Ravnateljica prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander i prof. dr. sc. Marina Ajduković, redovna profesorica u Studijskom centru socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu gostovale su u radio emisiji Hrvatskog radija »Okrugli stol ponedjeljkom« na temu »Djeca nisu glasači: preventiva i zaštita djece od nasilja u RH«. Voditeljica emisije dr. sc. Irena Radej Miličić ove dvije stručnjakinje iz područje zaštite djece je pozvala s ciljem da raspravljaju o propustima dosadašnjih državnih administracija u području prevencije od nasilja i zaštite djece i mladih od nasilja; o implementaciji dobrih europskih praksi na tome području, ali i njihovom osobnom i profesionalnom angažmanu i naporima da se praksa i hrvatske strategije o zaštiti djece i mladih poboljšaju i promijene.

Radej Miličić: Profesorice Ajduković, na pripremnom razgovoru našle smo se u »Modusu« – nevladinom centru za djecu, mlade i obitelj. Nakon razgovora sam imala osjećaj da se radi o pravom rudniku dobrih projekata na različitim razinama prevencije. Ukazali ste na podatke koji govore o trendovima koji nisu dobri, o sve većim škarama između potencijala struke, dakle o dobrim praksama za koje znamo da bismo ih mogli primijenjivati, i potencijala politike koja ih ne primjenjuje. I konkretno, o neimplementiranju strategije donesene još pod Milanovićevom administracijom, u ministarstvu Milanke Opačić. Gdje smo mi danas u onome što ste vi nazvali »povijest ničega«?

Ajduković: Što se tiče strategija mi smo jedna zaista zanimljiva zemlja. Donosimo strategije uredno i poslušno jer je to zahtijev Europske unije, znajući u tom trenutku da ni donositelji odluka koji to onda negdje prezentiraju i pošalju ne misle da to treba primjenjivati. Imamo trenutno primjer Nacionalne strategije za djecu. Ona je donesena 2014. godina, a danas je 2020. godina. Ta strategija ima za cilj promicanje prava djece u RH, a značajna je komponenta i prevencija nasilja nad djecom, ali ona u suštini nikad nije na pravi način ugledala svjetlo dana. Za takve stvari treba politička volja.

U zemlji koja je zaista posvećena dobrobiti djece sada biste već imali nacionalnu strategiju od 2021. do 202o i neke. Ali ono što se te iste 2014. godine dogodilo, a meni je još praznije, je da je donesen protokol o postupanju u slučajevima zlostavljanja i zanemarivanja djece, a da zapravo ni taj protokol nikada nije zaživio. Dakle, niti su stručnjaci s tim upoznati, niti je on operacionaliziran.

Gledajući ove sve velike slučajeve koje smo imali u zadnje vrijeme, npr. slučaj Pag, ono što se zapravo pokazalo je da niz toga zapravo nije operacionalizirano. Donesen je jedan dokument u kojem npr. kad se regulira priča pravosuđa, daju se smjernice samo za kaznenu liniju, a građanska linija je zapravo jako puno toga što se odnosi na zaštitu djece temeljem obiteljskog zakona. Zaštitu djece u situacijama konfliktnog roditeljstva uopće nije regulirana, kao da to ne postoji.

Centri za socijalnu skrb su dobili jednu jako značajnu ulogu, dakle da su obavezni surađivati s drugim tijelima koji sudjeluju u postupku zaštite dobrobiti djece, te održavati konzultacijske sastanke itd. ali nije uveden reciprocitet drugih sustava. Dakle, mi smo mirno dobili od ministarstva pravosuđa da socijalni radnici nisu dovoljno obrazovani da bi se njima slali psihijatrijske temeljne informacije je li roditelj u tretmanu ili nije, je li u fazi akutne bolesti, liječi li se ili ne. Naravno, nitko ne traži dijagnozu niti bilješke o povijesti slučaja, ali ako netko u sustavu socijalne skrbi i na sustavu pravosuđa treba pokrenuti nešto u cilju zaštite dobrobiti djece, on mora imati zaokruženu sliku. Ako nema informaciju, onu koju po meni zdravstvo može i mora dati, dakle najosnovnije što se tiče sigurnosti djece, cijela stvar se odugovlači. Ili se dođe na sud, pa tih podataka nema, pa se onda traži od sustava zdravstva…

Ja sam od prof. Buljan Flander, koju zaista niz godina znam i surađujem, čula nešto što uvijek ponavljam: dajući vrijeme roditeljima, mi oduzimamo vrijeme djeci. I to je nešto što mi kroz ove dokumente, ako se fokusiramo na zaštitu djece od zlostavljanja i zanemarivanja, vidimo da je cijela procedura takva da se daje vremena roditeljima.

