Što to znači »novo normalno« i možemo li kao društvo tek tako prihvatiti to »novo normalno« i zaboraviti neke životne navike preko noći zbog korone, bila je tema emisije Studio 4 urednika Petra Vlahova emitirane 14. srpnja 2020. u kojoj je sugovornica bila psihologinja Poliklinike Mia Roje Đapić.
Vlahov: Stručnjaci, a i političari, često rabe neke nove krilatice tipa »novo normalno«, »budimo odgovorni«, znaju li oni uopće što to znači?
Roje Đapić: »Budimo odgovorni« mi se sviđa, ali »novo normalno« ne. Ne znam kako je vama, ali meni nije normalno da ne mogu zagrliti prijatelje kad ih vidim, da radim psihoterapiju preko pleksiglasa, da malo dijete mora imati masku, da mu ne mogu dati bojice, da nemam terapijske pse, da se dijete boji da ću mu dati injekciju jer imam bijelu kutu… To zaista odskače od nekog normalnog života. Vjerujem da je namjera u pozadini toga dobra, u smislu da damo ljudima neku krilaticu, neku pozitivnu energiju, neki optimizam. Međutim, ono što se onda paradoksalno dogodi je da se zapravo oduzima ljudima pravo da im je i dalje teško. Ovo je jedan produženi period prilagodbe na okolnosti koja zaista nisu normalne.
Vlahov: Normalno je sada da ste na ulazu u našu kuću morali imati masku, mjerila vam se temperatura, slijedi sistematski pregled idući put kad dođete…
Roje Đapić: U prvim mjesecima korone sam vam se javljala preko Skypea, preko video poziva, a sada smo opet u studiju. To je nešto što zbunjuje ljude. Roditelji i adolescenti nam pričaju da su na isti ili čak veći broj oboljelih danas nego na proljeće mjere blaže nego što su bile tada. I onda imate dvije skupine ljudi: jedini koji su tada smatrali da je sve to pretjerano pa im se sada čini da su dobili potvrdu toga i da su nepotrebno izgubili puno toga – i apstraktnih stvari ali i poslova, dakle vrlo vitalnih stvari. S druge strane imamo ljude koji su sada anksiozni jer smatraju da se trebamo bolje čuvati, i da se ne čuvamo koliko je potrebno zbog turizma i raznih drugih stvari.
Vlahov: Dakle, opet podjele. Je li itko pojasnio ili artikulirao javnosti, prije svega građanima, da »novo normalno« znači da smo se možda zauvijek pozdravili sa nekim životnim navikama od prije korone. Recimo, samo ću uzeti Veliku Britaniju. Oni su sada imali ublažavanje mjera, ali samo 5% Britanaca je počelo ponovo izlaziti u pubove, niti 20% ljudi ne osjeća se ugodno u restoranima i ugostiteljskim objektima. Uz sve mjere koje su tamo bile i restriktivnije nego u Hrvatskoj, opet su im planovi za jesen 120 tisuća novozaraženih. Dakle, brojke su neumoljive, i vidimo da je sve to u Velikoj Britaniji ostavilo posljedice na ljude i da je ostao taj strah koji se uvukao u kosti.
Roje Đapić: Mi jesmo malo drugačiji kao narod. Naši ljudi se bore za svadbe, za koncerte, za druženja. Neku večer sam prolazila kraj Kvatrića, a tamo su ljudi u zrelijim godinama plesali jer je bila neka muzika uživo. No iako smo drugačiji kao narod, naravno da ljudima uvijek ostaje strah od onoga što nam je nepoznato, što nam je nepredvidljivo i što nam je tako teško opipljivo.
Vlahov: Također, ljudima koji su imali strah otprije sada nije jasno zašto su sada te mjere popustile. Dakle, zašto smo prije kada je bilo manje oboljelih imali strože mjere, a sada kad imamo više oboljelih su blaže mjere. Internet je prepun šala i pošalica na temu saznanja o COVID-u.
