga možemo reći: »Bit ću OK, ja ću razgovarati s tatom, sestrom, sa svojim prijateljima, otići ću na trčanje, skuhat ću si nešto lijepo, i onda već nudimo djetetu načine kako se mi nosimo sa stresom, i nakon toga ću biti OK. Je li se tebi nekad dogodilo da se tako osjećaš, je li se tebi nekad dogodilo da si nekad tako nervozan da ni nemaš pravi razlog, samo te uhvati neka nervoza.«

I onda smo opet time otvorili da dijete vidi<: »I to je dozvoljeno u ovoj kući, da budem nervozan bez razloga, to je nešto što se smije reći, dakle idem to reći svojoj mami ili svojem tati«. To može biti ne samo dozvoljeno ili dopušteno, dapače, ja bih rekla da je to i poželjno.

Marinić: Postoji li mogućnost da djeca s jedne strane ne pokazuju nekakav strah ili nekakvu otvorenu zabrinutost ili nekakav drugi osjećaj vezano uz ovu traumu, a da ipak u sebi nešto nose, i može li se to možda projicirati na nekakve druge stvari u životu i pokazati se kao nekakva druga vrsta problema?

Roje Đapić: Naravno da može. Mi smo do sada razgovarali o nekakvim uobičajenim rekacijama. Spomenula sam čak da ima djece koja se ponašaju kao da se ništa nije dogodilo. Dakle, mi ne tražimo kod naše djece sad da ih gledamo i da tražimo znakove strahova od potresa. Svaki roditelj najbolje poznaje svoje dijete. Ja vam sad ne mogu dati univerzalni odgovor o tome što je promijenjeno ponašanje kod djeteta, jer vi znate kako se vaše dijete inače ponaša. Ali bilo koja promjena koja traje više od desetak dana ili dva tjedna, bilo da je to povlačenje ili da je to dijete koje je bilo jako povučeno odjednom sad jako otvoreno ili da dijete odjednom ima problema sa spavanjem ili da odjednom ima noćne more koje ne moraju biti povezane s potresom, da dijete slabije jede ili da odjednom pretjerano jede u odnosu kako je bilo prije… Bilo kakva promjena koju vidimo da je intenzivna i da traje neki period može nas uputiti na to da je djetetu potrebna neka podrška, ili da je djetetu potrebna obrada stručnjaka mentalnog zdravlja.

Isto tako ne smijemo zaboraviti da su djeca i dalje djeca. Dakle, oni nisu samo djeca pogođena potresom. Ima i nekih stvari koje su razvojno očekivane i prihvatljive, npr. kod nekog tko ulazi u adolescenciju da se malo povuče od roditelja. To će obrada pokazati, što možemo čemu pripisati. isto tako dijete može imati neke druge probleme. Recimo ja sam jučer u Poliklinici imala jedno dijete, logično svi su mi dolazili i pričali o potresu, pa sam ja tako pretpostavila da je ovo dijete utučeno zbog potresa, a ono zapravo ima ljubavne probleme koji su njemu vrlo ozbiljni. Dakle, nije sve što se sada događa vezano za potres, posebno za djecu koja nisu izravno pogođena, i koja nisu stalno preplavljena vijestima i novinskim člancima.

Ideja je da uvijek gledamo dijete u cjelini, i ne samo sad, nego i inače bismo trebali pratiti takve promjene kod djeteta, pitati što je s njim, zatražiti stručnu pomoć ako je to potrebno, a ova situacija nam samo može biti jedan dodatni poticaj da se na to posebno usmjerimo.

Marinić: Kakvo bi bilo sad jedno zdravo ponašanje? Kao odrasli i kao roditelji, djedovi i bake, koji se, naravno, uvijek brinu za svoje mlađe članove obitelji, imamo li odnosno trebamo li dodatno razvijati strahove i te brige i stalno pokušavati nadzirati situaciju, je li to sad primjereno i trebamo li ako smo u već u takvoj situaciji nastaviti u tom smjeru? Ili bismo se ipak trebali pomalo vraćati u nekakav normalan način života i pokušavati odrađivati redovite dnevne aktivnosti koje smo imali i prije, uz manju brigu. Kako odgovoriti na ovo vrijeme neizvjesnosti? Mi smo svi svjesni da će se sad neko vrijeme još tresti. Neki se čak boje nekih dodatnih novih potresa. Koja reakcija i kakav način ponašanja bi bio nekakav zdrav način ponašanja nas odraslih?

Roje Đapić: Posebno vrijedi za odrasle koji sad akutno pogođeni ovom situacijom da je dobro probat se malo vratiti u kognitivno, vratiti se u misli dok situacija i dalje traje, bez obzira što osjećamo da se sve urušava oko nas, što imamo potrebu da sve kontroliramo. Treba probati razmisliti »Na koje stvari mogu utjecati, na koje ne?«, »Koliko ima smisla da dijete ne pustim da se igra u vrtu, zato što može doći potres? Ima li to smisla?«. Informarajmo se na pravim mjestima, dakle ne u komentarima na društvenim mrežima. Danas nam je znanje dostupno – informirajmo se što je opasno, što nije, i onda pokušajmo prilagoditi ponašanje prema tome. Na primjer, pustimo dijete da se igra u dvorštu, a možda ga nećemo pustiti da se igra u centru grada gdje je sve ograđeno onim trakama jer postoji opasnost od urušavanja, jer naravno da dijete ili adolescent neće paziti kako se točno kreće. U tom smislu možemo pokušati pronaći neku ravnotežu.

