Kako, što i na koji način razgovarati s djecom kako bi prihvatili potpuno izvanrednu situaciju vezano uz zdravstvenu krizu zbog koronavirusa, bila je tema emisije “Zdravi bili” Hrvatskog radija urednice i voditeljice Silve Capurso emitirane 19. ožujka 2020. iz studija Dubrovnik. Telefonom se u emisiju javila ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, sa obzirom da je tog dana utvrđen prvi slučaj zaraze u Dubrovačko-neretvanskoj županiji o stanju u Općoj bolnici Dubrovnik izvjestio je ravnatelj doc. dr. sc. Marijo Bekić:
Ravnateljica je savjetovala roditelje kako razgovarati s djecom o zdravstvenoj krizi i koronavirusu:
Nije dobro da djeca vide da cijeli dan gledamo i slušamo vijesti pa da u nama raste panika
“Mi smo u situaciji zdravstvene krize, a u takvoj situaciji i djeca imaju određene strahove, određene fantazije, određene muke i određena pitanja. Najgore što možemo napraviti je da se pravimo da ne trebamo brinuti, da pred djecom govorimo da ih ne treba biti strah i da im ne dozvolimo da postavljaju pitanja. Nije dobro niti da djeca vide da paničarimo, nije dobro da djeca vide da cijeli dan gledamo i slušamo vijesti, pa da u nama raste panika. Ono što je najvažnije je da znamo da djeci trebamo dozvoliti njihove emocije, kao i u ostalim kriznim situacijama, i uopće u rastu i razvoju djece. Ako su krizne situacije, te emocije tebamo normalizirati. To znači da ako dijete kaže “mene je strah toga i toga”, nikako nije dobra reakcija “što te ima biti strah ti si sad već veliki”. Ako je dijete preplavljeno uznemirenošću, pitajmo se jesmo li možda mi preplavljeni uznemirenošću. Djeca gledaju što mi radimo, gledaju izraz našeg lica, a ne samo ono što mi govorimo. Ovo je možda prilika da podsjetim, da je 93% komunikacije neverbalno.
Dakle, dijete čita iz našeg lica treba li brinuti. Iz naše facijalne ekspresije, iz boje našeg glasa, iz načina kako ga gledamo. Ako djetetu kažemo “što ti znaš o korona virusu, ajde nam ispričaj nama, roditeljima što pričaju tvoji prijatelji”, vidjet ćemo gdje se dijete informira, što o dijete zna o tome. Pitanjem “ima li nešto što te brine u vezi toga”, djetetu smo dali priliku da iskaže svoje brige, da iskaže svoje strahove. Kad iskaže svoje brige i svoje strahove, onda mu moramo dati informacije u skladu s njegovom dobi. Ako je dijete predškolske dobi, naravno da ćemo mu dati manje konkretnih informacija, naravno da ćemo ih poučiti o konkretnim mjerama o kojima se puno govori ovih dana, jer će to i njima dati neki osjećaj preuzimanja kontrole u ovoj neizvjesnosti.
Važnost predvidljivosti i rutina za mentalno zdravlje i osjećaj sigurnosti
Svima nama je za mentalno zdravlje i za osjećaj sigurnosti važna predvidljivost, a u ovoj situaciji nemamo predvidljivost. Mi ne znamo puno osadašnjoj situaciji, ne znamo koliko ćemo dugo biti s ograničenim socijalnim kontaktima, kada ćemo se vratiti na posao… ali barem onda dajmo djeci predvidljivost u smislu svakodnevne rutine. Neka pišu zadaću onda kad su je inače pisali, neka idu navečer u isto vrijeme na spavanje, neka se igraju kada su se oi prije igrali, i naravno, nemojmo im dozvoliti da cijeli dan slušaju uznemirujuće vijesti. Nemojmo niti mi to raditi. Djeca uče od nas i djeca oponašaju nas, djeca isčitavaju iz naših postupaka. Ako mi cijeli dan gledamo vijesti, naravno da ćemo biti uznemireni; ako čitamo lažne vijesti, naravno da ćemo biti još uznemireniji, tako da i mi odrasli svojim primjerom moramo pokazati da gledamo, možda tri puta dnevno vijesti: ujutro, u podne i navečer.
Ako smo doma, nemojmo misliti da smo s djecom samo zato što smo doma. Odredimo vrijeme kada ćemo se baviti samo djecom. Jer ako gledamo vijesti, pišemo mailove, i istovremeno smo na telefonu, mi nismo s djecom.
Bitno je da djeci damo onoliko informacija koliko ona mogu razumjeti. Znači ako nešto i ne znamo, onda djetetu kažemo da ne znamo, saznat ćemo pa ćemo zajedno potražiti odogovor.
