O pravu žrtve na zaštitu privatnosti, o kršenju tajnosti postupka i o slabosti pravosudnog sustava Hrvatske kad je riječ o zaštiti djece od seksualnog nasilja u emisiji Studio 4 HRT-a govorile su psihologinja Poliklinike Ella Selak Bagarić i zamjenica Pravobraniteljice za djecu Ivana Buljan Ajelić.

Slabosti pravosudnog sustava u zaštiti djece od seksualnog nasilja

Urednik Petar Vlahov je emisiju povodom zadarskog slučaja grupnog silovanja maloljetnice i pritvaranja počinitelja tek nakon burnih reakcija javnosti te stvaranja atmosfere linča i objave fotografija osumnjičenika na društvenim mrežama započeo konstatacijom: »Zadarski slučaj pokazao je ranjivost pravosudnog sustava, ali je otkrio i koliko su građani u nekim slučajevima spremni uzeti i pravdu u svoje ruke. Slažete li se da je zadarski slučaj silovanja pokazao zapravo ranjivost pravosuđa, ali i sustava kad je u pitanju kazneno djelo u koje su uključeni maloljetnici?«

Zamjena Pravobraniteljice za djecu Ivana Buljan Ajelić naglasila je kako ured Pravobraniteljice za djecu već godinama upozorava na slabosti sustava kada se radi o zaštiti djece od seksualnog nasilja: » Često se događa da se počinitelji brane sa slobode, da djeca koja su žrtve budu stigmarizirana i da doživljavaju osudu javnosti. Ovdje bi trebala biti osigurana žurnost postupka, međutim takvi postupci jako dugo traju, u prosjeku 5 godina. Kada presuda bude donesena kazne koje se izriču su vrlo blage ili se zamjenjuju radom za opće dobro na slobodi ili uvjetnom osudom. I zapravo tu se onda moramo zapitati kakvu poruku šaljemo javnosti, da je zapravo takvo ponašanje dopušteno, i kakvu poruku šaljemo samoj žrtvi. Jer žrtva u takvim slučajevima treba osjećaj da joj sustav vjeruje, da ona nije kriva i da će joj sustav pružiti zaštitu. Međutim, kada uzmemo u obzir koliko je vremena žrtvi potrebno za oporavak, a kolike kazne se izriču počiniteljima, to definitivno nije poruka koju će žrtva dobiti.«

Selak Bagarić: “Javnim objavama izlažemo svaku žrtvu da izgubi pravo na svoju privatnost i da izgubi pravo nastaviti sa svojim životom”

Psihologinja Poliklinike Ella Selak Bagarić je na pitanje voditelja jesu li u pravu ljudi koji objavljuju fotografije i imena osumnjičenih silovatelja kad misle da su zapravo heroji i da utječu na institicije i na pravdu te kome sve nanose štetu komentirala:

»Ovakvi slučajevi su izrazito emocionalno obojeni. S jedne strane mislim da je dobra poruka da javnost pokaže da joj je stalo do žrtve, da se pošalje jasna poruka da se nasilje ne tolerira i da će ovo društvo djecu zaštititi, ali time dobivamo samo kratkoročno nekakve benefite. Dugoročno je velika šteta nanesena svakoj žrtvi, u čijem slučaju se dobije zapravo previše informacija o kome se zapravo radi. Mi moramo razmišljati o budućnosti svake djevojčice, svakog dječaka, svake žrtve koja se nađe pod povećalom javnosti, da svi znaju detalje najgoreg događaja u njenom ili njegovom životu. Što se zapravo dogodi? Dogodi se to da će danas dobiti podršku javnosti, a sutra će to dijete odrasti, sutra će se to dijete htjeti zaposliti, djevojčica će se udati i imati svoju djecu. Mi danas živimo online, u digitalno doba, i zapravo izlažemo svaku žrtvu mogućnosti da sutra kada želi nastaviti sa svojim životom bude obilježena i stigmatizirana negativnim događajima, i zapravo da izgubi pravo na svoju privatnost i da izgubi pravo nastaviti sa svojim životom. Apeliram na javnost da stanemo s ovim progonima, ne zato što ne treba mijenjati zakone, jer zakone trebamo mijenjati i žrtve trebamo zaštititi, ali moramo razmišljati o životima te djece koja rastu.

Koliko je važna uloga medija u tome?