Radej Miličić: Profesorice Buljan Flander, Poliklinika za zaštitu djece i mladih koju ste osnovali i koju vodite mogla bi se opisati kao napola puna i prazna čaša. Po kvaliteti interdisciplinarnosti pristupa, po inzistiranju na udruživanju intersektorskih različitih – ona je jedinstvena u Hrvatskoj i u europskim razmjerima. Nažalost je jedina u Hrvatskoj. Zašto se u 30 godina nisu osnovale još barem jedna ili dvije slične institucije za zaštitu djece i mladih. Kako je danas sa gradovima Dubrovnikom i Splitom, koji su fizički daleko od Zagreba.

Buljan Flander: Mislim da je već odgovorila prof. Ajduković. Politika je ta koja odlučuje, vlada je ta koja odlučuje, ne možemo mi stručnjaci odlučivati. Mi stručnjaci smo davno rekli što treba, a na redu je država. Znači, pitanje je koliko pokazujemo da nam je do djece stalo na konkretnoj razini. Ja se ovim poslom bavim zadnjih 40-tak godina i ponekad mi se čini da učinimo dva koraka naprijed i četiri unazad. Ovo što je govorila kolegica da se socijalnim radnicima ne daju informacije, to je kršenje konvencije o pravima djeteta. Zato što se po konvenciji o pravima djeteta sve odluke moraju donositi u najboljem interesu djeteta. A u najboljem interesu djeteta je da svi imamo što prije informacije kojima možemo zaštititi dijete. Baveći se ovim poslom, vidim da se vrlo često krši ova konvencija o pravima djeteta, te europske direktive koje su također iznad nacionalnih zakonodavstava. I nikom ništa.

Ono što se događa – nažalost to svjedočimo svi zadnjih godina – da ljudi koji se bave zaštitom djece, djecu najčešće štite od roditelja. Najčešći su zlostavljači roditelji. Najčešće djecu branimo od roditelja: fizički najčešće zlostavljaju roditelji, emocionlno zlostavljaju roditelji, seksualno su jedna trećina zlostavljača roditelji i roditeljske figure. Je li poznate ijednog roditelja koji će reći »je, ja sam zlostavljač djeteta, baš dobro da ste mi to rekli«. Svaki će nastojati pokazati da struka ne zna, da nismo dobro vidjeli, da smo potkupljeni, da smo korumpirani, da smo neprofesionalni, da ne znamo svoj posao, da smo stali na stranu drugog roditelja ili, kad se radi o oduzimanju roditeljskog prava, kreću priče »centar ima nešto protiv mene« ili »poliklinika ima nešto protiv mene«. Ili da ja imam nešto protiv nekoga.

Tako da je jako teško baviti se ovim poslom i jako teško se izboriti u sustavu za supstancu.Krenulo je bilo nešto s otvaranjem poliklinike u Splitu, davno, pa je stalo, pa je krenulo nešto s otvaranjem poliklinike u Dubrovniku pa je stalo. Međutim, moram pohvaliti da je sadašnji ravnatelj dubrovačke bolnice docent Bekić otvorio jednu polikliniku sličnu našoj unutar bolnice. Mi smo više specijalizirani za zlostavljanu djecu, a oni su specijalizirani za djecu s razvojnim teškćama, ali jedna baza ipak postoji. Nekoliko je ljudi, multidisciplinarni je pristup – psihijatar, psiholog, socijalni pedagog, Ja se nadam da će to biti neka jezgra za Dalmaciju.

Međutim, čini mi se da postoji premalo političke volje da bi se zaista štitila djeca. Profesionalne volje i ima, ali opet, među nama profesionalcima postoje i oni koji kažu da se ne žele baviti na ovakav način zaštitom djece. Ja u zadnje vrijeme citiram jednog drugog kolegu, iz jedne druge zdravstvene ustanove, koji je rekao roditelju koji je u visokokonfliktnom razvodu i ima dijete: »Neću vas primiti, jer moram raditi s vašim djetetom, s vama, s vašom suprugom i sa sustavom. A meni HZZO plati samo za dijete. Ja ne želim ići po policijama, po centru za socijalnu skrb i po sudu.« Jer kad se bavite ovim poslom popodne imate svoju smjenu, a ujutro svjedočite na sudu – sve zato što ste prijavili odnosno obavijestili o zlostavljanju.

