Nova knjiga »Dijete u središtu (sukoba) – Razvod roditelja, visoki konflikt i otuđenje: Znanost, teorija i klinička praksa” koju su napisale ravnateljica prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander i psihologinja Mia Roje Đapić predstavljena je 9. ožujka 2020. na HRT-u u emisiji »Dobar dan Hrvatska«. Knjiga je namijenjena stručnjacima i roditeljima koji se razvode, a imaju djecu. Na pitane po čemu se ova knjiga razlikuje od drugih knjga o razvodu, ravnateljica je naglasila:
– Mi u ovoj knjizi nismo govorile samo o tzv. običnom razvodu, odnosno prijateljskom razvodu ili razvodu gdje se roditelji mogu dogovoriti, nego smo govorili o onom razvodu koji najviše radi problema djeci, a to je razvod gdje se roditelji ne mogu dogovoriti, gdje stavljaju dijete u središte sukoba, gdje dijete živi u ratnoj zoni nekad i godinama, gdje zapravo od svog sukoba ne vide jedno drugo ili ne vide dijete. To su djeca u riziku da budu emocionalno zlostavljana, to su djeca koja često jesu emocionalno zlostavljana i to su djeca koja često prođu kroz sustav kao neprepoznato emocionalno zlostavljanje, i na kraju ne budu zaštićena niti od roditelja niti od sustava. I zato smo željeli upravo toj djeci posvetiti ovu knjigu, i stručnjacima koji rade s tom djecom i s takvim obiteljima, kako bi dobili neke naputke, jer takvih knjiga nema na tržištu, barem ne na hrvatskom, kako raditi s djecom koja su već otuđena ili su na putu da budu otuđena od jednog od roditelja.
Nevidljive rane djece u razvodu kad su roditelji u sukobu
Mia Roje Đapić pojasnila je kako se radi o nevidljivim masnicama i nevidljivim ranama te djece:
– Ima jedna divna ilustracija koja to pokazuje. Kad se radi npr. o tjelesnom zlostavljanju ili kažnjavanju djeteta onda su to masnice na tijelu koje su dosta jasne, vidljive su i djetetu je jasno da se to ne bi trebalo događati, a i stručnjacima je jasno da je to dijete fizički ugoržene. Dakle, to su rane koje su vidljive. Ove rane emocionalnog tipa znaju drugo vremena biti nevidljive, i to su onda djeca koja prođu ispod radara u sustavu, bez da ih se prepozna na adekvatan načina. A istraživanja i klinička praksa pokazuju da je zlostavljanje zlostavljanje. Ne samo u razvodima nego i generalno emocionalno zlostavljanje se i najmanje istražuje, najmanje se prepoznaje, kao apstraktno. Ili se kaže pa ajmo dati roditelju priliku da se popravi, da dijete želi biti s tim roditeljem. Uvijek tada pitamo kolege što bi bilo da se radi o seksualnom zlostavljanju. Bismo li isto to rekli. Bismo li rekli »ali dijete želi biti s osobom koja je počinitelj sekusalnog zlostavljanja«. Dakle, jedan od dodatnih ciljeva ove knjige je staviti emocionalno zlostavljanje i tu dijetu u fokus.
Koliko vremena prođe od kad to emocionalno zlostavljanje počne dok se ne otkrije, pitao je voditelj.
– Nažalost jako puno vremena, upravo zbog toga što su to masnice koje su nevidljive, upravo zbog toga što mi kažemo »pa u svakoj obitelji ima problema, bolje da dijete ima mamu i tatu, pa ako dijete ja želim biti s roditeljem bez obzira što me zlostavlja jer želim dobiti njegovu ljubav«. Jer emocionalno zlostavljanje je nešto što ni stručnjaci ne mogu prepoznati od prve. A neki koji prepoznaju ne žele reagirati. Ne žele reagirati, jer neki stručnjaci kažu ako je dijete emocionalno zlostavljano ipak možda će roditelji doći pameti, pa čemo im dati malo više vremena. Ovo je područje gdje je jako puno strasti. U visokokonfliktnom razvodu je jako puno strasti, i stručnjaci koji štite djecu često dobiju i prijetnje od roditelja, dobiju od roditelja da će ih dati u medije što i učine, i onda zapravo bijes roditelja koji je usmjeren prema drugom roditelju se usmjerava prema stručnjaku. Tako da i stručnjaci na neki način štite sebe, i ne reagiraju na vrijeme, a zlostavljanje je zlostavljanje. I mi smo pred strukom i pred zakonom odgovorni. Kazneni zakon je veoma jasan. Onaj tko uoči i sumnja da se zlostavljanje dogodilo mora reagirati. Ako ne reagira zapriječena mu je kazna zatvora do tri godine – rekla je ravnateljica.