Ella Selak Bagarić smatra da se u medijima treba govoriti o svoj djeci koja su žrtva nasilja, a ne samo o jednom specifičnom slučaju i jednom specifičnom djetetu: »U Hrvatskoj je svako peto dijete spolno zlostavljano. Mi ovdje zapravo koristimo jedno dijete, da bismo pričali o onome što je problem društva, što je javnozdravstveni problem. Svako peto dijete je spolno zlostavljano. Što znači da profesionalno i ja i kolegica Buljan Ajelić svakodnevno radimo sa žrtvama seksualnog nasilja. Ali prosječno svaki Hrvat u svom životu sretne 5 do 10 žrtava. To su djeca koja nas okružuju.«

Buljan Ajelić: “Uvijek se moramo voditi najboljim interesom djeteta, čak i ako sami roditelji objave takvu informaciju”

»Kada govorimo o ovim slučajevima u medijima«, dodala je zamjenica Pravobraniteljice za djecu Ivana Buljan Ajelić, »uvijek kada se radi o djetetu, uvijek prije objave bilo koje informacije, moramo se zapitati da li bi ta objava na bilo koji način mogla naštetiti tom djetetu i je li to za dobrobit tog djeteta. I teško je ponekad povući granicu između prava javnosti na informaciju i prava djeteta na privatnost. Ali uvijek se moramo voditi najboljim interesom djeteta. Čak i ako sami roditelji objave takvu informaciju. Pitanje zaštite privatnosti djece u medijima je jako dobro regulirano različitim zakonima kod nas. Međutim pitanje je kada druge osobe, koje ne moraju biti mediji, ponekad su to i roditelji djeteta, objavljuju privatne informacije o djetetu na društvenim mrežama. To pitanje nije regulirano i ovo bi nam zapravo mogla biti prilika da počnemo regulirati to područje na način da bi još bolje zaštitili djecu i pravo djece na privatnost.«

Voditelj Petar Vlahov naglasio je kako se postupci vode dugo, do 5 godina, a kazne budu blage, do 3,5 godine zatvora. Često se pri određivanju kazni uzimaju u obzir olakotne okolnosti: ili su počinitelji premladi ili prestari ili imaju svoju maloljetnu djecu ili do sada nisu osuđivani: »Koliko je potrebno mijenjati kazneni zakon, posebno za ove delikte, jer inače će se sve više stvarati ovakav bunt javnosti koji će se koristiti na različite načine?«

Ured Pravobraniteljice za djecu predlaže posebnu edukaciju sudaca koji sude u predmetima o seksualnim deliktima maloljetnika

Ivana Buljan Ajelić smatra da je svakako potrebno mijenjati kazneno zakonodavstvo: »Naš ured se već godinama zalaže i sudjeluje u javnim raspravama na tu temu, i u našem godišnjem izvješću predlažemo promjene. Ono što smo zadnje predlagali je bilo da se uvede posebna obavezna edukacija sudaca koji sude u predmetima u kojima se radi o seksualnim deliktima maloljetnika.«

Psihologinja Ella Selak Bagarić se osvrnula da djeca u postupcima nisu dovoljno zaštićena, iako suci zatvaraju te postupke za javnost radi njihove zaštite, te se koristi i svjedočenje videolinkom:

»Nažalost, video linkom neka djeca budu ispitana i po više od 10 puta, tako da na kraju proces traje dulje nego sama kazna počinitelju, a da ne govorimo o tretmanu. Dijete bude dvije – tri godine u tretmanu Poliklinike. Mi stručnjaci čekamo da se proces završi, podržavamo dijete, radimo na simptomima, a onda kazna bude društveno koristan rad ili nekakva iznimno sramotno niska kazna.«

Buljan Ajelić: “Žrtvi se šteti iznošenjem podataka o počiniteljima”

»Tajnost postupka u kojem su uključena djeca je propisana različitim međunarodnim i našim dokumentima. Zakonom o sudovima za mladež, Konvencijom o pravima djeteta, Europskom direktivom… na svim razinama je propisana tajnost postupka. Kada dođe do povrede tajnosti postupka i iznošenja podataka u javnost, to predstavlja kazneno djelo. U takvim slučajevima državno odvjetništvo može poduzeti određene radnje da bi se pokrenuo kazneni postupak protiv osobe koja je počinila to kazneno djelo i iznijela takve podatke u javnost. Ako sami roditelji iznesu takve podatke javnost, tada će centar za socijalnu skrb upozoriti roditelje, a može poduzeti i određene mjere obiteljsko-pravne zaštite. Nažalost, u našem radu smo primijetili da se osobe koje iznose takve podatke ne kažnjavaju. Zato je važno osvijestiti javnost i ovo nam je možda prilika da se promijeni sudska praksa na način da se počnu kažnjavati osobe koje iznose podatke sa suđenja koje trebaju biti tajni. Jer ovdje uvijek dolazi do toga da se šteti žrrvi jer iznošenjem podataka o počiniteljima može doći od otkrivanja podataka o identitetu žrtve, čime će žrtva biti dodatno stigmatizirana i traumatizirana, a šteti se i samom tijeku postupka. Ne treba uzimati pravdu u svoje ruke, i moramo osvijestiti javnost da ako se radi o linču pojedinaca, pogotovo ako se radi o počiniteljima, time štetimo i žrtvi i ometamo tijek samog postupka.«

