Koronavirus (COVID-19) i djeca: opasnost od zaraze i zaštita od obiteljskog nasilja u uvjetima socijalnog distanciranja

Opće je poznata, iako vrlo recentna spoznaja da je virus COVID-19 (koronavirus) najopasniji za starije osobe, osobito one sa podležećim kroničnim bolestima, ali i dalje se pitamo što je sa djecom, dojenčadi i novorođenčadi. Jednostavan, za sada točan, ali ne dovoljno argumentiran odgovor bi bio: Djeca u načelu imaju značajno niži rizik za obolijevanje od teških oblika i teške kliničke slike i značajno rjeđe umiru od te virusne bolesti. Također, nedvojbeno je da djeca bivaju inficirana, ali šanse za težu bolest u njih su minimalne. Djeca (uključivo i teen-agere) imaju najnižu stopu rizika umiranja, te značajno nižu stopu obolijevanja od najtežih oblika bolesti. Sama činjenica je u potpunoj oprečnosti za sve ostale virusne bolesti, kojima su djeca značajno podložnija.

To je sve što, za sada, znamo o dječjoj populaciji i COVID-u 19.

Pa ipak, pitanje je: je li to zbog toga što oni nisu inficirani ili, pak, imaju tako blage simptome, koji mogu ostati neprepoznati? Na to pitanje još nemamo egzaktan odgovor.

Zvuči prilično bizarno, zar ne? Za sada je to činjenica.

Također, znamo da su dojenčad i novorođenčad pod većim rizikom od COVID-19 u usporedbi sa starijom djecom, kako je navedeno u recentnom izdanju znanstvenog časopisa „Pediatrics“. Zaključno, sa osvrtom na dob, što je dijete mlađe, rizik obolijevanja od težih oblika bolesti je veći.

COVID-19 i trudnice

Nadalje, obzirom na vrlo specifične promjene tijekom trudnoće, smatra se da su trudnice u većem riziku negoli je to uobičajeno u općoj populaciji. Ipak, za to ne postoje dovoljno jasni dokazi (sintagma zvuči poznato, zar ne?). Po sadašnjim spoznajama infekcija u trudnica ne povećava rizik od pobačaja. Također, usprkos pojedinačnim nejasnim slučajevima, za sada ne postoje nedvojbeni argumenti koji bi govorili u prilog vertikalnoj transmisiji sa majke na nerođeno dijete, niti da virus dovodi do poremećaja organogeneze (formiranja organa djeteta tijekom intrauterinog razvoja). Za sada se i dalje preporuča dojenje, kao najbolji način prehrane djeteta, uz korištenje mjera zaštite (maske, dezinfekcija i sl) ukoliko u majke postoji sumnja na infekciju.

A što je sa obitelji i domom ako u njemu postoji obiteljsko nasilje?

U širem kontekstu dinamike obitelji, te sasvim novih iskustava neizostavne potrebe izolacije i društvene distance (preporuke su da ona bude sve veća, i veća, i veća..), kao postulata očuvanja života, postavlja se pitanje sigurnosti djece u obiteljima u kojima je od ranije postojalo obiteljsko nasilje.

Jer, kada ogolimo sve osobne pristranosti u promišljanjima o disfunkcionalnim obiteljima, za njih ostaje činjenica – najopasnije mjesto na svijetu je dom, ukoliko u njemu postoji obiteljsko nasilje. U vrijeme koronavirusa, karantenski stil života povećava rizik sigurnosti u domu kojega pogađa obiteljsko nasilje. Takva iskustva, nesistematizirano, već postoje u Kini, gdje je osnovan pokret #AntiDomesticViolenceDuringEpidemic na platformi Sina Weibo. U magazinu „Sixth Tone“, Wan Fei, osnivač neprofitne udruge protiv nasilja navodi da se broj nasilja u obitelji od početka epidemije u Kini gotovo udvostručio.

U našim okolnostima nemogućnost izlaska na teren, kao jedne od osnovnih funkcija Centara za socijalnu skrb i posljedične nemogućnosti procjene stanja, značajno je limitirana. Uobičajeno je da žrtve nasilja imaju tendenciju odgađanja prijave zlostavljanja, nerijetko čekajući da zlostavljač ode iz doma na posao ili negdje drugdje, skrivajući istinu od prijatelja, rodbine i drugih poznatih ljudi. U ovim okolnostima potpune promjene dnevnoga ritma, takav scenario je u cjelosti onemogućen.

U vrijeme pandemije javljaju se brojna pitanja zaštite sigurnosti od nasilja u obitelji na svim razinama – grada, države i svih nadležnih službi. Što ako se nalazite na najugroženijem mjestu – svome domu? Što ako je praktički nemoguće dobiti hitne brojeve, zbog sasvim specifičnih novonastalih okolnosti, pandemije i potresa? Što ako žrtve nasilja zbog restrikcije primitka pacijenata, prouzročene pandemijom, ne mogu ostvariti svoje pravo na adekvatnu i pravovremenu zdravstvenu skrb? Što ako su svi, do sada važeći protokoli, postali manje značajni i neostvarivi, obzirom na prioritet izolacije?

Nadalje, logično je pitanje, trebaju li socijalni radnici i suci imati prednost u testiranju, u svjetlu postulata zaštite ljudskih prava i prava (potencijalnih) pacijenata koji su bili izloženi zlostavi, te promptnog djelovanja u tom smislu? Potres koji je pogodio Zagreb, do daljnjega je (kako piše na mrežnim stranicama institucija) zatvorio vrata većine pravosudnih institucija.

Je li potrebno u tom kontekstu pronaći nove kanale kojima blagodarimo, zahvaljujući tehnološkim dosezima novoga doba?

Socijalno distanciranje, koje je „Sine qua non“ očuvanja života, zapravo je u potpunoj opreci sa ciljevima zaštite potrebitih

Sva ova pitanja odnose se na četveroznamenkastu brojku djece koja dolaze u Polikliniku za zaštitu djece i mladih grada Zagreba svake godine, kao pacijenti, kojima je potrebna pomoć. Zlostavljanje i zanemarivanje djece je naša svakodnevnica. Socijalno distanciranje, koje je „Sine qua non“ očuvanja života, zapravo je u potpunoj opreci sa ciljevima zaštite potrebitih. Ili možda je već sada vrijeme da učinimo sve da tomu ne bude tako? No ipak, ono ne znači gubitak empatije, suosjećanja i osjećaja pravednosti u pružanju ruke pomoći potrebitima. Prava izolacija tek počinje. Pa ipak, po trenutnim saznanjima, usprkos apsolutnoj promjeni liste prioriteta i snažne, tektonske promjene životnih navika, po pozivima koje dobiva „Hrabri telefon“, nije smanjen broj poziva djece i mladih, koji su žrtve obiteljskog nasilja. Kako će izgledati situacija, te koliko će na numerički neumoljiv iskaz reći o tendencijama obiteljskog nasilja, ostalo je da vidimo. Stoga, učinimo sve, osluškujmo i reagirajmo, to je naša dužnost i obaveza.

Piše: Doc. prim. dr. sc. Vanja Slijepčević Saftić, dr.med, spec.pedijatar, subspec. pedijatrijske neurologije
Zamjenica ravnateljice Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba