Ravnateljica prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander gostovala je u Studio 4 na HRT-u 31. prosinca 2020. gdje je govorila tome koje su moguće reakcije djece na potres, treba li s njima razgovarati o njihovim strahovima i kako, koje su reakcije normalne i očekivane kod djece, ali i kod nas odraslih u traumatskim situacijama: “Sve su naše reakcije normalne, nenormalne su samo okolnosti potresa i pandemije s kojima se sada suočavamo”, poručila je. Donosimo tekst razgovora u cijelosti:
“Voditeljica: Teško je opisati koliko je potres traumatizirao građane koji su na najteže stradalim područjima. Epidemija, veliki broj zaraženih i preminulih, jedan pa drugi potres… Živimo u stanju produžene krize. Među najranjivijim skupinama su i djeca. o tome kako ovako traumatične situacije proživljavaju djeca i kako im pomoći da prođu kroz njih sa što manje posljedica. Javljaju li vam se roditelji ovih dana i traže li pomoć više nego inače?
Buljan Flander: Apsolutno. Zovu posebno naši roditelji, koji već znaju da od nas mogu tražiti savjete i pomoć, ali zovu i roditelji s kojima dosad nismo imali komunikaciju ni kontakt, jer zaista ovo je situacija gdje su i djeca uplašena, za sebe i za zdravlje svojih bližnjih. Posebno je velika odgovornost na roditeljima i zaista im je potrebno i savjetovanje i podrška. Ne samo roditeljima nego i odgojiteljima u vrtiću i učiteljima i nastavnicima u školi. Tako da smo mi na dispoziciji svima njima jer to nam je sada svakako najaktualnije i najvažnije. I zato smo preko noći izdali jednu publikaciju sa savjetima i roditeljima i onima koji brinu o djeci, gdje smo napisali što prije potresa, tijekom potresa i nakon potresa.
Voditeljica: Koji su to najčešći problemi zbog kojih vas zovu?
Buljan Flander: Predškolska djeca i djeca rane osnovnoškolske dobi najčešće imaju separacijske probleme. Ne žele se odvojiti od roditelja, ne žele otići spavati u svoju sobu, spavaju obučeni, da budu stalno spremni, ne žele otići ni u kupaonu jer se boje da će se zatresti dok su oni u kupaoni. Imaju smetnje usnivanja, bude se po noći, neki ne žele spavati u svojim krevetima nego žele spavati u autu, isto tako neki imaju promjene apetita, neka djeca su agitiranija, a neka se povuku. Različiti su simptomi. Mi smo nazvali našu djecu koju imamo u evidenciji, a koja su s ovih posebno pogođenih područja. I uglavnom, osnovnoškolska djeca i predškolska djeca imaju čak i više smetnji nego adolescenti. Adolescenti ipak imaju neku kontrolu nad situacijom. Imaju malo razvijenije mehanizme suočavanja sa stresom, pa kažu imamo naše ruksake, mi smo spremni, znamo što ćemo i kako ćemo”. A predškolska djeca, manja djeca, prvi, drugi, treći razredi zapravo ne znaju što se događa. Vide da se nešto događa, vide da je u opasnosti njihov život i život njihovih bližnjih, i najgore je ako im ne objasnimo što se događa i ako im ne damo bilo kakav, kakav takav osjećaj sigurnosti.
Voditeljica: Ako sam vas dobro razumjela najvažnije za roditelje je da razgovaraju sa svojom djecom koliko god su ona mala, i da im pokušaju objasniti na neki njima prihvatljiv način što se događa. Zapravo mi se čini da je najgore ne razgovarati s djecom, samo ih pokušati zbrinuti bez da im objasnimo kakvo je stanje i što se događa.
Buljan Flander: Apsolutno, jer mnogi roditelji kažu »dobro da ste mi rekli, jer ja sam mislila ako ne govorim o tome, dijete će zaboraviti pa neće o tome misliti, ja sam mislila ako mu damo da gleda crtiće neće o tome misliti«. Međutim, sva neugodna dječja pitanja i neugodni dječji osjećaji zahtijevaju obrazloženje i jako je dobro da djeca na bilo koji način izraze te osjećaje. Ako dijete kaže da se boji treba mu reći: »Naravno da se bojiš«. Treba mu normalizirati reakciju, kao i nama odraslima. Mi svi moramo znati da je ovo jedna apsolutno nenormalna situacija, da su ovo apsolutno nenormalne okolnosti: i potresi i COVID kriza, i da su sve naše reakcije normalna reakcija na nenormalnu situaciju. Tako i kod djece: djeca su uostalom vidjela da se i mi bojimo. Bitno je pri tome da reagiramo mirno, bitno je da oni znaju da se mogu osloniti na nas, i da ćemo mi biti tu za njih. Ako oni žele veću blizinu, fizičku blizinu više nego prije, dajmo im je. Sad nas trebaju više nego ikad. I razgovarajmo: »Je li te bilo strah? Čega te je najviše bilo strah? Kako izgleda taj tvoj strah? Gdje ga osjećaš u tijelu?” Omogućimo djeci da to izraze.
