Povodom objave besplatne publikacije za djecu »Svakim danom sve hrabriji: Radna bilježnica koja osnažuje i gradi psihološku otpornost«, u emisiji »Čovjek i zdravstvena kultura« Jabuke TV 21. listopada 2020., kod voditeljice Sonje Njunjić gostovala je psihologinja Poliklinike Ella Selak Bagarić, jedna od autorica publikacije, uz kliničku psihologinju – psihoterapeutkinju prof. dr. sc. Gordanu Buljan Flander i psihologinju Teu Brezinšćak:

»Njunjić: Mislimo da ne možemo i nemamo snage, a možda imamo, ali ne znamo osvijestiti svoju unutarnju hrabrost koju skoro svatko od nas ima.

Selak Bagarić: Mislim da nekada svoje hrabrosti i svojih snaga nismo niti svjesni. To mi zovemo otpornost. Otpornost je zapravo jedna magična riječ – tako ju je nazvala jedna psihoterapeutkinja u svojoj knjizi. To je jedna magija koju svi nosimo u sebi i koja nam pomaže da prebrodimo teške trenutke u našem životu. Kao netko tko radi s dječjom traumom deset godina, mogu reći da su me neka djeca fascinirala time kako se dobro oporave i kako zapravo zaborave, iako su možda doživjela jednu cijelu kumulativu negativnih iskustava i iako su godinama živjela u nasilju. Kada gledamo tu djecu shvatimo da im zapravo pomaže nešto što nose unutra i što mi možemo i u ovim danima – ne samo djeca, nego i mi odrasli – svakim danom jačati. Istraživanja i znanost pokazuju da je otpornost nešto što se razvija kroz život, kroz neka pozitivna iskustva, kroz prakticiranje zdravih pozitivnih načina suočavanja sa stresom, kao što su npr. mindfulness, prakticiranje joge, tehnike relaksacije. To sve promiče naše unutarnje snage. Dakle, dobra vijest je da mi tu magiju koju imamo u sebi možemo jačati kroz život, i to je nešto štonam svima treba u ove dane u kojima se nalazimo.

Njunjić: Mislim da ćemo moći doprijeti do naših gledatelja, i baka i mama koje su indirektno, a to sve više i više slušamo kroz medije, odgovorne za zdravlje svoje djece, unatoč svim realnim problemima u koje smo upali s virusom. Ipak smo mi odgovorni za mentalno zdravlje djece i njihovo mentalno odrastanje u svemu tome što se događa.

Selak Bagarić: To je sve doista tako. Istraživanja pokazuju da su roditelji, pogotovo oni koji ostaju doma i koji su za vrijeme lockdowna ostali s djecom kod kuće, posebno izloženi stresu, i da zapravo imaju najviše posljedica po mentalno zdravlje u vrijeme pandemije. To su nam pokazala neka iskustva zemalja koje su prije Hrvatske ušle u cijelu COVID-19 situaciju.

Mislim da je i inače roditeljstvo posebno zahtjevno, izazovno u ovo suvremeno doba zato što su se i uloge promijenile. Mame nisu one koje ostaju doma. Moraju možda brinuti za svoje roditelje, odlaze na posao, bave se i drugim stvarima, prijateljice su, sestre, dakle imaju iznimno puno odgovornosti danas, a onda još i vode posebno računa ne samo o svom zdravlju i o zdravlju djece, nego i o izmijenjenim okolnostima koje su zapravo iz tjedna u tjedan drugačije.

Mi ne znamo što nas čeka za dva tjedna: to je u ovom trenutku nepredvidljivo. Roditelji s kojima mi radimo u Poliklinici iskreno kažu da nekad ne znaju od kuda crpe tu snagu da stignu u jednom danu pokriti sve zahtjeve koji su im postavljeni, brinuti o tome da im dijete ostane zdravo, a u svemu tome, kako mi kažemo, »čuvati zdravu glavu« i za sebe i za dijete. Mislim da je bitno da si priznamo da je ovo teško doba. Mislim da je dobar početak da se ne pravimo da je »sve OK«. Sigurno da je sada drugačije, svi smo doživjeli neke gubitke. Mi smo prije emisije pričale o putovanjima. Ovo nije vrijeme kada ćemo putovati, i neće vjerojatno biti još neko vrijeme. Maturanti su nam izgubili maturalce. To su sve mali gubici koje mi onako prohodamo, pa se dogodi drugi, treći…

Svi volimo predvidljivost, pogotovo djeca. To im da je jednu snagu iz koje mogu rasti i razvijati se. Kad izgubimo tu jednu predvidljivost, malo po malo, bili mi toga svjesni ili ne, zapravo dolazi do ugroze našeg unutarnjeg mira i našeg mentalnog zdravlja.

