Novostima se ne možemo oduprijeti čak i ako bismo to htjeli. Društvene mreže, vijesti, dnevnici, emisije, radio postaje su mjesta i lokacije preplavljene uvijek brojnim novostima. U konačnici, to je svrha njihovog djelovanja. Aktualnosti je nemoguće izbjeći, a ovih dana gotovo da nema odrasle osobe (ili djeteta) koja nije vidjela neku objavu ili primila poruku vezanu za statistike, naputke, odredbe, mjere ili savjete vezane uz korona virus putem barem jedne od društvenih mreža kao što su Facebook, Instagram, Twitter, WhatsApp, Viber, Messenger. U krajnjoj liniji netko od prijatelja, kolega, članova obitelji ili susjeda će nam prenijeti što je čuo ili vidio, razmjenjivat ćemo informacije, zajedno komentirati, propitivati, zaključivati, elaborirati. I dobro je da je tako, da smo informirani i u toku, da pratimo mjere, upute i da ih u konačnici poštujemo. Slijeđenjem i postupanjem sukladno uputama Nacionalnog stožera civilne zaštite spašavamo život sebi i drugima.
Ipak, u oceanima tih vijesti, ako po ničemu drugom onda po zakonu vjerojatnosti, naići ćemo na dezinformacije, na zastrašujuće i alarmantne podatke, na bombastične i senzacionalističke naslove koji nam nude nove i do sada neznane, ali netočne informacije.
Koliko je širenje netočnih informacija opasno, svjedoče i naputci Svjetske zdravstvene organizacije o opasnosti druge sada aktualne epidemije (osim korona epidemije), a to je epidemija informacija – infodemija.
Čitamo i slušamo moguće mišljenja o svrhovitosti poduzetih mjera, o teorijama zavjere, namirnicama koje liječe i sprječavaju zarazu. Svaka nova informacija ili savjet zaokuplja našu pažnju. Uzmimo u obzir da je korona virus epidemija s kojom se svi po prvi puta suočavamo. Mjere izolacije i karantene su novi pojam u našim životima, a u situacijama straha i neizvjesnosti, ugroženosti i opasnosti po život uvijek tražimo informaciju više jer hitne i ugrožavajuće, po život opasne situacije, zahtijevaju neodgodivu i žurnu reakciju našeg tijela. Upravo su ovo razlozi zbog kojih ćemo prije pročitati čim više vijesti, zbog kojih će nas privući bombastični i senzacionalistički naslovi. Trudit ćemo se ne propustiti apsolutno ništa, čak iako odlučimo da nam je previše i da želimo odmak, nadoknadit ćemo manjak informacija s prvim logiranjem na društvene mreže. Što manje znamo, a što nam je situacija nepoznatija, čeznut ćemo za više informacija, to je prirodan i adaptivan način suočavanja.
Zašto klikamo na tragične priče iz crne kronike?
Kako bismo razumjeli zašto klikamo na crne statistike i tragične priče iz crne kronike moramo se vratiti nekoliko desetaka tisuća godina u prošlost. Naime, od najranijih vremena čovjek se razvijao i prilagođavao da bi preživio. Kako bi preživio morao je imati informacije što i gdje je opasnost te kako se od nje obraniti i spasiti vlastiti život.
Do danas, naš mozak i dalje prepoznaje potencijalne izvore opasnosti, najglasnije alarme uključuje upravo na informacije koje život znače. Lošije vijesti čine nam se točnijima – s njima imamo manju vjerojatnost pogriješiti. Pozitivne informacije i vijesti, optimistične procjene i aproksimacije čine se kao pokušaj zavaravanja ili tješenja, a ako se pak pokažu netočnima šteta je golema. Informacija o tome čujemo li riku lava ili glasanje medvjeda zbilja spašava život. Točna informacija dijelila je od života i smrti. Ovo sada je – budimo realni – vrijeme koje život znači. Dakle, klikanje na zastrašujuće naslove traganje je za pokušajima zaštite vlastitih života, odnosno informiranje i znanje nam vraća osjećaj izgubljene kontrole. Imamo doživljaj da znamo što i na koji način trebamo činiti, ako to zatreba. Vijest koja informira o potencijalnoj opasnosti od korona virusa važnija je od toga koji recept je najomiljeniji ovog mjeseca.