Nedavno sam izvlačila neke podatke, koje sam poslala ministarstvu, da recimo naša Poliklinika ima prijavljenih 300 slučajeva nasilja i zlostavljanja u obitelji, a kad pogledate druge zdravstvene ustanove koje se bave s djecom – na prste jedne ruke im možete prebrojati prijave. A imaju isto kao Poliklinika multidisciplinarne timove, isto imaju stručnjake. Pa nemoguće je da mi imamo pacijente s Marsa, a oni s Venere. Imamo iste obitelji, samo je pitanje koliko želiš vidjeti, koliko želiš reagirati i koliko ćeš se izložiti.

Mislim da niti jedan psihijatar, psiholog, socijalni radnik, socijalni pedagog, defektolog… nema pravo reći »ovo dijete ću primiti, a ovo neću«. Ta djeca se ne smiju diskriminirati, niti se mogu sva djeca upućivati u jednu Polikliniku jer mi ne možemo pokriti sve. Mi smo imali situaciju da je čak iz Klaićeve bolnice došao dopis da samo Poliklinika radi ove slučajeve, da smo posebno plaćeni za to i da sudovi priznaju samo naše nalaze. Onda smo mi taj dopis uputili Udruženju sudaca za djecu i mladež i dobili smo odgovor da naravno da to nije točno, da sudovi priznaju sve nalaze svih zdravstvenih ustanova. Ja odgovorno tvrdim da mi nismo ekstra plaćeni. Kao i sve druge zdravstvene ustanove, i mi smo plaćeni preko HZZO-a kao i sve druge zdravstvene ustanove. Pa gdje bi stigli sudovi iz drugih gradova kad bi se priznavali samo naši nalazi?

Radej Miličić: Preko 50% djece koja su pacijenti u Poliklinici nisu iz Zagreba.

Buljan Flander: Da, i to je jasan pokazatelj da bi trebalo otvarati ovakve Poliklnike – manje ali ovakvog tipa, barem u još četiri grada u Hrvatskoj.

Ajduković: Ja bih samo dodala jedan primjer, da svi mi u praksi, kad se nađemo u situaciji gdje treba jedna takva specijalizirana usluga, na kraju se nađemo da kucamo na vrata Poliklnike. Prije nekih godinu i pol, takva je bila situacija kod jedne 16 godišnje djevojke koja je bila seksualno zlostavljana na području Dalmacije, i nakon toga bila je silovana. U čitavom Splitu nije se moglo naći nekoga tko bi s njom kontinuirano radio. Obiteljski centar je rekao »to je za nas prekomplicirano«, a psihijatar je rekao »to je za nas prejednostavno, to nije ništa«. U suštini je to bio jedan medijski jako popraćen slučaj i nisu se ljudi htjeli petljati. Ta obitelj je tada dolazila u Zagreb, Poliklinika ih je udomila. Pa je li to zaštita djece? Dobro da imamo Polikliniku, ali paradoks je da netko iz Splita tko je dvostruko seksualno traumatiziran u toj životnoj dobi – a zaklinjemo se u dobrobit djece – mora za tretman svaki puta putovati i iznajmiti smještaj itd.

Ono što bih htjela reći je da imam često dojam da u svim ovim velikim slučajevima bude na početku velika politička posvećenost, a čim prođu dva-tri dana i čim prođe medijski interes, oni nemaju kontinuiranog interesa. Čim se nađe krivac politika pere ruke od toga, i ja zaista više ne mogu reći da ne razumiju problem jer smo mi dovoljno glasni, dovoljno puta ponavljamo što je problem. Kao što profesorica Buljan rekla, nema političke volje i nema odabira prioriteta. I zato su važne strategije kojima se treba odabrati prioritet i u skladu s tim postupati. Kod svih programa mi moramo imati prioritete, posvećene alocirane financije da se to radi, jer sve košta, i onda trebamo imati 30% fonda predviđeno za neke nepredviđene situacije, za neke nove inicijative. Nikako da to probijemo.

Radej Miličić: Zdrav razum nalaže i neku vrstu provjere implementacije toga.