Djeca će nas često pitati hoće li biti još potresa. Naravno da bismo mi najradije odgovorili da neće, ali to nije dobro jer će onda dijete izgubiti povjerenje u nas. Dakle, njihova pitanja zahtijevaju iskrene odgovore, u skladu s njihovom dobi. Dakle, trebamo reći: »Ne znamo, ali moguće da hoće. Ako bude, ajdemo napraviti naš plan.” A onda je naš plan – stat ćemo pod taj štok ili pod taj nosivi zid, ponijet ćemo ove stvari. Među njima svakako neka dijete ima neku svoju igračku koju voli. Njima daju sigurnost sigurne igračke, sigurni predmeti i ljudi kojima vjeruju.
Ako je dijete u vrtiću, sigurno će htjeli mamu ili tatu, ali zapravo koliko sam ja vidjela, stvarno su odgajatelji u vrtiću sjajno odreagirali, tako da i njima treba podrška kako s djecom napraviti plan. U Zagrebu su školska djeca sa svojim učiteljima sjajno reagirala jer imaju plan. Taj plan kako ćemo reagirati daje djeci osjećaj kontrole i sigurnosti isto kao i nama. Dakle, razgovarajmo s djecom, priznajmo da smo se i mi u tom trenutku bojali. Treba planirati na koji način ćemo reagirati ubuduće, to će nam dati osjećaj sigurnosti: i nama i njima. I ono što nam se čini jako važno je da djeci ne kažemo: »Pa ne treba te biti strah, ti si veliki/velika, samo se male bebe boje«. U svakom slučaju moramo djeci dati mogućnost da izraze svoje osjećaje, i te osjećaje treba normalizirati, kakvi god oni jesu.
Voditeljica: Sigurno za razvoj svakog djeteta su ljubav i pažnja fundamentalni. I u ovim trenucima mislim da im treba davati puno više toga, da bi se izliječio taj njihov strah i tjeskoba koju i oni osjećaju, koliko god imaju godina. Voljela bih produbiti argument koji ste rekli ranije, da djeca jako puno osjećaju ono što osjećaju roditelji. Oni su kao jedna spužva koja upija emocije roditelja. Koliko se treba truditi sakriti te emocije, ili ih treba pokazati djetetu. Do koje mjere i na koji način?
Buljan Flander: Pa, dijete će vidjeti naše emocije. Prema tome ako dijete vidi da smo se preplašili, ne možemo reći »baš sam bila vesela i nisam se nimalo preplašila«. Umjesto toga možete reći: »Ja sam se isto preplašila,ali sad sam mirna. Sad smo izašli i sad ćemo se pobrinuti da napravimo to, to i to.« Dakle, nastojati što smirenije reagirati, ne trebamo osjećati krivnju ako ne možemo baš kontrolirati naše emocije u samom trenutku potresa, ali treba nastojati što prije se smiriti, smireno reagirati i postupati po planu kako smo s djecom i dogovorili, jer djeca modeliraju naša ponašanja. Oporavak djeteta od takve jedne traumatske situacije ovisit će o tome koliko se ono samo preplašilo. Ovisit će o tome kolika je šteta, je li netko ozlijeđen, naravno, ali ovisit će o tome kako smo mi reagirali. Ne zaboravimo da djeca modeliraju naša ponašanja, i zato je dobro da i mi imamo pripremljeni plan kako ćemo reagirati. Ali imamo pravo i loše se osjećati. To mi je jako važno da odrasli čuju. Imamo se pravo bojati, imamo pravo ne biti dobro, i imamo pravo tražiti podršku za sebe: prijatelja, rodbine, stručnu pomoć, neki telefon za psihološku pomoć. Imamo pravo i obvezu brinuti o sebi. Brinući o sebi možemo brinuti i o djeci i o drugima. Kao u avionu: prvo stavite masku sebi, a onda svom djetetu. Posvetimo sebi 15 minuta dnevno da popijemo kavu, da se čujemo s prijateljima, da pročitamo neki članak… Dakle, nešto što volimo i nešto što nas smiruje. Svi mi na različite načine možemo sebe smiriti, ali budimo nježni prema sebi. Onako kako znamo biti nježni prema drugima, budimo nježni prema sebi, posebno u ovim trenucima.
Voditeljica: Hvala vam na ovim savjetima nama odraslima. Može li se kod djece razviti PTSP? Naime, živimo u vrlo teškim vremenima gdje se loše stvari događaju jedna za drugom, traje ovo vrijeme krize: može li to utjecati na djecu na način da se razvije PTSP?