Također, pri procesiranju informacija naš mozak djeluje selektivno što znači da pozornost usmjerava na opasne i uznemirujuće informacije, odnosno broj umrlih, zaraženih, a propušta detektirati one pozitivne kao što je broj osoba koje su se izliječile.
Kreiranje i moć dezinformacije
Informacije koje plijene našu pažnju, koriste uvjerljive i logične činjenice, osnivaju se na predrasudama i stereotipima, a pobuđuju emocije ljutnje, frustracije, straha – lako nas mogu uvjeriti u njihovu točnost i pobuditi u nama spremnost na reakciju i djelovanje. Upravo na taj način i jesu kreirane brojne dezinformacije jer upravo to i jest njihova svrha, a za cilj imaju povećanje čitanosti, pridobivanje pobornika i aktivistično djelovanje.
Moć dezinformacije nikad kao danas ne bi mogla biti tako kobna i to ne samo za pojedinca nego za cjelokupne gradove i države. U ovim teškim vremenima, širenje lažnih informacija (čak i iz dobre namjere!) je ugrožavanje je nečijeg zdravlja. Jednom postavljena neprovjerena i netočna informacija, postoje nekontrolirani putnik na digitalnim platformama i kanalima. Koliko je infodemija opasna u – današnje doba, svjedoči i činjenica da Google, društvene mreže Facebook i Twitter (u suradnji sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom i drugim nadležnim institucijama) aktivno rade na ažurnom uklanjanju svih potencijalnih dezinformacija o korona virusu.
Nisu samo mediji kreatori dezinformacija kako ćemo isprva pomisliti. Svatko od nas (iza svojih privatnih profila) može biti sudionik bilo prosljeđivanjem ili njihovim stvaranjem. Odgovornost je individualna.
Neutemeljena mišljenja, stavovi i izjave svih pojedinaca čija struka nije virusologija i epidemiologija, odnosno medicina, nanose nepopravljivu štetu u javnom prostoru i posljedično dovode do slabljenja povjerenja u struku i stručnjake. Brojni savjeti o promjeni prehrane, uzimanju vitamina i dodataka, o pijenju određeni broj decilitara vode; ideje i zaključci da korona virus nije virus nego obmana javnosti, da je vrsta obične gripe ili prehlade – opasne su po nečiji život.
Za sad znamo da lijek za korona virus ne postoji, to je i službeno objavljeno na stranicama Svjetske zdravstvene organizacije. Jedini relevantni savjeti kojima se možemo zaštititi su upravo oni koji svakodnevno čujemo od stručnjaka iz Stožera, ostalo su puke dezinformacije, koje ponekad nisu kreirane iz loše namjere, ali su produkt neznanja i mišljenja, a ne znanja i struke.
Iako nam se čini da ponekad nešto o nečemu znamo jer posjedujemo informacije, njih desetine, ako nismo stručnjaci, zastanimo i razmislimo postoji li netko čija je to profesija, tko zbilja zna – nemojmo da nas preplavljenost informacijama dovede do smanjene kritičnosti. Čitajući ili dijeleći takve naslove, naputke i savjete podsjetimo sebe da emocionalno nabijena informacija nije nužno i točna informacija.
Skloni smo vjerovati činjenicama koje se čine logičnima i proporcionalnima procijenjenoj opasnosti. Pa ako nam se i učini da je pranje ruku nerazmjerno malen i nedovoljan korak u borbi protiv ovog svjetski harajućeg virusa sjetimo se da je to isključivo naša procjena i doživljaj, a ne i apsolutna istina. Pranje ruku, viši standardi higijene i ostanak doma jedini su i zagarantirani suputnici, to govore eksperti epidemiolozi na svjetskoj i nacionalnoj razini. Ako i bude još neki novi, stručnjaci će sigurno javno progovoriti o njima i uputiti nas na vrijeme.
