Povodom prošlotjednih događanja u Tehničkoj školi u Čakovcu gdje se profesor fizički obračunao sa dvojicom nasilnih 16-godišnjih učenika, tema radio emisije „U mreži prvoga“ na 1. programu Hrvatskog radija emitiranoj 11. prosinca 2018. tema je bilo nasilje u školama. Urednica Marija Gerbec Njavrlo u polusatnoj emisiji je razgovarala sa predsjednicom Sindikata hrvatskih učitelja Sanjom Šprem, predsjednicom Udruge sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i stručnjaka za djecu i mladež sutkinja dr. sc. Lana Petö Kujundžić te ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander.
Nasilje u školama se često zataškava jer se smatra sramotnim
Predsjednica Sindikata hrvatskih učitelja Sandra Šprem konstatirala je, među ostalim, da su napadi na učitelje u školama sve češći, i od strane roditelja i od strane djece, ali da se čini da je baš ovaj slučaj bio okidač da brojni učitelji koji su doživjeli napade o tome i javno progovor: „Na neki način smo tek sada svjesni i zgroženi nasiljem u školama. Nažalost, ono se često zataškava je se smatra sramotom. A da svaki puta odreagiramo kao što smo sada, sigurno je da bi takvih oblika nasilje bilo manje.“
Sutkinja za mladež dr. sc. Lana Petö Kujundžić navela je kako prema statističkim podacima pada broj kaznenih i prekršajnih djela koje počine maloljetnici, no svakako da imamo jednu veliku tamnu brojku.
Ravnateljica prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander je kazala:
„Ako škola ne reagira i na najmanji oblik nasilja, već u prvom i drugom razredu osnovne, onda će djeca dobiti poruku da je nasilje nešto što se tolerira, bez obzira što će škola staviti tablu „Ovo je mjesto nulte stope tolerancije na nasilje“. Ako se djeca ispod te ploče tuku, ili ako se škola pravi da ne vidi da se neko dijete izolira, da mu se rugaju, ako se stručne službe i nastavnici u školi prave da to nije to tako strašno jer ‘uvijek su se djeca tukla pa to je normalno’, onda djeca dobivaju poruku da se mogu nasilno ponašati i da na to nitko neće reagirati.
Nedavno sam držala tribinu u gradu od 50 tisuća stanovnika, gdje je centar za socijalnu skrb rekao da su imali u jednoj godini pet prijava za nasilje u školama. Je li vi to možete vjerovati ,da je samo 5 puta bilo nasilje u školama u gradu od 50 000 stanovnika? Moje pitanje je zašto te škole nisu reagirale?
Zašto nastavnici šute o nasilju u školama?
Ja sama negdje nudim odgovor iz mog dugogodišnjeg rada sa djecom i sa školama, da škole misle da ako reagiraju i ako prošire informaciju izvan škole da će svi misliti da su oni škola koja je problematična. Nastavnici se boje da neće imati podršku ravnatelja i da neće imati podršku stručnih službi i zato šute. Ne samo da šute u odnosu na nasilje prema sebi nego šute i u odnosu na nasilje prema djeci. I onda se dogodi da nama u Polikliniku dođe suicidalno dijete iz 7. ili 8. razreda u Zagreb iz nekog drugog mjesta jer u njegovoj školi godinama nije nitko reagirao. A da su reagirali prije 7 – 8 godina to nasilje ne bi eskaliralo, to dijete-žrtva ne bi bilo suicidalno, a kod djece koja su počinitelji nasilja već tad bi centar za socijalnu skrb ušao u obitelj, vidio je li ta obitelj problematična, i pomogao i djeci počiniteljima, jer i oni su djeca, i njima treba pomoći.
U školama više nema preventivnih programa
Čini mi se da sve ovisi o entuzijazmu pojedine škole, o entuzijazmu pojedinog ravnatelja, a da mi naprosto nismo napravili ništa na sustavnom rješavanju problema. Dapače, čini mi se da se ukidaju i programi koji su postojali, primjerice UNICEF-ov program koji se pokazao odličan u školama. Gdje je sad taj program? Postojale su neke nevladine udruge koje su to radile – gdje su sad ti programi? Dakle, ako imamo know how, ako imamo programe, zašto ne donesemo odluku – ne mi koji ovdje sjedimo jer mi ne možemo donositi odluke , mi možemo samo raditi kad dođe do posljedica. Zašto oni koji mogu donositi odluke, zašto oni ne donesu odluku da se ti programi obavezno rade i provode u svakoj školi.
Mi stalno govorimo o prevenciji. Strašno puno pričamo o njoj, a jako je malo radimo. I onda kad se ovako nešto dogodi, onda su pune novine, puni mediji i opet će se o tome pričati. Samo pričati. I danas ćemo mi ovdje o tome pričati. Ako ovaj slučaj sada, koji je jako popraćen medijski, ne dovede do toga da ljudi u ministarstvima, u institucijama koje mogu donositi odluke, da donesu odluku „Hajdemo raditi preventivni program, hajdemo se dogovoriti svi sustavi da ćemo surađivati“ kad ćemo to učiniti? Neću nikad zaboraviti jedan sastanak u Norveškoj gdje su se našli ministarstvo obrazovanja, ministarstvo zdravstva i policije i potpisali ugovor kojim su se obvezali da će u nekom kratkom roku iskorijeniti nasilje iz škola, da će svi međusobno surađivati i koje će akcije poduzimati. To je preventivno i proaktivno, a ne retroaktivno kad se nešto već dogodi.“
Sandra Šprem je dodala kako se slaže da je zakazao sustav i da nema prevencije: „ Često se učitelji boje što će im se dogoditi na nastavi. Češće je to u srednjim nego u osnovnim školama. Ovo sad je jedan slučaj, pitanje je kad će biti sljedeći . Svi zajedno kao socijalni partneri, zajedno s ministarstvima, moramo naći dugoročno rješenje problema.“ Spomenula je kako učitelji strepe od nasilnih roditelja i nasilnih učenika.