Njunjić: Mi i kod sebe i kod svoje djece stvaramo stanovite navike, a kad nam ih netko opravdano prekine, mi se osjećamo jako ugroženi. Možda treba dozvoliti da se to pomakne lijevo i desno, i da to nije za cijeli život zacrtano, da smo mi ljudi koji podliježemo promjenama i da isto tako možemo prihvati da smo 2 mjeseca za vrijeme lockdowna ostali kod kuće i da nam je bilo super.

Selak Bagarić: Sve dok se grčevito držimo nečega na što smo navikli zapravo gubimo priliku prilagoditi se i iskoristiti neke nove puteve koji su nam se otvorili. To je istina i to što ste vi rekli se zapravo i nama pokazalo. Kada se gledaju neke kliničke studije izrazito su visoke razine ljutnje ljudi upravo zbog ovih gubitaka i zbog gubitaka rutine, nečega na što smo navikli i na što smo računali. Ta ljutnja može biti nešto što otežava svakodnevno funkcioniranje pa ni ne dođe do adaptacije, jer si stalno vrtimo negdje u podsvjesti kako bi sve trebalo biti, a ne može tako biti.

Moramo odustati od onoga što je nekada moglo biti, i postaviti nove ciljeve. Naprosto živjeti dan za danom i pokušati svakog tog dana ostvariti neki svoj mali cilj, makar to bilo neko malo zadovoljstvo, nešto u čemu uživamo. Ako to postignemo, već smo na dobrom putu.

Njunjić: Znači ipak se ljudi trebaju prisiliti malo na neke promjene, koji mogu i sami unijeti. Da probamo i nešto drugo, možda ćemo u tome uživati.

Selak Bagarić: Da, to zapravo je osnovna definicija prilagodbe. Treba nam malo hrabrosti, treba izaći iz okvira na koje smo navikli, jer s time možemo puno toga dobiti. Meni se čini da je pozitivna stvar u ovoj cijeloj COVID krizi to da smo se prisili raditi online. Sve ono što nam se nekad činilo komplicirano, kao kad pokušavate doći do nekih dokumenata iz državnih institucija, odjednom je to na što smo prije gubili jako puno vremena rješeno u nekoliko dana. Cijele organizacije su reformirane. Gotovo smo odustali od toga da treba negdje doći i štambiljati papire. To su sjajne stvari. Dakle, neki su nam se procesi ubrzali. Vidjeli smo da nam djeca lijepo funkciniraju i u online školi. Dio nastave definitivno može ići nekim e-learningom kako je recimo i vani popularno. Mi u Poliklinici smo organizirali konferenciju, nismo odustali. Mnoge su organizacije su svoje kongrese otkazale, npr. Svjetski kongres psihijatrije je ove godine otkazan. Poliklinika je prije mjesec dana organizirala međunarodnu konferenciju o zaštiti djece. Imali smo prijavljenih 400 sudionika iz cijelog svijeta. Kada smo u organizacijskom odboru sjeli dogovoriti se što da radimo, da je prebacimo na online, prof. Gordana Buljan Flander, koja je bila inicijator i zapravo dovela tu renomiranu konferenciju u Hrvatsku, je rekla »Zašto ne, idemo probati.« I mi smo doista bez ikakvih tehničkih poteškoća uspjeli online izvesti sve ono što smo planirali, i ljudi su bili jako zadovoljni. Ali smo morali odustati od svega onoga na što smo naviknuti. Da ćemo imati pauzu za kavu, pa ćemo možda razgovarati s nekim iz SAD-a, razmjeniti iskustva… Meni je to bilo jedno novo životno iskustvo, i stekla sam neke nove vještine koje prije nisam imala. Svi mi smo nešto naučili. Mislim da bi bila greška da smo odustali, možda izgubili godinu dana povezivanja, učenja.

Svatko će u svom životu naći neki primjer toga da ako kažemo »Zašto ne? Ovog trena ne možemo imati ono što smo htjeli, ali ovo je izvedivo«, sigurno ćemo dobiti nešto za sebe iz toga. I ova publikacija koju držite u rukama »Svakim danom sve hrabriji« prof. Buljan Flander, kolegica Tea Brezinšćak i ja već godinama smo pokušavale napraviti, ali nikako da nađemo vremena. Nismo sada imale ništa više vremena, radile smo i dežurale u lockdownu, ali smo možda imale jednu veću unutarnju potrebu da napravimo nešto više za djecu. Tako da je i to nešto pozitivno što smo napravile za djecu u vrijeme pandemije.