Ajduković: Naravno, i tu ste u pravu. I dok to ne riješimo, radimo dokumente radi dokumenata da bi udovoljli neki širi kontekst, zapravo bez ideje da je to naš prioritet, da su to naša djeca, da je to naša odgovornost.

Radej Miličić: I postajemo na taj način licemjerni. Razgovarala sam s objema o tom fenomenu. U Hrvatskoj postoje mnoge nevladine organizacije koje se zaklinju u obiteljske vrijednosti, koje se bore za obitelj, a čini mi se da ne govore zapravo o samoj supstanci problema, niti o praćenju strategija, niti o follow-upu.

Buljan Flander: Ono što se meni čini – a dugo sam u ovoj problematici, i s aspekta psihologinje koja je provela 22 godine u Klaićevoj bolnici i dvadesetak prošlih godina na mjestu ravnateljice Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, radim puno europskih projekata, konzultat sam UNICEF-a, dakle imam neka iskustva i na europskoj i na svjetskoj razini – ono što je žalosno je da su oni stručnjaci koji se bave zaštitom djece jako, jako izloženi, i to ne samo napadu roditelja od kojih štite djecu nego su ponekad izloženi i napadu od strane raznih udruga, u kojima ne rade profesainalci, nego volonteri, aktivisti.

OK je da se bave aktivizmom, i ja se bavim aktivizmom, kao i profesorica Ajduković, aktivizmom u smjeru zaštite djece. Ali ajmo biti profesionalni i ajmo pustiti struku da radi svoj posao, pa ajmo surađivati mi aktivisti sa stručnjacima koji se bave određenom problematikom. Jer sam imala djece, odnosno obitelji, gdje je dovoljno da odu kod nekih aktivista da im oni napišu sumnju da je dijete seksualno zlostavljano i sve krene iz krivih pozicija, sve krene naopako.

Nije svejedno nečijeg oca ili majku optužiti za zlostavljanje pa da dijete zapravo raste s tom idejom dok sudski proces nakon nekoliko godina zavši i pokaže se da to nije istina. Dapače, doživljavamo čak i neke napade na nas stručnjake da mi ne vjerujemo seksualno zlostavljanoj djeci. I to mi koji znamo procijeniti autentičnost djetetovog iskaza, vjerodostojnost procjenjuje sud, mi koji smo se godinama i desetljećima educirali da znamo to prepoznati, da znamo prepoznati lažnu izjavu u visokkonfliktnom razvodu, bilo da se radi o izjavama majke bilo oca.

Očevi optužuju lažno nove partnere majki za seksualno zlostavljanje djece, a majke lažno optužuju bivše partnere. Negdje oko 2 posto je lažnih optužbi u općoj populaciji, a kad se govori o razvodu braka, onda se lažne optužbe kreću i do 50%. I tko je taj tko sebi može dozvoliti da kaže »ova optužba je istinita zato što ja poznam mamu ili tatu pa sam na njenoj ili njegovoj strani«.

Ajduković: Ja sad u tome vidim ulogu pravosuđa i centara za socijalnu skrb. Kada se to utvrdi, to je meni i najgori mogući način manipulacije djetetom. Zaista mislim da je tada nužno potrebno tog roditelja kazneno goniti. Ne vjerujem da je represija najbolja, ali je nužna, to je poravnanje pravde.

Radej Miličić: Dakle, kazneno goniti roditelja za manipuliranje djeteta, za lažnu optužbu.

Buljan Flander: Tu je minimalno emocionalno zlostavljanje u pitanju, ako ne i seksualno, jer uvodi seksualne teme kod djeteta.

Ajduković: I onda to dobije i medijsku pozornost, naravno bez imena i prezimena, za zaštitu djeteta.Mislim da bi odvjetnici koji na neki način svojim strankama i sugeriraju ovakva ponašanja trebali biti barem malo bili oprezniji.

Radej Miličić: Od koga zapravo branimo tu djecu? Od neposredne okoline, od roditelja, što je jako teško jer dijete vjeruje njima, sredini u kojoj je najranjivije jer je potpuno otvoreno. Međutim, očito je da djecu branimo i od loših policy makera koji ponekad i svjesnim namjernim nemarom, ponekad svjesnim činjenjem sustav čine lošim, propusnim.

