Psihologinja Poliklinike Mia Roje Đapić gostovala 26. ožujka u emisiji »Zajedno za zdravlje« na programu HRT 4, odgovarajući na pitanje “Koliko stresne situacije poput epidemije i potresa utječu na nas?”:
“Roje Đapić: Nažalost, ovo nisu samo samo stresne okolnosti. Znači stresovi su nešto što nam izaziva određenu nelagodu, a to dosta ovisi o procjeni svakog pojedinca. Ovo su više traumatske situacije, dakle one koje izravno prijete našem životu, zdravlju, integritetu, dostojanstvu, sigurnosti – bilo nas direktno, ili drugih ljudi koji su nam bliski i s kojima se možemo postovjetiti. Te traumatske situacije su univerzalno teške svim ljudima, pa su tako teške i nama. Prvo koronavirus, pa onda i potres u Zagrebu. Evo ja se javljam iz centra Zagreba, tu s prve linije. Srećom nema veće materijalne štete u mom stanu konkretno, ali vidim ljude oko sebe koji su u ovoj situaciji ostali na cesti, koji su našli neke privremene smještaje. Naravno da je ljudima sad teško, i ne treba raditi patologiju iz toga. U situacijama kakva je ova strah je jedna ljudska reakcija, naravno da nas je strah, da smo tjeskobni i da nama treba neko vrijeme prilagodbe na okolnosti koje su nas zatekle.
Također ono što se moglo dogoditi i dogodilo se mnogim ljudima je stanje psihološke krize, dakle stanje jedne opće panike i preplavljenosti, kada nam se javlja pitanje »mogu li ja ovo preživjeti, zašto baš ja, hoće li život ikad opet biti normalan«… Sve je to normalno što se sada događa. Ono što je važno znati je da će to proći. Ako nas previše preplavljuje, ako nam previše otežava funkcioniranje postoje brojne telefonske linije psihološke pomoći od 0 do 24 sata. Zatražite stručnu pomoć, nije to nikakva sramota, trebamo sve resurse koje imamo da bi nam bilo lakše.
Ali kako je ovo trenutno nova i neočekivana situacija, nije li zbog toga najviše ugroženo mentalno zdravlje djece i mladih?
Roje Đapić: Postoji cijeli niz rizičnih skupina za koje očekujemo da će ih cijela ova situacija pogoditi više. Dakle, to su djeca, a postoji i posebna skupina djece na koju ne smijemo zaboraviti. Dakle, ovo nije samo raspust iz škole, pa su sada doma. Postoje djeca koja doma doživljavaju obiteljsko nasilje i razne druge probleme, kojima je doma zapravo ratna zona, a sada su nekako zatvoreni u četiri zida. I odrasli ljudi koji imaju nesređene obiteljske okolnosti, koje su žrtve nasilja ili svjedoci nasilja u obiteljima, oni su nam posebno rizična skupina za obiteljsko nasilje u ovom trenutku. Isto tako neki ljudi koji od ranije pate od depresivnih i anksioznih smetnji. Svima je nama socijalni kontakt važan. Ljudima inače savjetujemo, idite vani, družite se, budite na svježem zraku, okružite se s onima koje volite, zagrlite nekog koga volite, a zapravo je to sada onemogućeno, odnosno to je sada čak i opasno. Dakle, ljudi koji su usamljeni i koji od ranije pate od nekakvih problema naravno da su sada još više u rizičnoj skupini da razviju neke ozbiljnije smetnje i kasnije.
Kada gledamo djecu i mlade, oni uvijek kao uzor uzimaju roditelje. Ako su roditelji u nekom stanju psihoze, koliko oni to prenose na djecu. Kako da se roditelji ponašaju u ovakvim situacijama? Kako objasniti da nema više tih socijalnih kontakata, da ne mogu djeca više ići u vrtić, da se ne mogu ići igrati na dječje igralište, da se ne mogu družiti s drugiom djecom. Kako zapravo objasniti i puno teže stvari: ozlijede, smrt, i sve ostalo.