Utjecaj dezinformacija na djecu
Djeca i mladi su posebno rizične skupine, s njima tek radimo na razvoju kritičkog mišljenja. Ovo nam je svima izvrsna prilika da provjerimo što znaju, gdje su to doznali te da zajedno ispitamo izvore tih informacija i uputimo ih na one relevantne i prave. Prisjetimo se da su dezinformacije često preplavljujućeg karaktera i izazivaju brojne neugodne emocije. Možda je naše dijete razumjelo ili pročitalo da svatko tko oboli od koronavirusa i umire, a boji nas se pitati jer s našeg lica čita da smo uplašeni i zabrinuti. U njegovoj glavici vrte se užasni scenariji. S druge strane, moguće je da je adolescent pročitao da je koronavirus vrsta obične prehlade i sukladno tome ne shvaća ozbiljnost situacije, karantene i izolacije. Sve ove mjere koje država uvodi, iz njegovog kuta gledanja, čine se bezrazložnima i neosnovanima.
Razgovor s djetetom je nužan i neophodan za razumijevanje i ponašanje. Ako djeca znaju zbog čega nešto čine, onda će to vjerojatnije i činiti. U slučaju da smo uvidjeli da naše dijete vjeruje u dezinformacije, potrudimo se zajedno s njim propitati njihovu točnost koristeći relevantne informacije na provjerenim izvorima. Korist je mnogostruka, razvijamo kritičko mišljenje, štitimo dijete i sebe, provodimo vrijeme zajedno, pametno koristimo pametne uređaje.
Kako razlikovati točnu informaciju od dezinformacije?
Pitanja koja će nam pomoći u detektiranju točnosti informacije su: Tko je objavio? Koji je cilj i svrha ove vijesti? Kome ova vijest koristi ili šteti? Postoje li na provjerenim izvorima takve vijesti? Nedostaje li uravnoteženost informacija ili neka važna poruka?
Realne i točne informacije možemo prepoznati po jednostavnosti, točnosti, dosljednosti, bude osjećaj predvidivosti i opreza (ne panike).
Dezinformacije najčešće prepoznajemo po dramatičnosti i senzacionalizmu, pobuđuju emocije straha, neizvjesnosti, ljutnje i tjeskobe te pozivaju na akciju i žurno djelovanje.
Kako odrasli tako i djeca i inače, a posebno u ovo osjetljivo vrijeme, sve veću pozornost usmjeravaju na znakove koji upućuju na opasnosti. Prirodno je da se javljaju, i odraslima i djeci, razna pitanja, dileme, da se bude osjećaji znatiželje, ali zaista imamo mogućnosti i posljedično odgovornost naših izbora informiranja. Na nama je odgovornost gdje naše odgovore tražimo.
Mediji mogu biti naš sjajan saveznik u informiranju, saveznik da se svi skupa što prije i na najbezbolniji mogući način vratimo svojim rutinama i navikama i doba epidemije ostavimo iza sebe – empatičniji i solidarniji nego prije.
Svakako se trudite informirati najviše dva do tri puta dnevno, pratite upute stožera. Provodite kvalitetno vrijeme, usmjerite se na usvajanje pozitivnih navika i rutina.
I ne zaboravimo, kako imamo mogućnosti dijeliti netočne i mračne vijesti, imamo mogućnost dijeliti točne, lijepe i one poticajne. Takvih nam u ovim danima ne može biti previše.
Izvori na kojima preporučamo da se informirate:
Hrvatski zavod za javno zdravstvo – https://www.hzjz.hr/
Službena stranica Vlade Republike Hrvatske o korona virusu – https://www.koronavirus.hr/
Piše: Ana Raguž, mag. psihologije
Ilustrativna fotografija: Pixabay.com
Drugi tekstovi autorice:
NORMALIZACIJA OSJEĆAJA: Kako se suočiti sa stresnim događanjima i preživjeti koronavirus, potres i izolaciju