I mi odrasli imamo svoje prirodne pomagače, imamo svoju širu obitelj, prijatelje koji također imaju djecu, možemo se međusobno konzultirati oko takvih nekih stvari i oko pravila.

Osjećaj bespomoćnosti je nama ljudima najteži osjećaj. I onda stalno kad gledamo, mogao sam ovo, ili ono, ili ako postavim ovakvo pravilo bit će sve OK. To je sve nešto što nama stvara privid da imamo kontrolu nad stvarima nad kojima zapravo nemamo kontrolu. Dakle, znanje, informiranje, struktura i jasno planiranje što ako se dogodi situacija novog potresa ili ako ne znam gdje mi je dijete. Važno je da odmah u glavi imamo plan što možemo napraviti. To je nešto što nam može dati koliko toliko sigurnost u ovome trenutku.

Marinić: Govorili smo o povjerenju koje dijete treba imati u svoje roditelje i na koji način to povjerenje možemo zadržati, odnosno dodatno ga zadobiti. Što je s onima gdje se djeca baš povlače u sebe, gdje to povjerenje očito ne radi, ili je negdje drugdje situacija pošla krivo? Na koji način pridobiti dijete da s nama razgovara, kako uspjeti ako sumnjamo, a dijete ništa ne spomimnje, ako vidimo po nekom načinu ponašanja da nije kao prije. Kako uspjeti barem nekako na neki lijep način pomoći djetetu da iskaže svoje osjećaje, da mi tu ipak nešto možemo učiniti?

Roje Đapić: Pa to povjerenje se uglavnom gradi od vrlo rane dobi i jako ovisi o tome koliko roditelji pitaju, pitaju li kao da ih stvarno zanima da čuju odgovor. Neki roditelji pitaju »kako si«, ali samo kako bi čuli »dobro«. Ne vole čuti da dijete nije dobro. Dijete kroz iskustvo s roditeljevim reakcijama dijete razmišlja hoće li se roditelj ljutiti jako. Ako se roditelj naljuti na mene hoće li mi ukinuti mobitel«, što je neka u redu posljedica, »ili će mi ukinuti kontakt pa neće samnom pričati dva dana«, što nije OK posljedica nepoželjnog ponašanja. To je nešto što gradimo, i onda je vrlo teško u jednom trenutku, ako do sada to nismo uspjeli izgraditi, vrlo je teško odjednom sada to napraviti. Što ne znači da nije moguće.

Roditelj svaki za sebe isto tako može razmisliti zašto se dijete ne otvara, u čemu može biti problem? Može reći djetetu, npr. »Vidim da se nešto događa, ne da nisi dobar, nego vidim da nisi sretan, da nisi dobro, i znam da nekad prije bi se ja znala naljutiti na tebe, da bih znala ne razgovarati s tobom, da bih te znala kazniti jer bi ti nešto loše palo napamet, ali ajmo vidjeti oko ovoga što se sad događa oko nas. Baš nam je svima jako teško. Evo meni je jako teško. Ajmo sad se ne ljutit, ajmo probat razgovarati o tim stvarima. Ja ću ti reći što je meni teško, ti mi reci što je tebi.« Dakle, ponudite sebe i ponudite taj neki kontekst za koji roditelj pretpostavlja da možda dovodi to toga da dijete neće pričati. Možemo reći djetetu »Gle,o nekim stvarima ljudi ne vole pričati s mamama i tatama. Neki problemi su tvoji privatni. S kim bi još mogao razgovarati?« Obično ima neka tetka, rođak ili baka, mama ili tata od prijatelja ili prijateljice, i to je ok. Dakle, nije ideja da mi pridobijemo dijete, nego je ideja da dijete ima neku odraslu osobu s kojom može razgovarati. Možemo djetetu ponuditi broj Hrabrog telefona koji je besplatan, anoniman, roditelji nemaju pojma niti da ga dijete je zvalo jer ne vidi se na ispisu na računu. To nije linija samo za zlostavljanu djecu gdje djeca prijavljuju roditelje, kako neki misle. Hrabri telefon djeca zovu iz raznih razloga: neka djeca zovu zato što im je dosadno. Neka zovu pitati kojih igara bi se igrali. Dakle, ponuditi djetetu i te načine pomoći. Ako ništa ne funkcionira, onda je roditelj taj koji će odlučiti da dijete ide po pomoć stručnjaku mentalnog zdravlja. Dakle, djetetu se to može sviđati ili ne sviđati, ali to je isto kao kad roditelj odluči da dijete ide liječniku, na neki pregled, cijepljenje, koje nije ugodno, pa dijete ode. Tako je i u ovom slučaju. Ako je roditelj stvarno zabrinut, a nikakvim metodama ne može doći do djeteta, onda ga uzme za ruku pa ga odvede stručnjaku.