Roje Đapić: Tu treba imati razumijevanja za epidemiologe, za ljude koji donose teške odluke. Međutim, mislim da je puno više fer reći »ne znamo u ovom trenutku, znat ćemo možda tad i tad pa ćemo tada donositi odluke«. Ovako kao da se stvara jedna lažna slika »držimo sve pod kontrolom i sve znamo«, a zapravo ljudi osjećaju da to nije tako, osjećaju da nije pravedno i da nije isto za sve. Čuli smo o puno inicijativa za djecu u bolnicama, za posjete, za pratnje na porodima. Baš kad ste me zvali u emisiju sam razgovarala sa našim roditeljima o tome što im je sporno, što ih muči… Nikoga to nije mučilo tada u jeku korone, sada ih muči jer doživljavaju da je nepravedno. Kako može biti svadba od 200 ljudi – a mi ne možemo posjetiti dijete u bolnici? Ili maturanti, kako oni ne mogu sada imati maturalnu, nego je prebačena na 9. mjesec, a to im je jako važno baš u ovoj godini kad se nisu imali prilike pozdraviti s prijateljima. A istovremeno imamo koncert, skup, manifestaciju, svadbu… Dakle, ljudi to doživljavaju kao nepravdu. Ali ja se uistinu nadam da to neće biti zauvijek i da neće još godinu, dvije ili pet biti pravilo kao danas, i da se nećemo na cesti kad se sretnemo izbjegavati, da se nećemo izbjegavati zagrliti i poljubiti kad se vidimo, jer nas to onda vodi u to da smo roboti, a ne ljudi. Dakle, ovo traje dulje nego što smo željeli, ali ja stvarno vjerujem da će i to proći.
Vlahov: Koliko smo svjesni da nam se na neki način, željeli mi to priznati ili ne, psiha počela mijenjati. Tu su djeca posebno na udaru, jer imaju manje životnog iskustva, manje pamte, manje mogu uspoređivati kako je nekad bilo, za razliku od nas starijih. Svi govore o koroni, kažu djeca za odrasle, to vide i na TV-u. Druga konstatacija ili dječje pitanje: Ne znam hoću li na jesen ići opet u školu? Ne znam hoću li ići na more jer opet je došla korona. To govori dijete koje je završilo 2. razred osnovne škole. Dakle, ovo čujemo svaki dan, a vi i više jer vam je to posao, i to je zapravo poražavajuće.
Roje Đapić: To je poražavajuće, na neka od tih pitanja nitko im ni ne može dati odgovor.
Vlahov: Ali može reći hvala na pitanju.
Roje Đapić: Da, može reći hvala na pitanju. Sad ste vi to rekli možda malo ironično, ali dobro je da djeci damo priliku da postave ta pitanja. I da im kažemo: »Taj dio ne znam. Ono što znam je to i to« i dati djetetu ono što znamo. Ponuditi djetetu da vidi da i nas sve to ljuti, da smo i mi frustrirani. Roditelji žele da su im djeca sretna, teško im je podnijeti da su djeca u strahu, da su tužna, ljuta, frustrirana. Ali to su normalne reakcije na nenormalne okolnosti. Jako puno možemo pomoći djeci ako ih samo pustimo da izraze ta pitanja, da izraze kako se osjećaju i da imaju sigurnu okolinu gdje to mogu napraviti. Isto je tako jako važno, ako nam već pravila nisu dosljedna na razini države ili svijeta, da budu dosljedna ondje gdje mogu biti – na razini obitelji. Neki adolescenti mi kažu »roditelji me ne puste na druženje s prijateljima, a onda oni odu na koncert ili odu na svadbu«. To je kao kad kažemo djetetu da ne smije pušiti, a imamo cigaretu u ustima. Dakle, tim pravilima na razini obitelji djetetu možemo pomoći. Hoće li nam biti teško? Hoće, i nama je teško. Dakle, »novo normalno« ne znač da se to treba pobrisati.
Vlahov: Imamo i situaciju s maskama. Razumijem epidemiologe, na udaru su brojnih medija, sa statistikama koje se mijenjaju iz dana u dan, a u krajnoj liniji niti oni nemaju utjecaja na to. I onda su tu izjave tipa »oni koji ne nose maske su glupi, za razliku od onih sa maskama«. Vidimo, dakle, da dolazi do pucanja u cijeloj ovoj priči. Maska je zaštita, to je evidentno, ali ona je postala i psihološko pitanje. Kada vidite ljude s maskom na licu na ulici to daje poruku prvo da ne živimo normalno. Da živimo u jednom bolesnom društvu ili bolesnoj okolini ili situaciji, to je generalna poruka za svakoga. To će tako doživjeti i dijete, i stariji čovjek, i odrasla osoba. Kad vidite nekoga s maskom na licu što možete pomisliti?