Roje Đapić: Roditeljima je posebno teško. Roditelji imaju dvostruku ulogu: a to je da brinu o samima sebi, ali isto tako da brinu o djeci. Ono što roditelji rade je da odu u jedan od dva ekstrema: pa ili djeci sve banaliziraju i pokušavaju im sakriti informacije, ili s druge strane preplave djecu svojim emocionalnim reakcijama. Dakle, važno nam je tu naći neku sredinu. Isto ono što mi očekujemo od ljudi u koje se ugledamo i koje slušamo kao autoritete kada gledamo vijesti, isto takvo vodstvo mi trebamo dati dejci: da smo dosljedni, jasni i strukturirani, da ukratko kažemo djetetu upravo one informacije koje su važne i koje su bitne. Ali opet da ne preplavljujemo dijete po cijeli dan. Dakle, dijete mora znati da se radi o pandemiji, dijete mora znati da je bio potres u gradu Zagrebu. U vrijeme suvremenih tehnologija ne možemo staviti dijete pod stakleno zvono i to mu sakriti. Ako nas dijete pita jesmo li zabrinuti, jesmo li tužni, roditelji se i rasplaču, jer mi smo od krvi i mesa. OK jer reći djetetu “da, tužna sam”, jer dijete to ionako čita s našeg izraza lica. Jer, ako lažemo djeci onda zapravo u svim ovim nesigurnim okolnostima kod djece stvaramo dodatnu nesigurnost, pa si dijete postavlja pitanje »Mogu li vjerovati svom roditelju, mogu li se pouzdati u njega?«. Dakle, kad dijelimo emocije s djetetom samo je važno da one nisu za dijete preplavljujuće, da dijete ne osjeti da ono sada mora početi brinuti o roditeljima. Kažemo djetetu, npr. »Da, naravno, tužna sam, i zabrinuta sam, malo ću se isplakati, proći će, bit će bolje. Što ti radiš kad ti je teško? Kako ti bude bolje?«.
Dakle, podijelite to s djetetom ali opet ne treba tome pridavati jednu fatalnu težinu da dijete osjeti da je svijet u potpunosti jedno nesigurno mjesto za njega. I ono što je isto tako važno kod djece, je poticati empatiju. Dakle, i ako mi nismo pogođeni, u ovom slučaju, potresom, razgovarajte s djetetom o tome kako je tim ljudima koji su stradali. Nećemo oštetiti dijete na taj način, možemo samo stvoriti bolje socijalne kompetencije i bolji empatijski kapacitet kod djece, koji nam je važan za društvo u cjelini, ali nam je važan i za život svakoga od nas kasnije u budućnosti.
Koliko je uz tu prenesenu empatiju važno prenijeti i optimizam da će jednom to stanje završiti. Sada možemo biti bolesni, sada možemo biti tužni, sada možemo biti nesretni, sada se mogu dogoditi razne i teške i nepredvidive stvari, ali koliko je važno prenositi taj optimizam.
Roje Đapić: Optimizam nam je jako važan za mentalno zdravlje, a brojna istraživanja već desetljećima pokazuju da je važan i za tjelesno zdravlje, i za imunitet. To ne mora biti onaj prazni optimizam, na jednoj površnoj razini, tipa »samo misli dobro i dobre stvari će se događati«. Ajmo biti optimistični u realitetu. Ona slavna ohrabrujuća rečenica »I ovo će proći« je jako dobra, osnažujuća rečenica u ovim trenucima. Isto tako puno je stvari na koje ne možemo utjecati, koje ne možemo kontrolirati, koje nas bacaju u stanje bespomoćnosti koje je svima nama jako teško – i djeci i odraslima. Usmjerimo se na stvari koje možemo kontrolirati. Možemo kontrolirati kako će izgledati ovaj dan, kakva će biti rutina dana, možemo utjecati na to da imamo jedan dio dana kad, primjerice, gledamo stare obiteljske albume, kad se smijemo, kad pričamo na čemu smo zahvalni jedni drugima, na svemu onome što imamo u životu, dakle to su neki realistični načini uvođenja optimizma u našu svakodnevnicu i preusmjeravanje upravo na one stvari na koje zaista imamo utjecaj, jer nama je ljudima zaista veoma teško zadržati se u osjećaju bespomoćnosti, kada upadamo u beznađe – tada je jako teško razviti optimizam. Dakle, usmjerite se na strukturu, predvidljivost dana i nađite realni optimizam i zaista ideju da će i ovo proći, a dok ne prođe, da možemo raditi jako puno toga da bismo se osjećali bolje i da bismo se osjećali povezaniji.”
Izvor: HRT: https://hrti.hrt.hr/home