Njunjić: Moja mama je mene zatrovala strahovima koje je imala za mene, i prenijela ih je na mene. Jednom sam pročitala da svi strahovi imaju duboke korjene u strahu od smrti, od nestanka. Možda i sad roditelji prenose na djecu strahove, umjesto da ohrabruju svoju djecu da profitiraju iz situacije.

Selak Bagarić: Separacijski strah je čest. Malo dijete, ako analitički gledamo, ne postoji bez roditelja, posebno bez mame. Cijeli identitet se gradi prema figuri privrženosti. Mi vam uvijek kažemo kad radimo, i u psihoterapiji, da nam naši roditelji daju ono što mogu dati, i rade najbolje što znaju. Većina roditelja koje sam ja upoznala kroz posao doista vjeruju da svom djetetu žele dobro, ali nekad to ne rade. To nije nešto što je na svjesnoj razini. Roditelj, ako ima strah, to ćete jako često vidjeti npr. u parkiću. Mama kaže »nemoj, pasti ćeš« i dijete tad padne. Ako nema kod mame sigurnosti, nema je ni kod djeteta. Kad radimo s djecom uvijek moramo uzeti i roditelja, i to ne sa krivnjom, nego sa jednim osvještavanjem i pokazivanjem toga što drugo može napraviti.

Dijete nekad treba i pasti. I strah je u nekim trenucima zdrav. Ali morate dopustiti da dijete samo razvije svoj strah.. Jedno je upozoriti, ali sad kad zapravo svi živimo u jednom strahu, zapravo smo u poziciji da cijelo vrijeme radimo taj jedan negativistički alarm, a ne razmišljamo o onom što možemo napraviti. Naša misija sada treba biti »ostati zdrav«.

Ako se fokusiramo na to da trebamo ostati zdravi, dakle ne razmišljamo o tome hoćemo li se razboljeti, nego što možemo napraviti da ostanemo zdravi, onda nismo ona mama koja prenosi strah svojem djetetu i svojoj okolini. Već smo mama koja svom djetetu kaže »Super ti ide. Super ti ide, kada učiš hodati možeš nekad i pasti, ali možeš napraviti to, to i to da ti ide bolje.«

Njunjić: Imamo jednu situaciju protiv koje se još ne možemo boriti, nemamo znanje da se borimo. I onda si nabijemo još drugi problem – previše jedemo, umrtvljujemo svoje tijelo i um da razmišljamo pozitivno. Ja to ne mogu razmjeti.

Selak Bagarić: Pitanje je što se hranilo time. Svima nama možda je u lockdownu nedostajalo više fizičke aktivnosti, iako nije bilo prepreka da idemo u prirodu. Izbjegavamo možda teretane, ali smo mogli ići u šumu ili na Sljeme, na neko jezero… Ovo nam je pokazalo koliko zapravo ne znamo brinuti o svom mentalnom zdravlju, ali niti o fizičkom. Somatski dio brige o sebi je izrazito bitan za psihu, jer time pokazujemo odnos prema sebi, kada smo svjesni radi čega jedemo, što jedemo i što hranimo. Jesu li to neke nutritivne potrebe, ili hranimo strah, ljutnju, izbjegavanje ikakvih neugodnih osjećaja, što je danas jako često.

Njunjić: Dosta nam je jedna nezgoda, nemojmo si indirektno priljepiti i drugu nezgodu.

Selak Bagarić: Ja apsolutno potičem uživanje u svemu što je zdravo, u svemu što nam čini dobro. Mi moramo imati negdje svijest o tome što nam čini dobro. Ako ćemo otići na zabavu, pojest ćemo jednu šnitu torte, i vjerojatno će nam biti fina i odgovarati nam. Ali kad pojedemo treću, četvrtu, petu… šnitu pitanje je da li je to nešto u čemu sada uživamo. Jako je bitno taj dio osvjestiti i to je nešto čemu mi učimo roditelje – naučite djecu da jedu za stolom. Naučite djecu da je i to jedan ritual. Priprema hrane, odnos prema hrani, sasvim sigurno će djecu naučiti i samokontroli i jednoj brizi za sebe i u drugim stvarima.

Njunjić: Sad se nekako počelo sve više govoriti da će ova pandemija ugroziti i mentalno zdravlje, i da će se to pokazati za godinu, dvije ili tri. Čini mi se da ni to nije dobra poruka koju šaljemo.

Selak Bagarić: Da, treba biti oprezan što se komunicira ovih dana. Znam da je svima koji danas rade u zdravstvu izuzetno teško, i održavati smjene, i svaki dan biti izložen bolesti, a imamo doma roditelje i djecu. To je jedan izuzetan stres, i kapa dolje svakom liječniku koji radi u ove dane i brine se za druge. Možda je bitno zapravo razmišljati i o ovom što ste vi rekli, o javnoj odgovornosti. Svatko tko se bavi javnim govorom mora promisliti kako će bilo koji član ovog društva čuti njegovu/njenu poruku.

