Središnja tema u Dnevniku HRT-a 25. ožujka 2021. bilo je mentalno zdravlje djece i mladih uslijed pandemije i potresa povodom predstavljanja rezultata probira provedenog na više od 22000 osnovno- i srednješkolaca u Zagrebu. Voditeljica Sunčica Findak razgovarala je tim povodom s prof. dr. sc. Gordanom Buljan Flander, ravnateljicom Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i predsjednicom Povjerenstva za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih Grada Zagreba koje je provelo probir, te s prof. dr. sc. Gordanom Kuterovac Jagodić, s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta.
– Neupitno je da su pandemije i potresi ostavili značajnog traga na našoj djeci, tako da smo u ovom istraživanju, na ovom velikom uzorku, dobili da 9% djece ima povišene razine anksioznosti, depresivnosti ili i jedno i drugo, a 14% djece ima simptome iz kruga posttraumatskog stresnog poremećaja. Više od polovice djece barem ponekad ima poteškoće koncentracije, imaju nametajuće slike stresnog događaja, izbjegavanje neugodnih misli i neugodnih sjećanja. Isto tako oko polovica djece barem ponekad ima osjećaje praznine, tuge, zabrinutosti za svoje bližnje, članove obitelji, te isto tako tjeskobu vezanu uz socijalne kontakt. Preko 50% njih pokazuje strah da ostanu sami kod kuće – rekla je prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander.
Osim što imaju razne strahove, još im se nameće i teret da su upravo oni možda najveći asimptomatski prijenosnik zaraze, komentirala je Sunčica Findak.
– Zaista je nepravedno stavljati djeci na leđa osjećaj krivnje i odgovornosti za potencijalnu zarazu članova obitelji. Znam da je nedavno provedeno istraživanje Gradskog ureda za obrazovanje i Nastavnog zavoda za javno zdravstvo „Dr. Andrija Štampar“ gdje je dobiveno da je 1,1% osnovnoškolske djece bilo zaraženo, a 2,2% srednjoškolske djece. U ovom istraživanju, koje pokazuje da skoro polovica djece osjeća zabrinutost za zdravlje članova obitelji, imamo upozorenje da stavljamo djeci na leđa neopravdanu odgovornost.
Prof. dr. sc. Gordana Kuterovac Jagodić iznijela je da je u periodu pandemije i online nastave najteže djeci koja su u prijelaznim razdobljima – prvašićima, petašima, osmašima i brucošima, kada se na uobičajenu razvojnu krizu na koju se trebaju prilagođavati nadovezala još pandemija, potresi i psihički problemi:
– Vjerojatno mi još moramo istražiti koliko će to utjecati na stjecanje znanja djece, ali definitivno djeci nije svejedno jesu li kod kuće ili u učionici. Pokazuje se da je osnovnoškolcima teža nastava online. Kod srednjoškolaca njih 30% kaže da im je teže online nego uživo, dok 50% osnovnoškolaca to tvrdi. Tu su još i individualne razlike s obzirom na to kako koje dijete inače uči. Pokazalo se da odličnim učenicima manje smeta online nastava, dok je onima koji su slabijeg školskog uspjeha online nastava teža – zaključila je prof. dr. sc. Gordana Kuterovac Jagodić.
Prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander kazala je kako će se zbog ove situacije trebati dodatno zapošljavati stručnjaci za mentalno zdravlje za rad s djecom i mladima:
– I dosad nas je bilo premalo. I prije pandemije, prije potresa, postojala su područja gdje doslovno ne postoj niti psiholog niti dječji psihijatar, a sada uz ove povećane raziine i anksioznosti i stresa i depresivnosti i drugih smetnji mentalnog zdravlja, mislim da zaista moramo voditi računa da svako dijete može dobiti podršku i pomoć, da svaka obitelj ima pristup stručnjacima mentalnog zdravlja, a ne da se čeka po tri-četiri mjeseca po zdravstvenim ustanovama na savjetovanje – naglasila je prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander.
Na kraju razgovara prof. dr. sc. Buljan Flander upitana je za „brzinski savjet za roditelje i prosvjetne djelatnike kako pomoći djeci“?
– Pitajmo djecu svaki dan ne „što si dobio u školi“, nego „kako si?“ Ali ne onako usput, nego budimo spremni zaista čuti: „tužna sam“, „nesretna sam“, „plašim se“, „bojim se da ću oboljeti“, „bojim se da će mama/tata oboljeti“. Isto tako, nemojmo biti orijentirani samo na postignuća djece. Pandemija je djelovala i na poteškoće koncentracije, kao što je naše istraživanje pokazalo. Podučimo djecu kako će se nositi s neugodnim emocijama. Pohvalimo ih ako se pridržavaju epidemioloških mjera. Razgovarajmo s njima o svim neugodnim emocijama, normalizirajmo ih riječima: „I ja se ponekad bojim/ I ja sam ponekad tužna /I druga djeca se tako osjećaju“. Nemojmo im reći: „Samo male bebe s boje. Nemoj se bojati.“ Isto tako razvijajmo empatiju. Nemojmo djetetu reći „nemoj ići van jer ćeš ubiti baku“, nego „ako se pridržavaš mjera na taj način čuvamo svoje bližnje“. Tako zaista je bitno da vidimo djecu, da ih čuvamo i da im priznamo njihove gubitke. Nismo samo mi imali gubitke – i oni su imali gubitke
Prof. dr. sc. Kuterovac Jagodić je zaključila:
– Moramo biti fer prema djeci. Mentalno zdravlje djece nije samo njihov problem, nije samo problem škole, to je javno-zdravstveni problem, i uopće problem s kojim se svi trebamo uhvatiti u koštac, i nikako ne smijemo nametati neku krivnju djeci, nego se trebamo pobrinuti da im gradivo reduciramo na one najvažnije ishode, na najvažnije kompetencije koje su im potrebne za više razine obrazovanja, a da maknemo sve suvišne stvari. I da u školi ostavimo vremena za mentalno zdravlje, a da djecu više uključimo u donošenje odluke o njima.
Izvor: HRT