Roje Đapić: Da situacija nije normalna i da se ponašamo najviše odgovorno što možemo; da što god mi radili ne možemo promijeniti situaciju da korona postoji i da istovremeno možemo dati sve od sebe da budemo odgovorni i da imamo empatiju jedni prema drugima. To bi bila poruka koju trebamo promicati i prema djeci i prema odraslima. I kad se pitamo što djeci treba – treba im isto ono što nama treba od naših autoriteta. Treba im normalizacija, jasna, dosljedna i strukturirana pravila ponašanja i empatija. Ne zaboravimo, ljudi su jako često stigmatizirani ako su u samoizolaciji, ako su bili u kontaktu s bolesnim, ako imaju masku, ako nemaju masku, dakle nama je teško kao ljudima istolerirati tog nevidljivog neprijatelja. I sad je tu faza iscrpljenja kad bismo svi upirali prstom jedni u druge, od političara do susjeda koji nosi ili ne nosi masku, koji je baš bio u Bosni ili nije bio u Bosni, ili na svadbi. Kad krivimo jedni drugi to kao da nam daje privid kontrole da se tako nešto nama neće dogoditi jer samo baš mi odgovorni, baš smo mi drugačiji. Možemo koliko možemo, ne možemo više od toga.
Vlahov: Stigmatizacija je druga priča, ali zapravo vrlo opasna. Dakle, dijelimo se na one koji su poslušni, koji će provoditi mjere, i na one koji zapravo to ne žele bilo zbog svog temperamenta, ili su sami »antiprotivni«, imamo i takve psihološke profile ljudi… Ali to nas može dovesti i do razine verbalnih sukoba s taksistima, s vozačima u autobusu. Imamo situaciju u Zagrebu gdje taksist nije htio voziti odraslu osobu i dijete, zato što je dijete starije od 2 godine, a nije imalo masku.
Roje Đapić: Da, dolazi od verbalnih do fizičkih sukoba. I to je ono što stalno pričamo: ove emisije su na temu neke konkretne situacije, a pozadinske su priče uvijek tolerancija, empatija i promicanje nenasilja. Ako mi ljudima kažemo »ovo je novo normalno, nemate pravo reći da vam je teško, izvolite se prilagoditi«, ljutnja, frustracija i agresija vam mora negdje nekad izaći van. Istraživanja na drugim epidemijama, karantenama i pandemijama sustavno pokazuju da ljudima najgore ne bude isti tren, nego s odmakom od nekoliko dana, nekoliko mjeseci ili čak godinu ili dvije godine. Tako da cijelo to vrijeme treba paziti na mentalno stanje građana i raditi i ovakve emisije i javne kampanje te napraviti neku pomoć i podršku ljudima.
Vlahov: Ali čini mi se da u ovoj situaciji još ne vodimo dovoljno brigu o psihološkom i mentalnom zdravlju. Odnosno, mi vodimo brigu hoće li nam se razboljeti pluća, ali hoćemo li izgubiti mentalni mir?
Roje Đapić: Tako vam je i s nama stručnjacima mentalnog zdravlja. Tako sam našla jednu zgodnu teoriju kako na početku, kad ovako nešto krene, svi smo u fazi herojstva. Ne znam jeste li pratili koliko psihologa i psihoterapeuta je pisalo tekstovie, radili su video zapise, blogove, vlogove, nudili brojeve telefona, besplatnu pomoć i podršku… Onda nakon nekog vremena dolazimo do faze iscrpljenja. Sada je sve manje takvih stvari, sve manje je takvih resursa i zato je važno raditi na sustavnoj razini. U Gradu Zagrebu je osnovano povjerenstvo za mentalno zdravlje djece i mladih vezano za ovu krizu koja se događa, i to je nešto što je planirano da traje barem dvije godine. To je, međutim, u lokalnoj zajednici za djecu i mlade, ali je bitno da se sustavno o tome vodi briga, jer pojedinačni psiholozi, psihijatri su se jako aktivirali na prvu, ali i oni su ljudi od krvi i mesa.
Vlahov: Da nisu i oni završili na terapiji u međuvremenu?
Roje Đapić: Pa, vrlo je odgovorno od svih nas da se bavimo i svojim rastom, razvojem i psihoterapijom, a posebno kad se radi o kriznim situacijama, jer je mogućnost sekundarne traumatizacije, sekundarnog »burnouta« jako velika za nas stručnjake mentalnog zdravlja, zdravstvene djelatnike na prvoj liniji zaštite i za vas djelatnike u medijima. Mi smo u najrizičnijim skupinama.
Vlahov: Djeca starija od 2 godine također moraju nositi maske i tu je bitna uloga roditelja da im objasni da je to normalno u ovom trenutku.
