Psihologinja Poliklinike Ella Selak Bagarić gostovala je u emisiji “Pogled preko granice” na HTV-u 1. rujna 2020., a tema razgovora bio je početak školske godine u situaciji koronakrize. “Korona virus, migrantska kriza, pa sad i ovaj stres pred samu školsku godinu, je li to sve previše i za učenike i za njihove roditelje i učenike?”, bilo je prvo pitanje na koje je psihologinja Poliklinike odgovorila:
“Možemo reći da svaki početak školske godine obično donosi neki stres i bude zahtijevan i za nastavnike i za roditelje i za učenike. Ono što je danas doista specifično za sve nas je da ova situacija zahtijeva prilagodbu, zahtijeva jasne informacije, zahtijeva preuzimanje odgovornosti kako nastavnika tako i roditelja, te države za sve to što djecu u ove dane čeka.”
“Kako se nositi s ovom količinom stresa? Tko nas najbolje može uputiti u to? Svima je potrebna pomoć.”, pitala je voditeljica.
“Sada se stavlja naglasak na to da se djeca moraju vratiti u školske klupe, zapravo da moraju nastaviti sa svojim obrazovanjem. Ono što ne smijemo zaboraviti u cijeloj toj priči je o kako su ta djeca. Danas su djeca u Hrvatskoj, i u BiH, zapravo svugdje u svijetu doživjela niz stresnih događaja. Ono što je specifično za Zagreb, a znam da se i u BiH događaju već dulje vrijeme neke slične situacije koje izazivaju stres, to je jedan kumulativni učinak niza promjena, niza nestabilnosti, niza neizvjesnosti koji onda sasvim sigurno utječu i na to kako se djeca osjećaju. Početak školske godine nosi i neke nove zahtjeve pred djecu, kakve obično djeca nemaju za vrijeme ljetnih praznika kad mogu dulje spavati, kad ne moraju toliko voditi računa o nekim obavezama, kad roditelji budu relaksiraniji ako su na godišnjem odmoru, kad ne moraju voditi računa o tome da li dijete uči, piše zadaće. Dakle, već sama situacija početka škole će donijeti stres cijelokupnoj obitelji, a sada još i ova situacija u kojoj roditelji moraju objasniti djeci što će se događati, što će sve biti drugačije u kada se vrate u školu, sve to zahtijeva da mi odrasli ne stavljamo pred djecu samo zahtijeve da uče, već je naša odgovornost da pogledamo kako se djeca nose sa cijelom situacijom. Djeca reagiraju individualno. Neko dijete će se povući u sebe, a većina djece će imati poteškoće u uspostavljanju koncentracije i održavanju pažnje, zato što su imala online nastavu ili zato što je ovaj period kada nije bilo nastave bio puno dulji, radi toga što su se promijenile neke okolnosti, zato što više ne sjede u klupi sa svojim prijateljem. To je nešto o čemu moramo voditi računa. Ono što znamo iz iskustva nekih drugih epidemija i pandemija je da kada dođe do karantene, jedna trećina djece pokazuje simptome iz kruga PTSP-a. Dakle, ovo nije pitanje nekih malih stresnih okolnosti, ovo je pitanje važnosti mentalnog zdravlja. Jer ako sada ne budemo vodili računa o tome kako su djeca, imat ćemo puno, puno veće poteškoće s njima i veće probleme od toga kakav je njihov školski uspjeh. Danas nemamo rizičnu djecu – sva djeca su nam rizična, jer su sva djeca doživjela ovo što smo i mi. Da hodamo okolo s maskama, da ne idu na rođendane svojim prijateljima u igraonicu, da će baku i djedu vidjeti na videu, da neće možda otići kod bake na ručak zato što je baka plućni bolesnik, itd. Dakle, jako puno je tu promjena tako da ne možemo govoriti o tome da postoje neka rizična djeca. Postoje neka djeca koja su ranjivija, kod kojih ćemo možda prije vidjeti poteškoće, i njih ćemo prije gledati. Ono što ne smijemo dopustiti je da ne vodimo računa o svakom djetetu individualno. Isto tako, moramo voditi računa da su za djecu jako važni njihovi roditelji. Nekima su roditelji izgubili posao, boje se za svoju egzistenciju, boje se kako će sve ovo preživjeti. To sasvim sigurno stvara jednu otežanu klimu koje dijete doživljava, i svatko tko radi s djecom mora voditi računa o tome. “- odgovorila je Ella Selak Bagarić.
“Surađujete s kolegama iz BiH i konzultirate li se međusobno? Razmjenjujete li iskustva? Što oni kažu koje su najizraženije potrebe djece u ovom vremenu?”
“Surađujemo, čujemo se i formalno i neformalno, i ono što mogu reći je da mi se čini da su potrebe djece jednake gdje god da žive, gdje god da se nalaze. Ono što sasvim sigurno treba i djeci i roditeljima i nastavnicima su jasne informacije, i doista je to nešto što se ne bi smjelo dogoditi ni u kojoj zemlji da roditelji ne dobiju jasnu uputu kako će se sa svojom djecom razgovarati o tome što ih sada čeka. Mi ne možemo govoriti djeci “ne možete se igrati sada na hodnicima i ne možete se igrati na igralištu” ako im ne kažemo što mogu raditi. Dakle, moramo im ponuditi jednu alternaciju i reći: “Ideš u školu i sigurno će biti puno toga što je drugačije. I nećeš se moći igrati na način na koji si se prije igrao. Ali će biti osigurane ovakve ili onakve aktivnosti, vidjet ćeš svoje profesore, imaš priliku nešto novo naučiti, a svi skupa ćemo se držati mjera koje su sada jako bitna da bi očuvali zdravlje. Zdravlje je na prvom mjestu.”, odgovorila je Ella Selak Bagarić.
“Što je učenicima donijela online nastava: što su izgubili, a što su dobili?”
“Ja bih rekla da smo svi dožvjeli jedno iskustvo koje i nije bilo toliko negativno. Imali smo jednu informatizaciju koja se dogodila pod vodstvom korone, i naučili smo puno toga što ranije nismo znali raditi. Nama tu ide u prilog to što ove generacije doista jesu digitalne generacije. Djeci je to prirodnije nego nama, tako da nisu to lošije prihvatili. Ali sasvim sigurno, ono što vidimo da im nedostaje, je jedan osjećaj zajedništva, jedan osjećaj – otići u školu, ovo je moj razred, ovo su moji profesori. I nema interakcije, tako da, ne znam koje je vaše iskustvo, ali kad razgovaram s kolegama svi kažu kako djeca i nisu išla u online školu zato što su uključili snimalicu, pa će dulje spavati pa će poslije pogledati. Dakle, nedostaje jedna disciplina. A roditelji koji moraju ići raditi, ne znaju što dijete radi i nemaju mogućnost osigurati djetetu brigu kod kuće. Tako je to sigurno nešto što su djeca izgubila. Mi ne znamo što će biti za tri mjeseca, i mislim da je bitno da vrlo otvoreno i iskreno to kažemo djeci, da im kažemo da ćemo naći najbolji način da se nosimo sa situacijom u kojoj se nalazimo, i da u tome nisu sami. A da bi to roditelji mogli izgovoriti, zapravo država mora dati jasnu informaciju o tome što će se događati.”, zaključila je Ella Selak Bagarić.
Izvor: HRT link: https://glashrvatske.hrt.hr/hr/multimedija/pogled-preko-granice-hrvati-u-bih/