Kako pomoći takvom djetetu?
– Ono što je zaista važno – dodala je prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander – je da mi koji radimo s djecom i koji svaki dan susrećemo djecu, od nastavnika u školi do odgojitelja u vrtiću, pedijatara, psihologa, zaista da stavimo dijete u središte, i da ako sumnjamo da se nešto dogodilo uključimo i druge institucije. Ne možemo sami. Ne može samo zdravstvo, ne može samo školstvo… Mi svi kažemo da je sustav trom, ali ajdemo se pitati koliko smo mi doprinijeli tromosti sustava, koliko je mojih kolega, koliko nastavnika, koliko odgojitelja, koliko pedijatara… koliko su puta prijavili emocionalno zlostavljanje u obitelji. A onda kada kažemo zašto centar nije reagirao, dobijemo to da centar nije imao informaciju. Tako da nam je najlakše uprijeti prstom u neki dio sustava, ali ajdemo mi svi vidjeti da djeca u visokokonfliktnim razvodima su najmanje u riziku da budu emocionalno zlostavljana, adjemo imati oko na toj djeci ajdemo na vrijeme reagirati. Djeca žive u ratnoj zoni godinama. Ja imam djece koja imaju 7,8 godina, a 6 godina žive u ranoj zoni između roditelja, za drugačije niti ne znaju. I onda se poslije pitamo zašto su nam djeca problematična, zašto bježe od kuće, zašto se anesteziraju drogama i alkoholom… Pa naravno, da prikriju te svoje rane na duši, lakše im je ne vidjeti u kakvoj situaciji žive nego da se s tim suoče, a mi smo ti koji se trebamo s tim suočiti.
Što u takvoj situaciji poručiti roditeljima koji su očito ostrašćeni situacijom u kojoj se nalaze, da se to na neki način ne bi prelomilo na leđima djece?
– Ono što je jako važno u razvodu je razdvojiti roditeljski dio i partnerski dio. Ako je netko loš muž ili loša žena to ne znači da je loš roditelj. Ako sam ljuta na svog bivšeg partnera to ne znači da i dijete treba biti ljuto. Ono što se događa je da roditelj na neki način stopi svoju ljutnju s ljutnjom djeteta, i da više ne može razlikovati svoju ljutnju od ljutnje djeteta, svoje potrebe od potrebe djeteta. I to je isto vid zanemarivanja djeteta i djetetovih potreba, i to se dijete osjeća zapravo kao da je prestalo postojati. Ta djeca vrlo često djeluju nadureno kad uđu, u otporu prema autoritetu, a kad ih pitate da sami donesu neku odluku, recimo hoću li ja ispunjavati ovaj test ili češ ti, i onda se raspadnu. Znači ne mogu najjednostavniju odluku donijeti, jer su samo naučili pratiti ono što netko drugi govori. To su djeca koja misle da nisu vrijedna ljubavi, jer jedan roditelj ih je u njegovoj glavi odbacio, a drugi roditelj – njegovu ljubav stalno moram zasluživati tako što ću odbijati ovog roditelja. Dakle, će dijete okrenuti na sebe »ja nisam dovoljno dobar, ja nisam vrijedan ljubavi«. Dakle, roditelj koji se nalazi u takvoj situaciji, svakako bih im savjetovala da se informiraju o ovim stvarima i o posljedicama do kojih može doći, jer djeca jako često znaju na početku djelovati OK. Nama roditelji kažu da dijete dobiva ne težini, ima dobre ocjene u školi. A onda dođe pubertet, dođe adolescencija i onda vidimo plodove ovog što se događalo ranije. Dakle, savjetovala bih roditeljima uvijek da razmišljaju unaprijed o tome što može biti – rekla je Mia Roje Đapić.
