Povodom javnog predavanja dr. sc. Karen Woodall i Nicka Woodalla “Razumijevanje i rad s djecom i obiteljima pogođenim otuđenjem od roditelja: Slušanje autentičnog glasa djece i interveniranje za pomoć oporavku” u organizaciji Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i Udruge sudaca za mladež, obiteljskih sudaca i stručnjaka za djecu i mladež u Zagrebu Nick Woodall gostovao je s psihologinjom Poliklinike Mijom Roje Đapić u emisiji Studio 4 HRT-a 9. srpnja 2019. o temi zlostavljanja i zaštite djece:

Tko sve treba prijaviti zlostavljanje i kako zaštiti djecu?

Mia Roje Đapić: Ne samo stručnjaci nego i svi građani Hrvatske, svi smo i moralno i zakonski obavezni prijaviti bilo kakvu sumnju na neadekvatno postupanje prema djetetu. Ono u čemu ljudi često griješe je da misle da moraju provoditi vlastitu istragu, da moraju biti sigurni da se događa neko zlostavljanje, a da bi onda obavijestili Centar za socijalnu skrb. Dakle, to nije točno. Nitko od nas nema ingerencije niti bi trebao provoditi istragu. Za to postoje određene institucije – to su centar za socijalnu skrb i policija. Mnogi kažu da centri ništa ne rade, no centar ne može ništa napraviti ako ne zna da problem postoji. Dakle, uvijek i bez odgode, kad postoji nekakva sumnja u neadekvatno postupanje bilo nad djecom ili  na nasilje među djecom, to su institucije  koje smo obavezni obavijestiti, koje mogu ući u obitelj i koje mogu zaista pomoći i djeci počiniteljima i djeci žrtvama i njihovim obiteljima. Nije poanta samo prijave, nego i obavijesti da bi obitelji dobile nekakvu pomoć i podršku koja im je očito potrebna.

Posljednji primjer dvogodišnjeg dječaka primljenog u Klaićevu, s obzirom na dječakove ozlijede:  Je li moguće da nitko nije znao što se događa u toj obitelji?

Mia Roje Đapić: Ne mogu govoriti o konkretnom dječaku, jer ga nisam vidjela, ali ono što vam mogu reći je da je vrlo rijetko da nitko ne primijeti kad se radi o ozbiljnim oblicima tjelesnog zlostavljanja, pogotovo ako dijete ima vidljive ozlijede.

Ali ako je moguće da je on imao vidljive ozlijede, lomove, ožiljke od gašenja cigareta po koži, kako je moguće da to nitko nije primijetio, kako je moguće da u bolnici gdje je on morao biti ili negdje drugdje nisu  reagirali?

Mia Roje Đapić: Pitate je li moguće da nisu primijetili ili kako nisu reagirali? To su dvije odvojene stvari. Ako dijete ima vidljive ozlijede po tijelu, naravno da ljudi koji su bili u njegovoj okolini to primjećuju. Naravno da postoji  i pedijatar i odgajatelji u vrtićima i jaslicama, i susjedi, dakle i stručnjaci, ali i laici u okruženju tog djeteta koji bi trebali vidjeti i koji bi trebali reagirati.

Zašto ljudi ne reagiraju to je puno šire pitanje. Dakle, trebali bi reagirati i zakonski, i etički, i profesionalno, dakle u svakom smislu. Mislim da ljudi vole zatvarati oči pred dječjom patnjom: Prvo, nitko ne voli vjerovati da to netko radi djetetu, nitko ne voli zamisliti da ovim svijetom hodaju ljudi koji gase opuške po maloj djeci, ili im lome ruke, ili bilo što drugo. Naš gost Nick Woodall kaže “isto je ako se lome kosti djetetu ili mu se lomi srce”. Na tjelesno nasilje, pa čak i na seksualno, još  i reagiramo kao društvo. Na emocionalno zlostavljanje, koje ostavlja iste posljedice na djecu manje reagiramo. Puno je šokantnije vidjeti dijete kojem su slomljene kosti i koje ima ožiljke po tijelu, nego zamisliti kako se osjeća zlostavljano dijete. Zlostavljanje je zlostavljanje. I koliko god možemo možda razumijeti razloge zašto netko ne prijavi, zašto netko ne reagira, to nije opravdanje; to je je objašnjenje ali nije opravdanje, i nitko od nas nije amnestiran od odgovornosti kada primjeti tako nešto da ne reagira u svrhu zaštite djeteta.

Naravno, psihičko zlostvljanje djeteta je i teže primjetiti. Može li se tako nešto dogoditi i kod vas? Kako je to riješeno u Engleskoj?