Mi smo dosta o tome govorili kada su se iznosili podaci samo o brojkama. Ne možemo govoriti o brojkama: to su nečiji mama, tata, brat, sestra, dijete. I onda ljudi vam čuju brojke oboljelih, brojke umrlih, i kada čujete takve brojke iz medija jednom, dva put, četiri puta dnevno, naravno da stres koji se nalazi unutar nas raste, jača, i onda je jako teško funkcionirati.

Zato, idemo brinuti o sebi. Što možemo? Možemo nositi maske i voditi računa o higijeni. I ne samo radi sebe, moramo brinuti i za druge oko nas. To je ono čemu učimo djecu ovih dana, i što je izuzetno vrijedno. Empatija, humanost, to da nismo samoživi, da nismo orjentirani sami na sebe. Možda i neka poniznost – izgubit ćeš možda neki svoj dio, ali to je za veću dobrobit. Što možeš ti napraviti za nekoga iz svoje okoline, za prijatelja, za susjeda? Naši mladi su se jako solidarizirali. Mi smo imali dvije kampanje tijekom lockdowna. Jedna je bila pokrenuta jer su prema prvim podacima svjetskih organizacija mladi najteže prihvatili ovaj dio da ostaju kod kuće i da se ne kreću, i nalazili su se u većim društvima što je sve rizično. Adolescenti imaju osjećaj nedodirljivosti i kad kažete »možeš oboljeti« to ih previše ne dira. Ali kad kažeš »nemaš li ti neku baku kod kuće ili razmišljaš da tvoji roditelji mogu završiti na respiratoru«, jedan dečko je rekao »ja ne želim biti odgovoran za nečiju smrt«. Oni se solidariziraju.

Ova kriza nam je pokazala koliko su naši mladi u zdravi, humani, zato što znam reakcije kampanje. Djeca su ostajala kod kuće i poticala su svoje prijatelje da ostanu kod kuće i to je nešto što možemo u cjeloj ovoj krizi odgojno iskoristiti. Kod kuće, u obrazovnom sustavu, da djecu usmjerimo prema nekom pozitivnom putu, o tome što znači brinuti o sebi, ali voditi računa i o drugima koji su oko nas.

Njunjić: Publikaciju ste nazvali »Svakim danom sve hrabriji«. Nisu namjenjene samo djeci, nego i nama odraslima i adolescentima. Što je unutra važno?

Selak Bagarić: Ova publikacija distribuirana je besplatno uz Jutarnji list, ali bit će besplatna i u online izdanju, moći će se preuzeti s web stranice Poliklinike. Moram priznati da je ovo jedan od projekata u kojem sam najviše uživala, ne samo zato što mi možemo iskoristiti znanja koja imamo iz rada s traumomm i sa stresom, već i crtkarati, planirati. Ovo je zapravo jedan alat koji mi i u klinikama koristimo, a koji je apsolutno prilagođen tome da svaka mama školarca, svaka učiteljca može raditi s djetetom, da im pokažemo koliko je važna briga za sebe.

Djeca svakako, ali i mnogi odrasli zapravo ne znaju prepoznati osjećaje. I zna se jako često dogoditi da kažemo da smo tužni, a zapravo smo ljuti, ili obrnuto. I to je nešto što podrazumijevamo da znamo, podrazumijevamo da imamo neku svijest o svom emocionalnom stanju, o tome što doživljavamo, da znamo prepoznati emocije kod sugovornika. Sva istraživanja pokazuju da to nije tako, i da je to nešto što se zapravo uči. Socijalizacija nas malo u tome iskrivi da budemo »larpurlatistički« umjetni i da nema puno iskrenosti.

Djeca trebaju naučiti kako prepoznati osjećaje kod sebe, i onda kako se nositi sa njima. Ovo je radna bilježnica, dakle to je nešto što je interaktivno, nije nešto što će dijete samo čitati. Prilagođeno je ranom školskom uzrastu, i kroz jedan djeci prilagođen jezik i kreativne tehnike prorađuje cijelu situaciju sa COVID krizom koja ne smije biti prepuštena djeci da se sama s njom izbore i prepoznaju to što im se događa.

Tako da imamo sovu koja savjetuje, uči djecu što je to briga, koje su to brige, gdje brige stanuju. Nekad su vam brige u šakama, nekad su u nogama, nekad u glavi, nekad u prsima. Mi radimo jako često osvještavanje emocija kroz tijelo. Nekad je slatko da djeca kad ne žele ići u školu ne kažu da se ne osjećaju dobro da idu u školu jer se ne lažu s nekim, nego vam obično kažu »joj boli me glava«, ili kažu »boli me trbuh« pa se drže za glavu. Somatiziraju. Nekad kao da nam je lakše reći da smo bolesni, nego što osjećamo.

