Index.hr: “Buljan Flander o svom prvom slučaju: Curicu su danima silovali otac i prijatelji”

Novinarka Martina Pauček Šljivak je objavila na portalu Index.hr 19. prosinca 2018. veliki intervju s ravnateljicom prof. dr. sc. Gordanom Buljan Flander povodom Nagrade za životno djelo u promicanju prava djeteta pod naslovom “Buljan Flander o svom prvom slučaju: Curicu su danima silovali otac i prijatelji”:

“Kad sam 1997. pokrenula Hrabri telefon, to je bilo razdoblje kad se smatralo da se to u Hrvatskoj ne događa, da to roditelji u Hrvatskoj ne rade, da se to događa samo u Americi i serijama. Zato sam krenula provoditi znanstvena istraživanja da vidimo kakva je situacija u Hrvatskoj i dobili smo iste podatke kao i u svijetu, da je svako peto dijete seksualno zlostavljano, da je 30 posto djece fizički zlostavljano i 30 posto djece emocionalno zlostavljano. Naš prvi plakat Hrabrog telefona na kojem je pisalo ‘Ako te tuku, govore ružne riječi ili te diraju tako da ti je neugodno nazovi taj i taj broj’, nijedna škola nije htjela staviti na svoj hodnik jer su smatrali da je 1997. tekst bio prejak”, rekla nam je dr. Buljan Flander.

Nakon što je s dva-tri studenta psihologije pokrenula Hrabri telefon u Klaićevoj, počeli su puno raditi na suradnji s medijima, što su je, kaže, naučili na edukaciji u Americi.

“Rekli su mi ako želim upozoriti javnost da zlostavljanje postoji, da mi je potrebna suradnja s medijima i političarima. S medijima je išlo puno lakše”, kaže.

A da nije bilo tako dobre suradnje, Hrabri telefon, navodi, ne bi tako zaživio, kao ni poliklinika jer je tada imala daleko bolju suradnju s medijima nego s vlastitom strukom.

“Čak je i struka, kad sam objavila rezultate istraživanja, govorila da istraživanje možda nije bilo metodološki dobro postavljeno jer je nemoguće da se u Hrvatskoj to događa i u tolikom broju”, dodaje.

Puno djece počelo se javljati na Hrabri telefon

Nakon dvije godine rada Hrabrog telefona, puno im se djece počelo javljati.

“A onda kad su se djeca počela javljati, vidjela sam da uglavnom nema ustanove koja ih hoće primiti, tako da se znalo događati da dijete luta od jedne do druge ustanove jer nitko ne želi s njim raditi, posebno sa seksualno zlostavljanom djecom. Onda sam se pitala što sam to napravila, djeci smo rekli da nam se jave, a onda im nema tko pomoći. Shvatila sam da jedna mala udruga poput Hrabrog telefona ne može pokriti cijelu problematiku pa sam otišla u tadašnju vladu i dala prijedlog da država otvori ustanovu koja će se baviti zaštitom zlostavljane i traumatizirane djece, dobila sam odgovor da država nema novaca. Onda sam otišla u Grad i zaista moram priznati da sam naišla na razumijevanje. Ljude sam poticala da me slušaju tako što sam nosila crteže djece koja su seksualno zlostavljana, a koji su pokazali sve strahote što ih proživljavaju. No imala sam sreću da je gradonačelnik odmah rekao da nam treba takva ustanova”, rekla nam je dr. Buljan Flander.

Na osnivanju Poliklinike za zaštitu djece i mladih počela je raditi 2000., a otvorila ju je krajem 2002. godine, i to kao jednu potpuno novu ustanovu u zdravstvu.

Objašnjava kako je inzistirala na tome da poliklinika bude u sustavu zdravstva kako bi zlostavljana djeca dobila svu pomoć na jednom mjestu te dijagnozu i tretman od multidisciplinarnog tima, a ne da se šeću od ustanove do ustanove.

“Kad nas nazovu djeca koja su suicidalna, odmah u Poliklinici imamo psihijatra koji može reagirati”

Uz to je, navodi, htjela da sve bude besplatno, a kako sva djeca imaju besplatno zdravstveno osiguranje, zaključila je da ustanova svakako mora biti u zdravstvenom sustavu preko HZZO-a, no dodaje da se dosta namučila dok je sve uspjela uvjeriti u to jer je puno ljudi mislilo da zlostavljane djece nema toliko i da nam takva ustanova ne treba. I na otvorenju poliklinike kolege su joj rekle da neće imati pacijente.

Prvi projekt poliklinike napravila je s 11 zaposlenika, no tadašnji pročelnik gradskog ureda za zdravstvo, Zvonimir Šostar, rekao joj je, kaže nam, da poliklinici treba još toliko radnika pa su tako počeli s 22 zaposlenih, a Poliklinika je prvo 2002. otvorena u Gajnicama, da bi se kasnije prebacila u Đorđićevu, gdje je i danas.

“Već smo 2008. dobili nagradu za najbolji multidisciplinarni tim za značajne doprinose dobrobiti djece. To je bila velika nagrada jer je dobivena u konkurenciji od preko 170 razvijenih zemalja svijeta i jedna mala Hrvatska s ustanovom starom 5 godina je tu nagradu dobila. I ono što je bilo impresivno je kako su djeca dobro reagirala, sve više su se javljala na Hrabri telefon, a i roditelji su vidjeli da imaju mjesto gdje se mogu obratiti. Dobro je da je Hrabri telefon kao zasebna organizacija dijelio prostor s poliklinikom, a i danas je tako. Recimo kad nas nazovu djeca koja su suicidalna, odmah u poliklinici imamo psihijatra koji može reagirati, a isto tako naši stručnjaci iz poliklinike educiraju volontere Hrabrog telefona i to je izvrstan primjer suradnje vladinog i nevladinog sektora. Bez obzira što su to dvije različite organizacije, one vrlo dobro surađuju”, rekla nam je dr. Buljan Flander.