Ajduković: Djeca nisu birači, djeca nisu glasači, vrlo često je tu i neprijateljstvo roditelja. Dakle, najlakše je ne talasati što se toga tiče. Pa gledali smo proljetos predizbornu kampanju. Tko je stavio zaštitu djece kao bilo koje vidljivo ili relevantno pitanje? Nitko.

Radej Miličić: U jednom trenutku se postavilo pitanje, ove emisije ali i starijih emisija u kojima smo se bavili ovom problematikom, zašto sustav – možda socijalni dio, možda zdravstveni dio sustava – ne bi potegao to pitanje pred pravobraniteljicom za djecu. Zašto ga ona sama ne bi prepoznala? Neke pravobraniteljice za djecu to prepoznaju, imali smo tri do sada, neke ne prepoznaju.

Ajduković: U razdoblju 2001. do 2004. godine ja sam bila predsjednica Vijeća za djecu i tada smo zaista puno napravili da se uvede institut pravobraniteljice za djecu. U tom razdoblju ja sam više puta bila u Strasbourgu i vidjela sam kako se ponašanju pravobraniteljice za djecu u europskom kontekstu. Bilo je nekoliko, dosta tih žena pravobraniteljica, koje kad bi dolazile u parlament, ljudi bi ih s poštovanjem i uzmakom puštali da prolaze. Tu je potrebno imati jedan autoritet. Dakle, da budeš dobra pravobraniteljica za djecu trebaš imati autoritet, trebaš imati glas, trebaš imati stav, trebaš imati hrabrost. Zato smo se i zalagali da mandat bude 8 godina. Dakle, u osam godina se može puno toga napraviti. U osam godina se može postići vidljivost nekih tema.

Radej Miličić: Prethodnica Helence Pirnat Dragičević nije ispunila mandat od osam godina

Ajduković: Ne, nije ispunila mandat.

Radej Miličić: Ja se sjećam rečenice izrečene javno u medijskom prostoru »Vi ste za nas oporba«.

Ajduković: Ja bih se sada vratila na dvije stvari. Dakle, tu je zapravo nešto se treba regulirati u ovo mirnodopsko doba, koje nije doba prije i poslije izbora – koji su kriteriji za opstanak bilo kojeg pravobranitelja? To je njihov posao da onoga trenutka kad su imenovani jednu od stvari osiguraju – svoj kontinuitet ako je baziran na stručnosti… Ali ja bih da se vratimo na pravobraniteljicu za djecu. Nama prolaze zakoni, propisi, protokoli itd. koji nisu zakonski usklađeni. To je po meni jedna od stvari gdje mi ne trebamo prozivati, moliti ili zagovarati ured pravobraniteljice da to radi. To su zapravo stvari na koje se treba reagirati. Ja znam da to zahtijeva dosta stručnjaka itd. ali tu meni zaista fali jedan proaktivniji pristup. Kada smo se zalagali za institut pravobraniteljstva za djecu, bilo je jedno razdoblje kad su to htjeli spojiti s pravobraniteljstvom za ljudska prava pa samo se zaista zalagali da se to ne dogodi zbog vidljivosti djece. Ja iskreno rečeno ne vidim vidljivost koju smo očekivali početkom 21. stoljeća kad smo se za to zalagali.

Radej Miličić: OK. Shvatili smo i rečeno i neizrečeno. Zanima me sad još jedno važno pitanje, a to je pitanje jednog svojevrsnog licemjerja. Očekuje se mnogo toga od ureda za socijalnu skrb po Hrvatskoj. Svaki grad ga ima, svaka županija ga ima, dakle oni su relativno usitnjeni i prisutni su po teritoriju posvuda. Međutim, oni su apsolutno kadrovski nedovoljno jaki i apsolutno financijski nedovoljno poduprti da čine ono što čine. Sad ste vi naveli i ovaj podatak da socijalne radnike smatraju nedovoljno educiranima da bi postupali i uvrštavali u svoje procjene informacije koje bi dobili od zdravstvenih djelatnika. Dakle, ne može se svaliti toliko mnogo na socijalnu skrb, a istodobno im ne dati alate poluge, moći, novca – toj istoj socijalnoj skrbi koja u konačnici štedi novac. I to veliki novac.