Ova radna bilježnica kroz nekih 60 stranica koje su u nekoliko mjeseci ove COVID krize izašle iz našeg kliničkog iskustva ima cilj pomoći roditeljima, djeci i odraslima koji brinu za djecu, da se lakše nose sa ovom krizom. Ono što je dobro, ove vještine i znanje koje sada steknu, djeci ostjau. Dakle, to je jedan kapital koji će ponijeti u život.

Nama je bilo jako lijepo skupiti sve ove materijale. Učili smo od djece. Mi inače na klinici provodimo i mindfulness, trudimo se ići u korak s onim što nove generacije djece traže i vole. Djeca se jako vole djeca relaksirati, a tehnike koje roditelji mogu primjenjivati s djecom potpuno su besplatne na web stranici Poliklinike, zapravo sve što produciramo pokušavamo učiniti maksimalno dostupnim.

Sve je volonterski učinjeno. Jako smo zahvalne Jutarnjem listu i HEP-u koji je donirao za tisak – 26 000 primjeraka je besplatno podijeljeno uz Jutarnji list. Jutarnji list se nama obratio kao partnerima, jako puno su nam pomogli, i kako mi je rekao glavni urednik kad smo razgovarali »Svatko od nas ima odgovornost učiniti ono što može za druge«, tako da je to bilo jedno prekrasno iskustvo. Radna bilježnica će biti uskoro besplatno dostupna i online.

Povjerenstvo za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih Grada Zagreba, opet volonterski, osnovao je gradonačelnik Bandić. Nažalost, u Zagrebu nas je nakon koronavirusa zadesio i potres, bilo je to prelaženje iz jednog stresnog događaja u drugi. Mi smo se nekako organizirali preko noći, i svi koji smo članovi odnosno članice tog povjerenstva, a ravnateljca Poliklinike je predsjednica Povjerenstva. Na inicijativu gradonačelnika predstavnici zdravstvenih i socijalnih ustanova u gradu Zagrebu su dali svoje edukativne materijale, skupili smo ih, pokušali prilagoditi tako da roditelj doista može vrlo lako prolaziti kroz njih; tako da ja pozivam gledatelje da odu na službenu stranicu grada Zagreba i potraže platformu koja se zove »Podrška na dlanu«. Tu su materijali namijenjeni djeci, roditeljima, profesorima, nastavnicima, stručnim suradnicima. Grupirani su i stavili smo samo stvari za koje mi znamo da funkcioniraju u kliničkom radu. Dakle, netko tko se želi baviti mentalnim zdravljem danas ima resurse koji su besplatno dostupni. Samo treba provesti nekoliko minuta na internetu i skinuti ono što mu se čini zanimljivo i primijenjivo.

Također smo nekako pokušali objediniti, jer ljudi ne znaju, a ni ne trebaju znati, hvala Bogu ako nisu ranije imali potrebu, grupirali smo sva mjesta gdje ljudi mogu dobiti pomoć u Zagrebu, potpuno besplatno, na uputnicu, telefonski, tako da se roditelji doista u ovome ne osjećaju sami kada primjete da djeca imaju neke poteškoće. Uz to smo producirali i priručnik koji se zove »U tvom naručju« – autor sam ja i još troje kolega iz Poliklinke – i uz pomoć Grada Zagreba smo uspjeli producirati nešto što je u otišlo besplatno svakoj rodilji u zagrebačkim rodilištima.

Mi autori smo vam se čuli kad je bio potres – vjerujem da se i vi sjećate te potresne slike ispred bolnice u Petrovoj, mislim da nam je svima ostala urezana ta slika – jedan težak početak zajedničkog života bebe i mame – i u dvije noći smo napisali priručnik koji je namijenjen mamama, upravo tome da se lakše nose na početku svoje najvažnije životne uloge, s tom ulogom. To je zapravo jedna knjižica koja pokriva sve ono što mi zovemo privrženost. Pomaže, podučava roditelje što mogu očekivati u prve tri godine života djeteta. Gradski ured za zdravstvo je tiskao te priručnike i dostavljeni su u sva rodilišta. Na to smo jako ponosni, da se mame ne osjećaju same u ovim danima, tako da dok provode dane u bolnici ležeći da čitaju o tome zašto je ljubav važna već od prvog dana.