Nick Woodall: Mislim da treba prepoznati da ovakvi problemi postoje u svakoj pojedinoj zemlji. U Velikoj Britaniji ponekad imamo slučajeve koji su teški kao i ovi u Hrvatskoj. Dakle, ljudi ne prijavljuju takvo zlostavljanje, ne primjeti se i onda dolazi do ovakvih problema. No, mislim da je zanimljivo i upravo ste se dotakli često nevidljivog zlostavljanja. Znači, možemo vidjeti fizičke ozlijede, ali emocionalne ozlijede je puno teže ugledati. I mislim da je često da recimo u javnosti ljudi mogu vidjeti dijete koje je lijepo obučeno i ide u školu, i čini se kao da je to dijete savršeno u redu i da ga nitko ne zlostavlja. Međutim, ono što mi znamo je da se psihičko zlostavljanje djece događa na svakoj razini društva u svakoj zemlji svijeta.

Koliko je važna suradnja svih u sustavu?

Nick Woodall: Mislim da  je važno da svi različiti profesionalci i sve različite agencije surađuju. Kao što ste rekli, također je važno da opća javnost surađuje u tome. Ne govorim ovdje o špijuniranju, nego jednostavno o tome da može biti problema koji su često skriveni.  Jedna od stvari koja nam je jako važna u našoj Klinici za razdvojene obitelji u Londonu je promišljati o posljedicama na dijete kada se roditelji rastave. Mislim da nitko ne želi da se vratimo u vrijeme kada se ljudi nisu mogli razvoditi. Ipak, moramo prepoznati da kada se odrasli ljudi razvode djeca su ona koja se moraju baviti posljedicama toga. I mi se kao profesionalci moramo uhvatiti u koštac s time kako se djeca osjećaju kad im se roditelji rastanu, i inače moramo prihvatiti da se djeca rastavljenih roditelja mogu suočiti sa velikim problemima koji mogu biti akutni i koji mogu potrajati i do odrasle dobi. Mi govorimo recimo o slučajevima otuđenja od roditelja – to su slučajevi u kojima su djeca patološki pristrana prema jednom roditelju i u tom slučaju odbacuju drugog roditelja, i to je veoma neprirodno za dijete. Mi dolazimo na ovaj svijet gotovo unaprijed programirani da uspostavimo dugotrajne veze sa oba roditelja, a kad dolazi do rastave onda se pojavljuje jedan novi svijet u kojem je djetetu ponekad nemoguće da bude blisko povezano sa oba roditelja. I to je jako problematično, i to je također veoma teško prepoznati.

Što se tiče samih škola u Hrvatskoj se prijavi na godinu tek nekoliko slučajeva. Zataškavaju li ustanove, posebno škole, takve slučajeve da ne izbiju na loš glas?

Mia Roje Đapić: Mislim da je loša pozicija sada upirati prstom u bilo koga pojedinačno. Dakle, nisu to samo škole. Mi smo za potrebe nekih predavanja koje smo imali tražili od centara za socijalnu skrb podatke o tome koliko su dobivali obavijesti od škola, vrtića i zdravstva vezano za nasilje među djecom i za nasilje nad djecom. Od zdravstva manje od 10 godišnje dođe prijava za sumnje za nasilje u obitelj. To je jako malo. Ono gdje zdravstvo bolje reagira je sumnja na zanemarivanje, jer je to vrlo jasno raspoznatljvo da li netko dovodi dijete doktoru ili ne. Naravno da to nije realna brojka i nije realan podatak. Dakle, tu ne sudjeluju samo liječnici, nego i psiholozi, vrtići, svi građani koji su u okruženju.

Umjesto da pođemo iz pozicije da škole zataškavaju, recimo da je vjerojatno da mnogi u društvu i stručnjaci pa i laici na neki način zataškavaju, ne prepoznaju, ne reagiraju. I mislim da je poanta da kad dođe do ovakve situacije, do ovakve eskalacije nasilja, osim što to puni naslovnice novina ili portala, da se zaista zapitamo što možemo drugačije napraviti, što možemo sutra, što možete vi, što mogu ja, što može učiniti bilo tko tko gleda ovu emisiju, koje je to dijete u našoj okolini koje treba pomoć, i da kad se već dogode grozne stvari djeci, da iz toga izvučemo najbolje za budućnost, odnosno da nam to služi kao dodatan poticaj za znanje, za senzibilizaciju i za aktivno djelovanje u smjeru onoga što je i naša zakonska i osobna dužnost.