Ajduković: To je jednostavno događa. Ja bih samo željela reći da mi imamo i dobrih saveznika za međuresornu suradnju u svakom od sustava. Malo nas je, ali smo maratonci. Ne damo se, što se toga tiče. Pa ako se smatra da socijalni radnici nisu za to dovoljno educirani, ajmo ih educirati, ajmo napraviti međuresornu suradnju edukacijom. Ali mi se suočavamo ovdje s tim da će se puno toga olakšati u sustavu socijalnog rada suradnjom socijalne skrbi i pravosuđa, da bi mišljenja koja su sada utemeljena, preporuke itd. imali potrebnu podršku u sustavu pravosuđ treba se educirati sustav pravosuđa. Puno će se time olakšati sustavu socijalnog rada. Ali pravosudna akademija je svojedobno donijela odluku da suce mogu educirati samo pravnici. Dakle, vrtimo se u krug…

Radej Miličić: Međutim postoje mnoge radioncie. Imali smo i u ovoj emisiji suce…

Buljan Flander: Da se malo vratim na sustav socijalne skrbi. Koliko god se s nekim odlukama mogu složiti ili ne složiti, u principu im se klanjam do poda. To javno kažem. Oni rade jako težak posao. Izloženi su direktno, stvarno, i prijetnjama, rade s teškom populacijom i za taj posao treba zaista puno entuizijazma. Jer to nisu neke velike plaće pa da to rade za plaću. Treba puno entuzijazma, puno hrabrosti i puno energije za raditi taj posao.

I mi u Poliklinici imamo socijalne radnike, ali su nam centri za socijalnu skrb prve suradne ustanove. Oko 50% naših klijenata su upućeni iz centara za socijalnu skrb. Isto tako će vam reći iz centara za socijalnu skrb, da kada šalju tu djecu u druge zdravstvene ustanove, neće ih uzeti u tretman. Ne mogu reći da nitko nikad neće primiti takvu djecu, ali u principu su mi rekli: »Čekamo kod vas na red, jer nam iz drugih ustanova tu djecu vraćaju«. To se događa upravo zbog toga što je potrebna intersektorska suradnja s pravosuđem, s policijom, socijalnom skrbi.

 Znači, kolegama u sustavu socijalne skrbi je zaista jako teško i ono što meni, koja sam u zdravstvu, jako smeta, je da kad god se nešto dogodi, npr. slučaj Pag, u koga se prvo upre prstom, tko je kriv – centar za socijalnu skrb.

Ako centar za socijalnu skrb izuzme djecu iz obitelji jer vidi da su loši uvjeti, vidi roditeljske nekompetencije, onda se piše o njima da su tete koje uzimaju djecu obiteljima. Dakle, ne valjaju. Ako ne izuzmu djecu, pa se nešto dogodi, krivi su što nisu izuzeli djecu.

I još nešto: ja radim puno edukacija i centrima za socijalnu skrb, ne samo u regiji nego i u nekim europskim zemljama. Sudski sam vještak, vrlo sam rijetko imala znatno drugačiji nalaz u vještačenju od onoga kojeg je napravio centar za socijalnu skrb. Puno manje vještačenja je po mojoj procjeni potrebno od onoga što se radi. Puno vještaka koji rade u nekim zdravstvenim ustanovama i ne bave se problematikom kojom se bave centri, znaju puno manje nego centri koji rade to svaki dan.

Radej Miličić. Znači centrima za socijalnu skrb se nedovoljno vjeruje.

Ajduković: Pogledajmo uopće povijest socijalnog sektora u našim vladama, od ministarstva rada, ministarstva zapošljavanja, ministarstva zdravstva, od međunarodne solidarnosti i demografije. Dakle, s tim se zapravo lopta – je li itko može zamisliti, a mislim da bi morao moći zamisliti netko tko donosi takve odluke, da oni stalno imau neku tranziciju, i pri tom su stvari koje oni rade, jer ih moraju svakodnevno raditi, nepotrebno teške.Kao da se sramimo da imamo sustav socijalne zaštite, a on je zaista ključan za brigu o djeci.

Radej Miličić: Rado bih da komentiramo Barnahus koncept i što on sve znači. To je sigurna dječja kuća. Ideja je došla s Islanda. I vaša Poliklnika je jedno relativno slično mjesto, kako sam rekla sam na početku, jedinstveno po koječemu. Međutim, suradnja sa sudovima u Hrvatskoj nikako da se pokrene u pravcu veće fleksibilnosti, a to je recimo jedna od funkcija Barnahusa, dječjih kuća, da to bude na svaki način mjesto gdje se dijete osjeća dobro i sigurno. Da to bude mjesto gdje dijete dođe i sve se tamo za njega učini, a u zemljama u kojima govorimo najčešće funkcionira i ostatak sustava dobro, za početak pravosuđe funkcionira dobro. I brže je i fleksibilnije i pametnije i educiranije od hrvatskoga itd. Međutim, usprkos prisutnoj problematici u medijima, još premnogi suci naprosto ne pristaju izaći iz svojih sudnica i doći ispitati dijete u kontroliranom prijateljskom okružju vaše Poliklinike.