2010. je započela kampanja Vijeća Europe “1 od 5”, kampanja zaustavljanja seksualnog nasilja nad djecom, i te je godine poliklinika pozvana da predstavi svoj rad pred 47 zemalja Vijeća Europe i UN-om kao primjer dobre prakse.

“Ovakva poliklinika ne postoji ni u jednoj zemlji EU-a”

“Konferencija Vijeća Europe održavala se u našoj poliklinici da drugi vide kako to radimo i procijene što mogu prenijeti u svoje države. Prvo sam mislila da ovakva ustanova ne postoji u regiji, a potom sam se uvjerila da ne postoji ni u jednoj zemlji EU-a, a da bi na ovako sveobuhvatan način štitila djecu. Znači nijedna država nema ustanovu gdje se radi dijagnostika, tretman, znanstvena istraživanja, edukacija drugih sustava, suradnja sa sudovima, a da se u svemu tome kroz dječji odbor i odbor mladih čuje i glas djece. Stekli smo veliki ugled i u EU, i svijetu”, rekla nam je dr. Buljan Flander.

Poliklinika je, kaže nam, provodila velika nacionalna istraživanja na 4 do 5 tisuća djece, a na osnovi njih su radili preventivne programe i pisali znanstvene radove.

Prvo su mislili da će biti specijalizirani isključivo za zlostavljanu i traumatiziranu djecu, a onda su shvatili da je puno djece kojima prijeti rizik od zlostavljanja i traume.

Kaže nam da su zbog svog rada ponekad i na meti roditelja koji nisu zadovoljni ili im je teško prihvatiti da nešto pogrešno rade.

“Češće se dogodi da roditelj koji zlostavlja dijete neće priznati i prihvatiti da zlostavlja dijete te ne prihvaća da je on taj koji nanosi štetu djetetu. Osim sa seksualno zlostavljanom djecom, dosta se često susrećemo s emocionalnim zlostavljanjima djece. Od 1700 djece godišnje, velik je broj djece iz visokokonfliktnih razvoda u kojima su djeca emocionalno zlostavljana od jednog ili oba roditelja. Roditelji neće prihvatiti da svojim ponašanjem štete djetetu, nego radije misle da smo mi na strani onog drugog roditelja. Mi smo uvijek na strani djeteta i ne zanima nas je li roditelj visoko obrazovan, je li kolega. Ako radi štetu djetetu, mi ćemo se zauzeti za dijete. Zato što se bavimo ovim poslom često smo izloženi prijetnjama roditelja da će nas dati u medije, tužiti ministarstvima. Dok god se držimo struke i radimo za dobrobit djeteta, mi smo mirni”, ispričala nam je dr. Buljan Flander.

“U Hrvatskoj su potrebne bar još tri Poliklinike”

U svojoj dugogodišnjoj karijeri radila je s preko 1500 seksualno zlostavljane djece, no otkriva što joj je ipak najteže.

“Kad radim s djecom, znam da im mogu pomoći, prići im, psihoterapeut sam, klinički sam psiholog, a ono što mi je teško je borba sa sustavom, nerazumijevanje sustava i dužina trajanja procesa koji bi trebali štititi djecu. Ponekad se osjećam da smo mi i kolege sami u tome da bi trebalo štititi dijete, ali ne može zdravstvo samo, treba nam i socijala, i pravosuđe, i DORH, i policija. Radila sam analizu slučajeva naših vještačenja i koliko je vremena prošlo od trena kad su se roditelji razišli do trena kad je podnesen zahtjev za vještačenje s kim će dijete živjeti. Pokazalo se da u prosjeku prođu 3 godine, a dijete za to vrijeme živi u ratnoj zoni, možda ni ne viđa drugog roditelja. To mi je teško, frustrira me neefikasnost i nekoordiniranost sustava i frustrira me što vidim da bez obzira što se kunemo u djecu, što govorimo da nam dijete treba biti u fokusu, često nam dijete uopće nije u fokusu”, kaže dr. Buljan Flander.

Navodi kako bi u Hrvatskoj trebalo otvoriti bar još 3 poliklinike za djecu, u Rijeci, Osijeku i Splitu, a doći će, kaže nam, vrijeme kad će se takve ustanove morati otvoriti.

“Dijete koje k nama dođe iz Dubrovnika može nam doći na dijagnostiku, no ne može na tretman. Onda djeca iz drugih krajeva Hrvatske idu psihologu u mjestu stanovanja, iako ima mjesta gdje uopće nema psihologa niti dječjih psihijatara. Ipak su djeca u Zagrebu u najboljoj poziciji, a htjela bih da svako dijete u Hrvatskoj ima jednaku šansu”, rekla nam je dr. Buljan Flander.

Na pitanje mogu li se zlostavljana djeca ikad oporaviti, rekla je da mogu. Tretman traje bar godinu dana, tijekom kojeg dolaze jednom tjedno ili jednom u 10 dana, a nakon završenog tretmana, još im neko vrijeme dolaze na praćenje.”

Tekst u cijelosti pročitajte na portalu Index.hr na linku: https://www.index.hr/vijesti/clanak/buljan-flander-o-svom-prvom-slucaju-curicu-su-danima-silovali-otac-i-prijatelji/2047158.aspx

Print Friendly, PDF & Email