Zadatak odrastanja je spojiti dobro i lože u svakom roditelji i u drugim ljudima
– Htjela sam poručiti roditeljima da je zadatak odrastanja da dijete spoji dobro i loše u mami i da spoji dobro i loše u tati, kako bi moglo spojiti dobro i loše u ljudima. Ako mi odgajamo dijete da je jedan roditelj crn, a drugi bjel, da je jedan savršen, a drugi ništa ne valja, to je dijete u tzv. splittingu, u rascjepu, i ono neće moći poslije spojiti dobro i loše u ljudima, svijet će mu biti crno bijeli i to je dobra podloga za kasnije psihijatrijske poremećaje, npr. za granične poremećaje ličnosti. I zapravo ta djeca su zaista u riziku da imaju puno, puno problema u kasnijem funkcioniranju. I svi roditelji koji samozadovoljno kažu »evo ne pita za tatu« ili »ne pita za mamu« i baš mu je dobro da uopće ne razgovaramo o tom roditelju, trebali bi zapravo razmišljati što dugoročno čine tom djetetu. To dijete ako vidi da su mama i tata u konfliktu, najprije počne govoriti tati ono što tata želi čuti, i mami što mama želi čuti. I dijete izgubi sebe. To dijete će sa 12,13 ili 14 gdoina biti u puno većem riziku poslušati vršnjake kada mu kažu ajdemo piti, ajdemo se drogirati, jer je naviklo slušati drugoga, nema sebe, nema svoje mišljenje niti svoj stav. Tako da roditelji u toj svojoj muci od razvoda, u toj svojoj potrebi da dokažu da onaj drugi ne valja ne samo kao otac nego i kao majka, ne samo da zaista ne vide dijete nego i rade veliku štetu djeci. Nažalost, rodbina, prijatelji često zauzimaju strane, tatinu ili maminu i na taj način još više potiču zlostavljajuća ponašanja roditelja prema djeci, ne gledajući gdje je tu dijete i kakva će budućnost tog djeteta biti – rekla je ravnateljica.
Naravno da dijete želi da se roditelji slažu i da budu zajedno, ali nekad je to stvarno nemoguće. Kako dijetetu objasniti da stvari neće više biti kao do tada ili onakve kakve on želi da budu?
– Naravno, sva djeca bi htjela da roditelji budu zajedno, i kad pitate djecu rastavljenih roditelja, osim u nekim ekstremnim slučajevima gdje je bilo nasilja u obitelji pa djeci dođe razvod kao olakšanje, velika većina djece će reći da je njihova želja da mama i tada opet budu skupa. Objasniti djetetu da mama i tata nisu skupa kao par nije toliki problem, dijete može biti tužno, ali to prođe, dijete se prilagodi na nove okolnosti ako se roditelji adekvatno ponašaju. Ali ne možemo djetetu objasniti ovaj drugi dio, a to je »mi više nećemo razgovarati, mi nećemo više surađivati i ne možemo više biti u istoj prostoriji kao što si ti«. Pa da to dijete, kad ima proslavu mature, diplome ili vjenčanja ne može imati oba roditelja da budu tu zajedno. To nije nešto što bi trebalo djetetu objašnjavati jer to je nešto do čega u principu ne bi trebalo niti doći. Roditelji ne moraju biti neki najbolji prijatelji, ali trebaju sjesti oko nekih važnih stvari, oko školovanja, oko toga da se djetetu čestita rođendan, da dijete ne bude opterećeno sukobom, to nije toliko neizvedivo, bez obzira na njihove međusobne odnose i zamjeranja. Imamo jednu divnu poruku u filmu koju su snimili naši mladi iz Odbora mladih Poliklinike: »Volio bih da moji roditelji više vole mene nego što mrze jedno drugo« – kazala je Mia Roje Đapić.
– Često kažem roditeljima da je najveći poklon koji mogu dati djetetu da jedno drugome kažete dobar dan i da jedno s drugim lijepo razgovarate – zaključila je prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander.