Roje Đapić: I da je to potrebno, da je potrebno neko vrijeme nositi maske, ne znamo koliko dugo, proći će, ali neko vrijeme će biti potrebno. S djetetom se mogu pregovarati razne stvari koje su primjerene njegovoj dobi, primjerice hoće li to biti zelena ili bijela, kirurška ili platnena maska, ali nema pregovora oko toga ima li maske ili nema. Djeci je važno objasniti zašto je ta maska potrebna, i to se može objasniti na neki konkretan način da je djetetu jasno. Recimo možemo uzeti prskalicu i napuniti ju vodom sa šljokicama, pa poprskati prema zidu s maskom i bez maske. Ako dijete vidi da je maska spriječila da šljokice odu prema zidu, to je slikovito objašnjenje zašto je potrebno nositi masku i zašto je važno napraviti tu blokadu virusa. Ne možemo očekivati da dijete od 4 ili 5 godina kaže »odlično, super, od sad nadalje ja preuzimam odgovornost da nosim masku«. Dakle, trebat ćemo ga podsjećati, neće mu se sviđati, dijete će se buniti, ali je zato jako važno da i roditelj nosi masku. Dakle, ne samo da govorimo djetetu, nego da mu i primjerom pokazujemo da je to nešto što se zaista treba raditi.
Vlahov: Mogu li ljudi prihvatiti tako nagle promjene bez posljedica?
Roje Đapić: Ljudi mogu svašta. Imate četiri skupine ljudi. Jedni su oni koji su jako otporni, koji će imati neke manje reakcije na situaciju traume ili krize, ali će se one jako brzo smiriti. Imate ljude koji imaju kronične smetnje, dakle smetnje od prije, i koji će godinu-dvije biti jako visoko na raznim smetnjama. Imate one koji će jako skočiti na početku pa će se postepeno oporavljati, i imate one s odgođenim reakcijama koje će krenuti tek za godinu-dvije dana. Ali pitanje je godinu dvije dana od čega. Ne možemo reći da je ovo bio jedan događaj, ili da je ovo jedan potres nego je ovo jedan jako dugačak, prolongiran period, tako da će istraživanja i klinička praksa tek kroz godine koje dolaze pokazati kako će to izgledati nakon ove situacije.
Vlahov: Zasada jesmo bombardirani, izloženi medijskim informacijama, staitstikama, izračunima… Čini mi se da su građani počeli živjeti od stožera do stožera i zbrajaju brojke je li danas 9 ili 3 ili će biti dvostruko više.
Roje Đapić: S tim da je sad u to već uključeno puno humora, čega nije bilo prije nekoliko mjeseci, jer sad ljudi već se zezaju s tim. Humor je zdrava obrana i neka se ljudi vesele i zezaju ako im to pomaže. Ali u svakom slučaju ne smijemo dozvoliti da se cijeli naš život i cijeli naš identitet svede na to. Trebamo biti odgovorni, naravno, ali dovoljno je informirati se jednom dnevno. Dakle, ne treba visiti po društvenim mrežama, portalima i emisijama cijeli dan, jer moramo zadržati nekakav zdravi razum. Ako naš cijeli život postane korona, onda tog zdravog razuma nema.
Vlahov: Tu je i strah od pada životnog standarda, od ekonomske nesigurnosti, to je ono što ljude čini ovisnim i ranjivim.
Roje Đapić: To su sve gubici, koje su neki ljudi doživjeli. Neki su već doživjeli takve gubitke, neki su doživjeli gubitak bližnjih, a tu je i gubitak sigurnosti, predvidljivosti života. To nam izaziva tugu, a ono što nam izaziva strah i nesigurnost su oni gubitci za koje mislimo da će nam se tek dogoditi. Ne poznajem niti jednu osobu, ne samo pacijente nego niti iz mog privatnog života, koja nije imala gubitak ili ne strahuje da će imati nekakav gubitak. I važno je da ljudi to znaju, da znaju da u tome nisu sami.
Vlahov: Kada ćemo mi doći u fazu, i hoće li to biti kraj ovoj agoniji, kad u danu pomislimo »joj da mi je sad malo biti dosadno u životu«. Jer očito da živimo u turbulentnom vremenu, barem ovih posljednjih godinu dana, ako ne i više.
Roje Đapić: Ne bih ja to tako dihotomno gledala, da je ili turbulentno ili dosadno. Mislim da smo na dobrom putu ako u svakom danu nađemo barem jednu situaciju, jedan trenutak koji nam je lijep i umirujući, kada smo opušteni i kad smo dobro. To su trenuci koje trebamo cijeniti i pamtiti. Dugo vremena nećemo biti skroz kao prije, ni ne moramo biti. Nakon traumatskih i teških iskustava možemo i rasti, i nadam se da će se to i dogoditi što većem broju ljudi.