Imamo još jednu knjigu, izdanje Poliklinke i Hrvatske psihološke komore. Kada je krenuo lockdown, organizirali smo edukaciju, i svi psiholozi koji su se besplatno javljali na linije psihološke pomoći su prošli jedno certificiranje. Zahvaljujem svim našim edukatorima, koji su doslovce na jedan telefonski poziv rekli »da, naravno da ću sudjelovati«, potpuno volonterski. Naučili smo raditi na Zoomu, to su nam bila prva iskustva, i 200 ljudi je osposobljeno za telefonsko savjetovanje u suočavanju s pandemijom COVID 19 i njezinim posljedicama. Kada smo vidjeli koliko lijepih materijala imamo mi smo opet, takorekoć preko noći, napravili knjigu sa našim radovima, tu je dvadsetak autora. Prof. dr. sc. Buljan Flander i prof. Andreja Bogdan koja je predsjednica Hrvatske psihološke komore su urednice, kolegica Tea Brezinšćak i ja smo izvršne urednice, i tu su doista relevantni autori iz raznih područja: od toga kako pomoći nekome tko ima probleme s ovisnosti, kako pomoći nekome tko je doživio ratni PTSP, kako pomoći roditeljima, kako pomoći učiteljima,nastavnicima, svatko je iz svoje ekspertize napisao jedan stručni rad i na kraju je to ispala jedna lijepa knjiga koja je dostavljena svim psiholozima koji su radili na linijama pomoći i besplatno se može preuzeti s naše web stranice. Sada je prevedena i na engleski i s obzirom da se pokazala kao doista fenomenalno štivo biti će distribuirana kroz Vijeće Europe i Europsku komisiju našim kolegama u Europi i svijetu. Tako da je Hrvatska opet nešto lijepo napravila. Mali smo, ali puno radimo. Evo imamo nešto što nam može biti na ponos, koliko god nam je teško u ovim danima.

Njunjić: Svi mi možemo, samo se treba pomaknuti od onoga »desilo se nešto i opravdalo moju lijenost«

Selak Bagarić: Tako je. Moramo biti usmjereni na to je pozitivno, i na ono što možemo učiniti. Kontrolirati situaciju ne možemo, mislim da nitko ne može znati što će se događati idući mjesec. Znam da je meni zapravo pomoglo sudjelovanje u ovim projektima, važno je da ljudi znaju da mi ovo radimo volonterski van smjena. Dakle, ovo nije nešto što smo mi sada radili umjesto nečega, ovo je bilo sve izvan smjena u Poliklinici gdje smo radili s djecom koja su trebala pomoć, kao i kolege u drugim KBC-ima. Nama je pomoglo da se bolje nosimo s time. Pričala sam s prof. Bogdan i prof. dr. sc. Buljan Flander, nekako se mi bolje osjećamo. Znam da sam se ja prva javljala da bih dežurala prvi tjedan, jer je meni bila nepredvidljiva situacija, pa sam razmišljala »Što mogu? Mogu raditi. Zašto ne?« I to mi je pomoglo da se nosim s time što se događa.

Mi u Poliklinici recimo nikada nismo imali problem s time tko će dežurati. Nije bilo izvlačenja. Uvjek se barem 3-4 ljudi javilo za svaki dan, zato što vidimo da to možemo kontrolirati. Mogu biti doma, mogu doprinijeti. Mogu razmišljati o tome što sam sve izgubio, ili mogu naučiti nešto novo. Ako završimo jedan projekt, bolje ćemo se osjećati jer smo nešto napravili za nekoga. I to je možda najvažnija poruka danas. Usmjeriti se na ono što su naše snage, uljepšati barem jednoj osobi dan. To sigurno možemo.

Njunjić: U ovoj publikaciji ima jedno krasno poglavlje o brigama. Ako je tvoja briga u pravu, pomaže li ti ona? Što je uopće briga? Koliko je ona opravdana, gdje ona može otići? Gdje je mi možemo maknuti sa sebe, jer ona nas u stvari ukopava jedan strah, u neku nesigurnost, a u stvari mi je još nismo niti prepoznali.

Selak Bagarić: Da, a ono što se jako često događa je da kada je i prepoznamo, da nas zapravo ona preplavi, i ne dopušta ni jednom drugom osjećaju niti iskustvu, doživljaju da se pojavi, ne dopušta nama da si dopustimo to. U kliničkom radu vidimo, svi kolege će se složiti s time, da se ljudima znaju događati lijepe i interesantne stvari, a zapravo su negdje zapeli na jednom iskustvu, na jednom strahu, na jednoj brizi i ne vide i ne mogu se odvojiti od toga. Mindfulness je iznimno koristan, i pokazalo se kroz istraživanja da on pomaže u našim ankioznostima, u našim strahovima.