Svako peto dijete u Hrvatskoj je spolno zlostavljano

Ella Selak Bagarić je dodala kako iznošenje ovakvih podataka ne šteti samo jednoj žrtvi nego svim žrtvama: »Svako peto dijete u Hrvatskoj je spolno zlostavljano, što znači da puno djece još uvijek razmišlja o tome hoće li se nekome povjeriti ili ne. Kada vide kako su ova djeca prošla u javnom prostoru, da više nemaju pravo na privatnost, da svi znaju do u detalje događeje koje su doživjela, ja sam sigurna temeljem moje kliničke prakse, da će puno djece ili htjeti povući svoj iskaz ili čak neće nikome ništa reći. O tome moramo razmišljati.«

»Presumpcija nevinosti koja je propisana Općim kaznenim zakonom, svakako se primjenjuje i na maloljetne počinitelje, jer zaštita djece je uvijek pojačana. Konvencija o pravim djeteta je tu vrlo jasna: dijete je nevino dok mu se pravomoćnom presudom ne dokaže krivnja.«, upozorila je zamjenica Pravobraniteljice za djecu Ivana Buljan Ajelić: »Trebamo misliti i na prava počinitelja tog djela, jer ako se radi o maloljetnim počiniteljima, ili mlađim punoljetnim počiniteljima, te osobe isto tako imaju pravo na zaštitu svoje privatnosti i na tajnost postupka. Njima treba pružiti odgovarajući tretman, kako ne bi od maloljetnih počinitelja kasnije dobili punoljetne počinitelje.«

»U posljednje vrijeme smo preplavljeni informacijama o zlostavljanju u obitelji, o zlostavljanjima maloljetnika, silovanjima… Je li riječ o tome da se o tome naprosto više govorili ili je to nasilje u porastu?«, pitao je Petar Vlahov.

Selak Bagarić: “U samo 10% slučajeva silovanja i seksualnog zlostavljanja počinitelji su djetetu nepoznate osobe”

»Nažalost, nasilja je uvijek bilo, nasilja ima u svakoj kulturi, u svakom društvu, mislim da je jako bitno kako mi kao društvo na nasilje odgovaramo. Ono što mi se čini je da mi u Hrvatskoj pričamo samo kad se dogode ovakvi slučajevi, ali na žalost inače kao da nas se to ne tiče. Žrtve žive u našoj okolini. Mi moramo pričati o onome što ne funkcionira, o zakonima i podršci žrtvma koji ne funkcioniraju, i voljela bih da češće sjedimo i razgovaramo o ovim temama, a ne samo kad se dogodi tragedija. Iz našeg kliničkog iskustva doista nasilje je sve okrutnije. I kada govorimo o seksualnom nasilju, ono što možda nije intuitivno, ali doista jest tako i znanost to pokazuje, u samo 10% slučajeva silovanja i seksualnog zlostavljanja počinitelji su djetetu nepoznate osobe. Dakle to je gotovo uvijek neka poznata osoba, jako često djeca imaju s tim osobama i fotografije i dokaz da su s njima provodila vrijeme na neke druge načine, što može i javnost zavesti na krivi trag. Nasilje je nasilje i nema opravdanja. Emocionalno nasilje je još teže otkriti i teže ga je dokazati, a nažalost čini mi se da je ono problem koji najviše zanemarujemo.«

Psihologinja Ella Selak Bagarić na kraju je naglasila da smo svi odgovorni za zaštitu djece:

»Ako vidimo da se nešto događa u djetetovoj okolini ili ako samo posumnjamo na zlostavljanje, treba djetetu pokušati pomoći. Ono što javnost misli je da ako obavijeste institucije kao da su donijeli presudu. Ali to je samo sumnja, samo sumnja na zlostavljanje. Moramo omogućiti da institucije obave svoj posao. Centar za socijalnu skrb ne može napraviti ništa ako nema informaciju. Centar nakon prijave sumnje na zlostavljanje vještači roditelje i prati obitelj, ali za to mora imati informaciju, kao što meni netko mora dovesti dijete da bih ga mogla pogledati i raditi tretmanski sa njime. Meni se čini da smo u nekim stvarima postali neosjetljvi na nasilje i da se doista događa efekt filtera zanemarivanja, kad stručnjaci zanemaruju zlostavljanje koje se događa, i vode se svojim nekim svjetonazorima, da je bolje ikakva obitelj nego nikakva, da su vidjeli gore probleme i da će se dijete oporaviti. Nitko se ne može oporaviti od nasilja. I dijete kao svaka osoba ima pravo na zaštitu od nasilja, ali mislim da je vrijeme da svi malo više reagiramo i da budemo osjetljiviji na djecu, a ne samo kad se dogodi tragedija. Baš zato da se ne dogodi tragedija. Treba reagirati uvijek kad god vidimo ili posumnjamo da neko dijete pati.«

 

 

Print Friendly, PDF & Email