Buljan Flander: Pa upravo na tom konceptu Barnahusa se vidi razlika u pristupu djeci i stvarnoj zaštiti djece između nordijskih zemalja i Hrvatske. Naime, Barnahus na Islandu je otvoren nekoliko godina prije Poliklinike. Oni su dvije godine prije nas dobili nagradu za najbolji multidisciplinarni tim. Dvije godine nakon njih smo nagradu dobili mi, jedna mala Hrvatska, stvarno možemo biti ponosni na to. Ja sam bila u tim Barnahusima. Barnahus znači dječja kuća. Bila sam i na Islandu i u Švedskoj i u svim tim nordijskim zemaljama. To su manje kuće. Na Islandu je to četri-pet zaposlenih, gdje postoji forenzičar koji razgovara s djetetom, socijalni radnik, administrator… Ali nijednom sucu ne pada pamet da dovede dijete, u bilo kojem dijelu Islanda, na sud. Svaki će sudac doputovati, jer mali je Island, u Rejkjavik u Barnahus, tako da dijete ne ide na sud. Nažalost, Županijski sud je od Poliklinike udaljen samo pet minuta pješke, ali tamo postoji jedan ili dva suca koji će kod nas doći ispitati dijete. Moram naglasiti, za 0 kuna. Mi nudimo prostoriju u kojoj će biti sudac, državni odvjetnik, odvjetnici osumnjičenog odnosno okrivljenog, on, odvjetnici djeteta, u drugoj prostoriji razgovara netko od eksperata preko audio i video linka. Svi oni mogu postavljati pitanja. Ja odnosno moji kolege prilagodimo pitanja djetetu, a sudionici na kraju dobiju dvd snimak sikaza. Dijete više ne mora dolaziti na sud i ostane u Poliklinici ako ga treba zbrinuti i ako treba ostati u tretmanu. To redovito radi sutkinja Lana Petö Kujundžić, svi ju znamo kao child friendly sutkinju. Međutim ne možemo dobiti suradnju kaznenih sudaca. Mi to radimo za nula kuna, i to vrijeme moramo nadoknaditi, jer imamo ugovor s HZZO-m na puno radno vrijeme, pa radimo subotama. I mi smo spremni tako raditi zato da mala djeca, djeca s teškoćama i traumatizirana djeca ne idu na sud.

Moram pohvaliti prekršajne suce koji sude i nasilje u obitelji. Oni redovito dolaze kod nas, preko naših stručnjaka ispituju djecu i to se pokazalo kao izvrsna suradnja .Ja se nadam da će i kazneni suci to prihvatiti. Naša kuća je puno više od Barnahusa. Nas je 40 stručnjaka.

Radej Miličić: I služite za čitavu Hrvatsku.

Ajduković: Nadovezala bih se na to što je prof. Buljan Flander rekla kako su prekršajni suci skloniji suradnji. Zapravo, u suštini za međuresornu suradnju trebamo riješiti pitanje moći i dominacije. Već ovo to pokazuje: ako gledamo ustroj pravosuđa, prekršajni sud nema toliki društveni ugled, toliki društveni status kao županijski, to su »manje važna djela« i oni su spremniji odreći se svoje moći i dominacije i otići u Polikliniku za dobro djece. Mislim da je to generalni naš problem.

Drugo, jedna Poliklinika ne bi smjela biti financirana od HZZO-a po istim parametrima kao bilo koja druga institicuija Jer će nam se dogoditi nešto strašno što sam imala priliku gledati u Baltimoru na John Hopkinsu. Izuzetna je to klinika, gdje je moja kolegica koja je prof. dr. psihijatrije i prof. dr, pedijatrije morala pregovarati s nekim tko treba dati dozvolu da dijete koje je suicidalno i ima brojne probleme može ostati još jedan dodatni dan u bolnici. Dakle, ako ne uvedemo senzibilnost na drugi ritam vremena, na drugi ritam potreba, na značaj mentalnog zdravlja, i mi ćemo završiti u nekom tako nakaradnom sustavu gdje će vrhunski stručnjak pregovarati s nekim iz administracije da suicidalno dijete ostane dan dulje. To je nužno riješiti.