Marinić: Postoje li neke osobite situacije na koje moramo pripaziti kod adolescenata? Evo ovdje smo možda malo više razgovarali o manjoj djeci. Rekli ste da oni jesu odrasliji i jači, ali oni nisu još odrasli. Možda se lakše nose s ovim, jer mentalno to mogu bolje razložiti što je izvor pravog straha, a što ne?

Roje Đapić: Ne bih rekla da im je baš lakše. Oni to možda bolje razumiju, ali adolescencija ima svoje neke razvojne specifičnosti. Recimo, obilježje adolescentskog razmišljanja je osjećaj osobne neranjivosti. Zato vam se adolescenti često upuštaju u rizična ponašanja koja nakon 10 godina ne bi ponovili. Kao kuže oni da je to rizično, ali zapravo osjećaju »ali meni, ja sam poseban, meni se neće ništa loše dogoditi«. Adolescenti su više impulzivni od odraslih i male djece. Više im vrijedi neka nagrada koja će sad odmah uslijediti, nego da razmišljaju dugoročno, pa ako sad naprave glupost što će biti za godinu dana. Jer ako večeras mogu dobiti lajkove na društvenim mrežama, onda im to više vrijedi. Ako uzmemo ta neka obilježja mišljenja adolescenata i cijelu ovu situaciju i lockdowne i izolaciju, naravno da je adolescentima teško. Njima je druženje s vršnjacima nekakva potreba, nekakva validacija njihove vrijednosti koja je njima puno važnija nego odraslima, a i kod male djece. Sad se nekako ne mogu niti družiti na način kako su se mogli družiti prije.

Adolescenti su nas stručnjake vrlo ugodno iznenadili cijelim svojim postavljanjem u ovoj 2020. godini. To je nešto na čemu im stvarno treba odati priznanje, a ne samo da u školi, obitelji i medijima kad adolescenti narpave neku glupost upiremo prstom u današnju mladež. Ima adolescenata koji su se i sada uključili pa su slali neku odjeću, hranu, novac za pomoć. Dakle, to su baš sjajni mladi ljudi koji nam daju primjer prosocijalnog ponašanja, i to bi bilo dobro da oni koji su zaista zainteresirani da im damo osjećaj smisla cijelog ovog iskustva, da ih upućujemo na primjere solidarnosti i primjere tolerancije, na primjere toga što nam ovako teško iskustvo, kad se već dogodilo, što nam može dobroga donijeti. I na koji se način oni mogu uključiti, jer ako im mi ne damo aktivnosti i sadržaje gdje se mogu dokazati na pozitivne načine, onda je puno veća šansa da će tražiti one negativne.

Marinić: Sama publikacija o potresu koju ste izdali u Poliklinici za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, može se pronaći i na web stranici Poliklinike, može se isprintati,

Roje Đapić: To je ta sad zadnja publikacija, a imamo još neke publikacije i letke još od proljeća, i ne samo vezano uz potres. Imamo i jako popularne Kartice za kišne dane, gdje su neki prijedlozi obiteljskih aktivnosti koje se mogu raditi kod kuće, jako puno imamo materaijala za jačanje otpornosti djece i obitelji, ali i stručnjaka – što ne smijemo zaboraviti. To je na našem webu, a postoji i jedna posebna platforma na web stranici Grada Zagreba »Podrška na dlanu« Povjerenstva za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih Grada Zagreba gdje su i ti naši materijali, ali i drugi materaijali naših kolega, drugih ustanova i stručnjaka, gdje roditelji mogu pronaći smjernice koje su pisane jednim pitkim normalnim jezikom, tako da stvarno mogu biti izvor podrške i dobar prijatelj ne samo roditeljima nego i stručnjacima u ovom periodu. Tako da sve pozivam da potraže nešto za sebe.

Marinić: Jedna poruka svim roditelima i svim skrbnicima, svima onima koji našim najmlađima žele pomoći u ovim teškim vremenima.

Roje Đapić: Ja bih im poručila da ne budu jako strogi prema sebi. Roditelji koji se nama javljaju uglavnom jesu jako strogi prema sebi. Žele najbolje, i to je OK, ali znate ono da se u avionu maska za kisik prvo stavi sebi, a onda djetetu ili nekoj osobi koja to ne može učiniti sama. Dakle, mi moramo moći disati da bismo mogli pomoći drugima. 15 minuta dnevno radite nešto za sebe, svatko ima 15 minuta dnevno – šalica kave, otići u šetnju, nazvati prijatelje, To nije privilegija, to je nešto što i vama treba za očuvanje mentalnog zdravlja, da biste mogli biti dobra podrška svojoj djeci.

BESPLATNA PUBLIKACIJA: “Mali vodič kroz velike promjene” Podrška roditeljima u ulozi prirodnih pomagača djeci u prvih mjesec do dva nakon traumatskog događaja

Print Friendly, PDF & Email