Jutarnji list: JEDAN TJEDAN SA SOCIJALNOM RADNICOM KOJA SAMA SKRBI O 182 OBITELJI S DJECOM ‘Otvaram novine i molim Boga da nije jedna od mojih obitelji…’

U Jutarnjem listu objavljen je tekst novinarkse Kristine Turčin pod naslovom “JEDAN TJEDAN SA SOCIJALNOM RADNICOM KOJA SAMA SKRBI O 182 OBITELJI S DJECOM Otvaram novine i molim Boga da nije jedna od mojih obitelji…” u kojem je stavljen naglasak na preopterećenost socijalnih radnika i potrebu da se reogranizira sustav socijalne skrbi:

“Marijana je socijalna radnica. Nešto više od 15 godina radi na Odjelu obiteljsko-pravne zaštite, u jednom Centru za socijalnu skrb srednje veličine sa zaposlenih 40-ak stručnih radnika. Područje koje pokrivaju ima nešto više od 100.000 stanovnika.

Tijekom protekle godine Marijana je imala u tretmanu 182 obitelji – gotovo dvostruko više od propisanog maksimuma i barem četverostruko više od prosjeka razvijene Europe.

– Nema nas dovoljno, samo kod nas nedostaje šest stručnih radnika. Broj predmeta je golem, a odgovornost još veća. Vjerujte mi, ponekad kad vidim na naslovnici tragediju u obitelji koja je bila u tretmanu Centra, sa strahom otvaram novine i molim Boga da nije jedna od mojih. Jer, nije moguće obaviti sve što bi trebalo i sve što ja mislim da bi trebalo u vremenu koje imam na raspolaganju prema tolikom broju obitelji. A i kad napraviš baš sve, nema garancije da se neće dogoditi tragedija, poput one na Pagu – priča Marijana.

Događaj na Pagu, gdje je otac iz obitelji koja je godinama u tretmanu lokalnog Centra za socijalnu skrb bacio četvero djece u dobi od tri do osam godina sa šest metara visokog balkona, mogao bi i trebao predstavljati točku obrata za budućnost sustava socijalne skrbi u Hrvatskoj, smatra dr. Nino Žganec, predstojnik Studijskog centra za socijalni rad zagrebačkoga Pravnog fakulteta.

Nakon tog događaja istodobno se dogodilo nekoliko za sustav važnih stvari: inače vrlo samozatajni, pa i preplašeni socijalni radnici počeli su pisati otvorena pisma pod svojim imenom i prezimenom, vrlo jasno i konkretno govoriti o tome kako rade, što sve rade i u kojim uvjetima, a neki su čak izašli i na ulicu kad je trebala biti smijenjena ravnateljica zadarskog Centra za socijalnu skrb. Javnost, koja je u pravilu uvijek spremna tražiti krivca i najčešće ga nalazi u Centru za socijalnu skrb, nije ni ovaj put postupila drugačije, ali ipak umjerenije nego tijekom prijašnjih incidenata te ipak s priličnom ogradom i razumijevanjem za socijalne radnike. Objašnjenje vrlo vjerojatno leži u tome da je nasilje na Pagu bilo do te mjere brutalno i neshvatljivo zdravom razumu da je socijalne radnike nagnalo da kažu: E, sad je dosta traženja isključivo naše krivnje, a javnost da se pita – može li se za to pronaći krivac mimo počinitelja?

– Nastalu krizu sustava trebalo bi iskoristiti kao šansu za otvaranje nove stranice u njegovu razvoju. Treba priznati da je profesionalni socijalni rad u centrima u značajnoj mjeri opterećen upravnim modelom postupanja s jedne strane te reaktivno-kriznim modelom s druge. To znači da socijalni radnici zbog prirode posla i goleme opterećenosti nemaju dovoljno prostora za bavljenje strukom u smislu u kojem to ova profesija zahtijeva, osobito u preventivnom i razvojnom dijelu. Velik dio posla odnosi se na administrativne aktivnosti i, slikovito rečeno, “gašenje vatre“. Socijalni rad je snažno reduciran kurativnim postupanjem i kroz sustav socijalne skrbi dobio je, nažalost, značajke više kontrolne nego pomagačke profesije – smatra dr. Žganec.

U centrima za socijalnu skrb nedostaje gotovo 30 posto stručnog kadra. Prema podacima Ministarstva demografije, obitelji, mladih i socijalne politike, umjesto potrebnih 2173 stručnjaka, zaposleno ih je 1550. Normativi su golemi, a alati i mogućnosti za rad minimalni: ponekad se čini da stvarnog socijalnog rada u Hrvatskoj nema, da struka ne može donijeti ni najmanju odluku autonomno, sagledavajući konkretnu osobu, nego se stručni rad svodi na najbanalnije ispunjavanje zakonskih obveza koje same sebi postaju svrha.

Ako godina – kad se oduzmu vikendi, godišnji odmor i praznici – ima 220 radnih dana, Marijani je za svaku “njezinu” obitelj na raspolaganju točno – 1,2 radna dana. Što točno ona s njima može postići?”

Tekst u cijelosti pročitajte na linku ovdje:

 

Print Friendly, PDF & Email