Ima vrijeme za sve. Ima vrijeme i za brige. Brige imaju svoju funkciju i treba ih upoznati. Neke brige jesu opravdane, neke brige nisu opravdane, i to se nama jako često pokaže kad radimo s djecom. Postoji kognitivna distorzija, jedna kriva interpretacija djece. Recimo, mala djeca imaju magijsko mišljenje. Djeca su nam znala doći i reći, recimo ako je jedan od roditelja obolio od korone »to je zato što ja nisam pisao zadaću«. Imaju to jedno tzv. egocentrično mišljenje. Zapravo krivo nešto povežu, i onda žive s jednom krivnjom, nikome možda iz njegove okoline ne bi palo na pamet da bi dijete tako nešto povezalo dok ne dovedu dijete kod nas. I kod nas odraslih je jako da imamo neke krive predodžbe, i da zapravo zapnemo na jednoj misli, ruminiramo kontinuirano jednu brigu. To je danas »što ako ostanem bez posla, što ako se razbolim, što ako moji roditelji ne prežive ovo sve«, a ne možemo ništa napraviti niti nam to iša dobra donosi. Ali je ona tu cijelo vrijeme. Krene kao jedan tihi glasić, nešto što nas opterećuje, a iza toga se javi niz simptoma, nešto što nas lagano opterećuje i nešto što osjećamo kroz svoje tijelo i somatsko zdravlje. I tu će se sigurno dogoditi npr. da netko ne uživa u hrani nego zapravo hrani nešto drugo. Brige jesu korisne ali zapravo kao i svaki drugi osjećaj mi ih trebamo upoznati i znati s kojim brigama možemo, a koje brige su jednostavno tu kod svih ljudi pa ne možemo ništa promijeniti.

Njunjić: Drage mame, koliko puta niste mogle zaspati prije nekog vremena kad vam se dijete trebalo vratiti iz škole ili od negdje, koliko puta ste bile uznemirene… Možda ste dobile neku bolest zbog tih strašnih brig, s kojima niste mogli izaći na kraj. Ako previše brinete, zaista strašno autodestruktivno djelujete na sebe, a onda ste za ništa.

Selak Bagarić: Ima nešto što mi zovemo kumulativni stres, koji može biti toksičan, a to je kada se slaže briga na brigu, jedan negativan događaj na drugi, a koji se ne prorađuju. Mi do jednog trenutka govorimo »dobro sam, dobro sam«, a onda naše tijelo počinje reagirati. Studija koja je provedena u SAD-u pokazuje da se doista veliki broj kroničnih bolesti i akutnih bolesti u odrasloj dobi može povezati s negativnim iskustvima u djetinjstvu, a to su bila djeca koja nisu dobila pomoć. Dakle, opet se moramo vratiti na otpornost, na resilience, na razvijanje strategija suočavanja sa stresom.

Neke stresne situacije ne možemo izbjeći, koronu ne možemo izbjeći – događa se u cijelom svijetu, ali jačati djecu, usmjeravati djecu na pozitivno, naučiti djecu da se opuste – to možemo. Kako učite djecu da vode računa o tjelesnom zdravlju, da peru rukice, tako ih zapravo treba učiti da ih, kad dođu doma iz škole, ne pitamo »Kako je bilo u školi? Jesi li dobio neku ocjenu?«, nego im kažemo »OK; idemo pričati što ti se danas svidjelo, kako si danas proveo dan. Je li te nešto rastužilo, je li te nešto naljutilo.« To je bitno.

Njunjić: Rekli ste da djeca pretežito uzimaju model ponašanja od starijih osoba – majke, oca, starijeg brata ili sestre. I tu roditelji imaju dosta odgovornosti, jer prečesto uspoređuju jedno dijete s nekom drugom djecom i nekim drugim osobama. Mislim da je velika pogreška davanja pravog puta razvoja svojeg djeteta usporedbom.

Selak Bagarić: Djeca su potpuno različita, i to dobro znaju roditelji više djece. Možete odgajati jednako, recimo da ih teorijski odgajamo jednako, a ta djeca će odrasti u drugačije pojedince. Uz odgovornost roditelja, djeca odrastaju pod utjecajem sile medija, imamo odgovornost i nas dvije, imaju i profesori odgovornost, i glumci i političari. Svi mi imamo odgovonorst za svijet kakav sutra želimo imati. Jer, kako jedna moja kolegica kaže: »Tko će nama plaćati penziju?« Dakle, jako je bitno da vidimo da djeca uče putem modela, imaju oči i uši i vide što se događa oko njih. Djeca vam to jako zgodno znaju reći kada dođu kod nas na Poliklniku i kažu »Ja ti nosim masku, ali ju moji mama i tata ne nose« ili »Vidjela sam profesora, ne nosi masku«. Dakle, i te kako oni primjete i vole oni nama naći razne stvari. Ali isto tako počnu kritički razmišljati i »OK ja moram, a zašto se drugi ne ponašaju odgovorno?«. Radi čega se tolerira nasilje u našem društvu. Mi djecu učimo da se ne tuku, a onda pogledamo da smo mi smi nasilni, verbalno jedni prema drugima, u prometu, pogledajte na što liči promet u ponedjeljak ujutro u Zagrebu ili drugom velikom gradu. Koliko smo zapravo neempatični, ljutiti, nestrpljivi, netrpeljivi? Djeca odrastaju uz takve poruke.