Radej Miličić: Posvetit ćemo se i jednom velikom istupu dobre prakse, konferenciji EAPAP-a. Što se točno događalo? Domaćin je bila Poliklinika za zaštitu djece i mladih, a tema je bila zapravo jedna superspecijalistička, o otuđenoj djeci odnosno otuđenim roditeljima u konfliktnim razvodima. Tu ću se sad se vratiti na još jedno potpitanje – kojeg smo se već dotakli – a to je pitanje rada i sa djecom i sa roditeljima. U jednom trenutku ste se suglasile praktički obje, kad ste rekle da ne možemo davati prioritet roditeljima na račun djece. Moje je pitanje – ne možemo raditi samo s djecom ne radeći s roditeljima, uključujući roditelje nasilnike i roditelje manipulatore, kao i one nesretne, otuđene, slomljene roditelje, koji dolaze polusuicidalni, a koji imaju živu djecu koja ih više ne žele vidjeti. To su teške teme kojima se bavila konferencija. Na konferenciji su bili Nick i Karen Woodall, njih smo već imali u ovoj emisiji, a razgovarali smo jesenas i sa Miom Roje Đapić.

Buljan Flander: Imali smo čast da smo dobili da budemo domaćin 3. europske konferencije udruženja praktičara, profesionalaca koji se bave otuđenjem. Više čak ne govorimo o otuđenju u visokokonfliktnim razvodima, jer otuđenje postoji čak i u cjelovitim obiteljima. Htjeli smo ujednačiti prakse i dobiti najbolje modele i načine nošenje s tim problemom jer je otuđenje dosta kontroverzan pojam koji nije uveden u dijagnostičke kriterije, jer postoje otpori nekih grupa… Međutim, nebitno je kako ćemo to zvati, jer ono što je bitno je da smo se svi usuglasili na ovoj konferenciji. Prof. Ajduković je bila jedna key note spikera, govorila je vrlo važnoj temi da nađemo kriterije po kojima ćemo se svi ponašati, a ne da je za mene neko dijete otuđeno, za kolegicu nije, a za nekog trećeg je napola otuđeno. Dakle, trebaju nam kriteriji za procjenjivanje. A ono oko čega smo se svi složili, i što je za mene bilo ljekovito jer mi je nekako laknula kad sam vidjela da u cijelom svijetu na to tako gledaju, je da se radi o emocionalno zlostavljanoj djeci.

Možemo to zvati kako god hoćemo. Ne moramo uopće zvati otuđenje, ali ako vi sprječavate djetetu da ima kontakt i ljubav drugog roditelja – govorimo to uz uvijet da se ne radi o roditelju koji je zlostavljač – a taj roditelj o njemu želi brinuti; ako je vaš uvijet da volite dijete taj da dijete odbaci drugog roditelja, na taj način zapravo tražite od djeteta da odbaci pola sebe, jer ako odbacim jednog roditelja ja odbacujem onu polovicu sebe koja u meni predstavlja tog roditelja. Poznate su sve posljedice otuđenja.

Mislim da je zaista važno da smo se svi usuglasili da se radi o emocionalnom zlostavljanju. Također svi smo se usuglasili da je ovo posao gdje se i stručnjake koji se s njime bave treba štititi, jer ih nitko ne štiti, a izloženi su bijesu otuđujućih roditelja. Kad prepoznamo da se radi o otuđenju, i kad obavijestimo institucije i tog roditelja, onda bijes koji taj roditelj osjeća prema bivšem partneru okreće prema stručnjaku, i tu je potrebno da se struka ujedini da bi bila jača. Ono što se pokazalo kao veliki problem je da otuđena djeca postanu rascjepljena, i da gledaju svijet na crno bijeli način.

Radej Miličić: To je velika i važna tema. Ja sam pratila konferenciju i vidjela sam da je na konferenciji bilo i nekoliko sudaca koji to prate

Ajduković: Ima nas u svim sektorima ovakvih koji hoćemo i koji se trudimo. Ali nam ne ide dovoljno brzo koliko bismo to željeli

 

Print Friendly, PDF & Email