Prema djeci trebamo biti strpljivi. Djeca ne razgovaraju uvijek otvoreno. Malo dijete će vas nešto pitati, vi ćete mu odgovoriti i htjeti mu možda i dodatno objasniti, a ono će samo reći “dobro” i ići će se igrati. To je razvojno primjereno toj dobi, za razliku od školskog djeteta s kojim zajedno možemo tražiti odgovore na neka pitanja. I naravno da ćemo njemu davati i više informacija.
Adolescent ima više informacija. Ali,kad spominjemo tinejdžere i adolescente, tu je važno da mi kao roditelji preuzmemo odgovornost za njih. Adolescenti imaju tzv. tinejdžersku neranjivost, i to je normalno u tom razvojnom periodu, da oni misle da se njima ništa ne može dogoditi i da su besmrtni. U ovoj situaciji kada to dijete želi ići van, kada se želi družiti, kada ne poštuje pravila socijalne izolacije koja su nam sad apsolutno nužna, mi moramo preuzeti roditeljsku odgovornost, postaviti granice i reći: “ja kao roditelj ti ne dozvoljavam, jer to je nešto što čuva tvoje i naše zdravlje” i objasniti mu/joj pri tome na koji način to čuva zdravlje bake, djeda, mame, ujaka… znači Bitno je da s adolescentima dobro porazgovaramo i da im objasnimo koliko je to bitno da ne izlaze, jer ako i misle da se njima ništa ne može dogoditi, da shvate da se može dogoditi nekome drugom.
Što raditi s malom djecom?
Mala djeca su sada kod kuće, ali u ovoj situaciji neizvjesnosti i zdravstvene krize, neka mala djeca trebaju i dodatnu pažnju, i imaju dodatnu potrebu da govore o onome što ih brine, ili će doći roditeljima u krevet, ili mogu početi dudati palac, dakle ići u regresivno ponašanje, ili početi piškiti u gaćice jer osjećaju da se nešto događa.
Zato je bitno mala djeca budu sigurna da mi znamo što radimo, da znaju da se mogu osloniti na nas i da neće biti neko njihovo pitanje preskočeno zato što je “dijete malo pa i tako ništa ne razumije”. S djecom se važno što god više možemo držati uobičajene rutine. Djeca ne idu u vrtić, znači već im je poremećeno vrijeme, ali ajmo onda organizirati vrijeme kad ćemo se mi igrati s djecom, ajmo onda organizirat da dijete razgovara s drugom djecom iz vrtića u neko vrijeme dana preko mobitela. Nastojmo organizirati rutinu da bude što sličnija onoj koja je dostada bila u njihovom životu.
Adolescenti su najzahtjevniji
Adolescenti su i inače zahtjevni. Roditelji i u uobičajenim situacijama često znaju pitati kako preživjeti adolescenciju, jer su adolecenti, a i to je razvojno normalno, usmjereni na sadašnjost. Njima je najvažnije, ako su imali dogovor da se nađu s ekipom u kafiću hoće li moći biti u kafiću. Njima je najvažnije da budu popularni ovdje i sada, da dobiju lajk na neki svoj status, oni misle da nema života nakon 20-te. Malo karikiram, ali svi koji imaju adolescente znaju da je to tako.
Bitno je da uvažimo njihove razvojne specifičnosti, da ne ulazimo s njima u igre moći jer ćemo tu izgubiti, jer adolescenti iz tog svojeg osjećaja neranjivosti i sklonosti rizičnim ponašanjima idu puno dalje nego što bismo mi dozvolili. Ako im vi zaključate vrata, oni će ostati van. Vi brinete jer znate što mu se može dogoditi, a on misli da mu se ništa ne može dogoditi. Dakle, nemojmo igrati igre moći s njima.
Zaista je bitno da s adolescentima razgovaramo, da im postavimo granice, ali u atmosferi ljubavi i razumijevanja. Važno je da nekako zajedno pokušamo doći do tih granica i da im pokušamo objasniti koliko je važno da oni svojim ponašanjem štite i sebe i druge i da ih usmjerimo da pomažu drugima. Da se susjedima donese hrana, i slično.
Osobno imam izvrsna iskustva sa angažiranjem adolescenata, i njihovom potrebom da nešto dobro učine za druge ljude. Uvijek spominjem da imam 200 volontera na Hrabrom telefonu, studenata, mladih ljudi koji besplatno daju svoje vrijeme i svoj angažman u dobrotvorne svrhe, samo im mi trebamo dati tu priliku.
Ovo je prilika da ih mi kao roditelji učimo empatiji, da ih učimo suosjećanju, da ih učimo kako pomoći drugima. To će im sigurno pomoći da se osjećaju bolje i da razvijaju jednu dobru sliku o sebi.”
Izvor: Hrvatski radio, emisija “Zdravi bili”: https://radio.hrt.hr/aod/zdravi-bili/337105/