Naravno da roditelji trebaju voditi računa o tome kakav su uzor, kakav su model svome djetetu, ali mislim da moramo voditi računa i o odgovornosti cijelog društva i da su djeca zapravo ogledalo svega onoga kako mi živimo.

Njunjić: I dok smo roditelji i odrasle djece mi smo još uvijek donekle odgovorni, jer svaka dob ima prag prihvatljivosti nekih činjenica. Tako da ne mislimo da smo gotovi sa 7,8 ili 9 godina, pa je dijete odgojeno. Ne, to traje do kraja života. Evo opet se pozivam na prof. Grudena koji je rekao da do kraja života mi podliježemo mijenama.

Selak Bagarić: Kada razgovaramo o razvojnoj psihologiji, Erik Erikson zapravo promatra i proučava pojedinca do kraja života. Dakle, ne staje u odrasloj dobi i pokazuje što nam sve treba da bi doživjeli u nekoj, nadamo se dubokoj starosti, jedan integritet, osjećaj cjelovitosti i zadovoljstva, i tu se opet vraćamo natrag na ovaj strah od smrti. Na kraju života razmišljamo koliko smo zapravo ponosni na sve ono što imamo, koji su nam prioriteti bili. To je nešto što nije loše i u ovakvim situacijama, a niti inače razmotriti. Ne ruminirati, ali nekako imati svijest o tome što sami sebi činimo. Većina ljudi je usmjerena na ono što im okolina čini. Mi svi s prstićem upiremo u druge ljudi, ali za puno toga smo sami odgovorni, mi imamo svoje izbore.

Njunjić: Vjerujete mi sve se osjećam bolje i bolje kad sama sebi priznam da sam pogriješila, da sam krivo napravila, da sam prenijela svoju odgovornost na nekoga drugoga, jer se u stvari želim provući kroz život neodgovorna…

Selak Bagarić: To je jako teško. Nama znaju zamjerati i reći »Joj dječja prava, nitko danas ne odgaja djecu«. Suvremena psihologija smatra da je deprivacija u odgoju zanemarivanje djece. Dakle, ne treba ni to. Jedno je odgoj bez batina, bez vikanja, uz empatiju za djecu, a drugo je odgoj uz zanemarivanje. Dijete mora čuti »ne«, dijete treba granice i to je učenje odgovornosti. Možda mnogima među nama taj dio našeg djetinjstva treba da znamo kad smo pogriješili. To se ne postiže tako da netko viče na nas, nego tako da roditelj pomogne djetetu da nauči nešto drugo i da izdrži frustraciju. Znala sam vidjeti djecu roditelja koji su doista uložili sve napore da djeci sve omoguće. Ali ta djeca su zapravo depresivna u adolescenciji, jer se ne znaju nositi ni sa kakvim stresom. Dakle, nije ideja odgajati dijete pod staklenim zvonom. Dijete treba osjetiti cijeli dijapazon osjećaja koje ima u sebi, naučiti da postoji nepravda, da neće biti sve po njegovom. Naučiti to da roditelj nekad pogriješi u svojoj procjeni, pa onda sjednemo s djetetom i kažemo: »Čuj ja sam malo pogriješio. To je OK, nekad se dogodi i odraslima. Meni je žao, ajmo smisliti nešto drugo.« Dakle, iskreno, otvoreno, i ono što je jako bitno – biti prisutni. Mi smo danas premalo prisutni u životima svoje djece. Odgoj se ne događa u autu kad vozimo dijete na trening ili na glumu. Odgoj se događa u onom trenutku kad smo doista tu sa djetetom. Neki roditelji govore »ja sam stalno s djetetom«. Ali nismo, razmišljamo što ćemo kuhati, što nam je ostalo do posla, kako ćemo platiti račune, hoćemo li ostati bez posla. Biti tu je nešto što je iznimno teško, a dijete vam je osjetljivo.«

Izvor: Jabuka TV

 

 

Print Friendly, PDF & Email