Buljan Flander: Može, da se razviju elementi PTSP-a, ali i da se razviju baš svi kriteriji za dijagnozu PTSP-a. Dakle, i sad djeca imaju neke simptome, a to je da imaju nametajuće slike toga što im se događalo, da im se stalno te slike vraćaju. Da imaju povećanu pobuđenost, da su stalno na oprezu hoće li se ponovo zatresti. I ako ti simptomi dulje potraju, dobro je da roditelji zaista potraže stručnu pomoć. Mogu ju potražiti i u našoj Poliklinici, mogu u drugim zdravstvenim ustanovama, mogu na Hrabri telefon, mogu dakle ondje gdje im je najbliže. Mi stručnjaci mentalnog zdravlja smo se zapravo dobro organizirali već u početku pandemije, ja sam ponosna zbog toga. Odmah su proradili telefoni za psihološku pomoć, i roditelij su nas jako puno na sve te telefone zvali. I ja pozivam roditelje da za bilo koju nesigurnost, za bilo koje pitanje koje imaju, neka se konzultiraju sa stručnjacima. Zato mi postojimo, zato mi imamo određena znanja, za to smo se školovali, imamo iskustva i tu smo za djecu i za roditelje.
Voditeljica: Voljela bih da u ovom razgovoru potcrtamo još i to da sigurno ima roditelje kojima je teško potražiti stručnu pomoć, jer imaju osjećaj da su onda oni negdje pogriješili u odgoju, u odnosu prema svom djetetu, i da će izaći van da možda nisu oni nešto dobro učinili. Ali treba prevladati taj osjećaj, i treba za dobrobit djeteta zapravo nazvati i potražiti pomoć, jer samo tako rade dobro svoj djetetu.
Buljan Flander: Naravno, time što smo postali roditelji nismo se rodili sa svim znanjima o djeci. Mi smo to studirali, mi smo to učili, mi radimo s djecom i naravno da neke stvari o PTSP-u, o načinima reagiranja djece znamo. I evo sad Povjerenstvo za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih Grada Zagreba, na čijem sam čelu, priprema jedan veliki screening za svu osnovnoškolsku i srednjoškolsku djecu grada Zagreba. Krenut ćemo s tim kad počne škola, pa ćemo zamoliti roditelje da ispune upitnike koje će im biti dostupni online, i dobit će potom nazad informaciju o tome kakvi su rezultati upitnika za njihovo dijete. Ako se pokaže da djeca imaju simptome koji upućuju na neke probleme djeteta, uputit ćemo ih da se jave stručnim službama škole, a stručne službe škole će znati ako treba dijete i roditelje uputiti negdje dalje. Tako da ćemo mi zapravo vrlo brzo imati uvid u stanje mentalnog zdravlja školske djece u gradu Zagrebu.
Voditeljica: Čini mi se da je u ovoj situaciji posebno teško djeci razvedenih roditelja, neki zbog samoizolacije, a neki zbog problema s potresom ne mogu vidjeti jednog od roditelja. Čini mi se da takvoj djeci treba još dodatna pažnja. Što biste poručili razvedenim roditeljima?
Buljan Flander: Baš mi je drago da ste mi postavili to pitanje, jer i ti roditelji nazviaju, i imamo jedan značajan broj takve djece. Poručila bih najprije roditeljima da shvate da je ovo situacija kad su djeca stvarno pod stresom kao i mi, imaju traumatske reakcije, ovo su traumatski događaji kada im je potrebno da imaju oba roditelja. Sad im je nego ikad potrebnije da imaju oba roditelja, a ne trebaju im konflikti između mame i tate i borba hoće li sad dijete provesti vikend s jednim ili drugim roditeljima, ili kod jednih ili drugih bake ili djede. Dakle, jako je važno da djeca sad vide da imaju podršku i jednog i drugog roditelja. Neka zaborave sad roditelji sve svoje konflikte, neka im dijete bude u prvom planu i neka shvate da dijete treba oba roditelja. Što više podrške u ovoj situaciji, to je veća vjerojatnost da će dijete izaći s manjim emocionalnim smetnjama iz ove situacije. Jer ono što mi radimo, što nastojimo raditi tijekom cijele ove pandemije, to je jačati otpornost djece. A otpornost djeci jača dobar odnos s oba roditelja, druženje, socijalizacija. I nakon potresa omogućite djeci da se čuju online, putem modernih tehnologija, Whats appa, Vibera, Zooma… da se čuju i vide sa svojim prijateljima, ali i sa svojim roditeljima s kojima ne žive. I to će kod djece jačati otpornost, jačat će njihov osjećaj vrijednosti, njihov osjećaj sigurnosti i na taj način će se lakše nositi sa ovom i sa budućim stresnim situacijama.
Voditeljica: Za kraj zaključimo da su ovo teška vremena za nas, normalno je da se bojimo, normalno je da osjetimo tjeskobu i mi odrasli isto tako i djeca. Normalno je da imamo svi poteškoće i normalno je da se onda javimo i potražimo pomoć.
Buljan Flander: Apsolutno. Mi smo normalni, sve je to normalno, nenormalne su okolnosti u kojima živimo.”
Izvor: HRT/ Link: https://hrti.hrt.hr/