Škola je dužna o nesuradnim roditeljima obavijestiti centar za socijalnu skrb
Ravnateljica prof. dr .sc. Gordana Buljan Flander složila se da su roditelji važni u ovom problemu:
„Mogu to podijeliti i iz naše perspektive: u Poliklinici imamo puno roditelja koji kada im hoćemo reći da dijete ima problem, da bismo s njim trebali raditi, to ne žele čuti. I onda pišu svim ministarstvima, svim pravobraniteljstvima , i mi se stalno moramo očitovati zašto radimo svoj posao, jer mi nemamo načina da roditelja prisilimo na suradnju. Ako je roditelj nesuradan, onda je škola u krajnjoj liniji i dužna i po protokolu obavijestiti centar za socijalnu srkb. Taj centar može ući u obitelj i vidjeti kakva je to obitelj, oni mogu narediti određene mjere obitelji. Ali ako to škola drži za sebe, i ako samo govori ovaj je roditelj nesuradan, s njim ne mogu… onda tu nema pomoći ni djetetu – počinitelju kojemu isto treba pomoć.Jjer vrlo često su djeca počinitelji djeca koja žive u nasilnim obiteljima, djeca kojima je agresivna interakcija između roditelja i između roditelja i djece jedna normalna situacija, i to je jedini način na koji ona znaju dobiti pažnju. Znači i toj djeci je potrebna pomoć, a da ne kažem da trebamo reagirati na dijete koje je žrtva nasilja u školi.
Mi sad govorimo o fizičkom nasilju, ali sve je češći i cyber bullying. I vrlo često čujem, nažalost od nastavnika u školi, a čula sam to opet na tribini u jednom velikom gradu gdje mi je ravnateljica jedne velike škole postavila pitanje ‘ako se cyber bullying ne događa unutar škole, je li to problem škole?’ Pa naravno da je. To je problem svih nas ovdje. To je i moj problem, koja sam u Zagrebu, a ovo se događalo u nekom drugom gradu. Znači, moramo znati da čim je dijete nasilno, ako je žrtva, ako je počinitelj, to je problem škole bez obzira da li se to nasilje događa u školi ili negdje drugdje. „
Sutkinja dr. sc. Lana Petö Kujundžić smatra da promjena kaznenog zakona i pooštrenje kazni neće smanjiti broj nasilnih ponašanja u školi: „Smanjit ćemo ih ako shvatimo da smo mi odrasli odgovorni i da moramo zajedno raditi – dakle prisiliti onog nesuradnog roditelja i ići sa tim da ukoliko je roditelj nesuradan da je to zanemarivanje djeteta na način da ga ne odgaja na način kako bi dijete moglo postati normalan đak i normalno dijete. Prijava centru za socijalnu skrb, a ja se tu ne bih libila niti da kažem prijava određenom nadležnom državnom odvjetništvu i policiji. Nemojmo zatvarati oči nad stvarima koje jesu takve kakve jesu. Ako kažemo da roditelj ne valja, idemo onda sa roditeljem odraditi taj dio. Naše kazneno pravo ima puno sankcija. Nećemo mi odmah pomisliti da ćemo tog roditelja staviti u zatvor za cijeli život. Izreći ćemo mu neku sankciju. neku posebnu obvezu, možda će to biti nekakva psihoterapija ako je u pitanju neko nasilno ponašanje koje on inače ima u obitelji. Puno stvari možemo napraviti s tim roditeljem da mu ukažemo kako treba postati dobar roditelj, a onda ga dobiti u suradnju sa dobrim učiteljem.“
U školama nedostaje psihologa, potrebno je raditi već s predškolskom djecom
Ravnateljica prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander je naglasila kako nedostaje psihologa u školama, iako stoji podatak da po broju stručnih suradnika u školama ne zaostajemo za međunarodnim standardima: „To je točno, ali u tim državama postoje psiholozi u različitim savjetovalištima na drugim razinama. Dakle, već se rješava problem na ranijoj razini, a kod nas nema ni toga. Znači, ako roditelj treba savjet za dijete u vrtiću, on kod nas nema neko savjetovalište gdje može otići po savjet, nego će čekati po dva tri mjeseca termin kod nas u Poliklinici, ili u Klaićevoj bolnici. A onda kad dijete dođe u školu, ono je došlo iz neke obitelji, nismo ga na vrijeme prepoznali. To dijete koje se nasilno ponaša moglo se prepoznati vrlo često već u predškolskoj dobi, ali mi nemamo ni te službe. Dakle, mi se ne možemo uspoređivati s drugim zemljama i reći da imamo jednako psihologa kao u drugim zemljama, zato jer te zemlje imaju na drugim razinama takvu zaštitu.“