Jedan od glavnih razloga zbog kojeg smo željeli organizirati predavanje dr. sc. Karen Woodall i Nicka Woodalla u kojem se radi o emocionalnom zlostavljanju djece u razvodima roditelja u vidu  otuđenja djeteta, je baš to što se mi kao Poliklinika susrećemo s tim da razni kolege u Hrvatskoj koje imaju zapravo i obrazovanje i znanje na ovu temu, kad god se radi o zlostavljanju ili kad se radi o visoko-konfliktnom razvodu odmah dijete šalju u Polikliniku i kažu „Ja radim s djecom, meni se ne radi s roditeljima, meni se ne radi s cijelim sustavom… Meni se ne šeće po sudu, ne dopisuje mi se s centrima.“

Ali jedino tako se mogu ove stvari riješiti kako treba. Kako susjedi, škola, zdravstvo i takvi sustavi reagiraju u Velikoj Britaniji i koliko zapravo takvih slučajeva ima koji dolaze iz sustava? Govorimo i o fizičkom i o emocionalnom zlostavljanju.

Nick Woodall: Mislim da je jako teško to izraziti u brojkama, jer ti su slučajevi vrlo često skriveni od pogleda. Poteškoća s kojom se susrećemo je da se ljudi ne žele miješati. Misle „to nema veze sa mnom“. Mislim da je to jedna od velikih prepreka, koja se nalazi na putu da se te stvari razrješe. Mislim također da vrtićke grupe, škole, i druge institucije u kojima su ljudi u interakciji, imaju prilike da uoče takve stvari rano i da onda mogu intervenirati u trenutku kada to može pomoći. Moramo paziti na to. Moramo imati i službe koje dijele informacije, koje su otvorene. Nemojmo doći do stadija na kojem su stvari za djecu postale jako teške i kad su oni već u jako velikim problemima. Jer možemo ih uočiti u ranom stadiju, prije nego što se problem ukorijeni.

Koliko je psihološko zlostavljanje teško za dijete kada ga uspoređujemo s fizičkim? Koliko je važno dijete hitno maknuti od zlostavljača, posebno ako se radi o roditeljima?

Nick Woodall: Mislim da je problem sa psihološkim zlostavljanjem taj što i dijete samo teško to može razumjeti. Kad govorite o djetetu koje je bilo fizički zlostavljano, lako je vidjeti tragove opuška ili slomljene ruke, možete prepoznati da je to pogrešno, a i dijete to može učiniti jer već shvaća da ono samo ne bi napravilo to nekom drugom. Znači, ima referentni okvir s kojim dijete može raditi i s kojim terapeut može posredovati prema djetetu, koji je prilično jednostavan. To postaje kompliciranije kada je osoba koja zlostavlja dijete istovremeno i djetetov roditelj, a to je još kompleksnije kada govorimo o emocionalnoj šteti, jer djeca su u svom srcu ovisna o roditeljima upravo po tome da se roditelji za njih brinu. I kad roditelji to ne čine onda to jako zastrašuje djecu. Pa se djeca mogu pretvarati da ih roditelji zapravo uopće ne zlostavljaju, a onda je to zapravo još veći problem za dijete.

Je li onda važno maknuti dijete hitno iz takve obitelji? Što napraviti? Znamo da su u SAD-u i Velikoj Britaniji veoma strogi zakoni što se toga tiče i da se djeca hitno miču iz takve obitelji.

Nick Woodall: Ovisi o slučaju. Ono što je važno razumjeti je jedinstveno iskustvo svakog djeteta. U najtežim slučajevima je apsolutno krucijalno da odstranimo dijete iz takve sredine. No ima i nekih slučajeva koji su manje teški ako ih dovoljno rano zapazimo, a onda je moguće raditi i unutar obitelji, dakle bez uklanjanja iz obitelji, tako da se restruktrira obitelj bez oštećivanja djeteta. Ali ono što je apsolutno presudno je da sudovi nadgledaju sve što se događa. Jer sud je taj koji ima moć uvesti promjenu, znači psiholozi i psihoterapeuti mogu prepoznati problem, mogu početi s njima raditi, ali mi to možemo učiniti samo ako je prisutan sud koji to sve nadgleda, jer u korijenu svih ovih problema je razlika u moći između dva roditelja. Jedan roditelj ima moć nad drugim roditeljem, i također moć nad djetetom. Zbog toga sudovi moraju uskočiti i reći mi uzimamo od vas tu moć jer štetite djetetu. Ako nastavite to činiti, odstranit ćemo to dijete i vjerojatno ga dati drugom roditelju.

Kakva je uloga psihologa u tom slučaju i kakva su iskustva u Hrvatskoj, koliko brzo hrvatski sudovi reagiraju na te pojave?

Mia Roje Đapić: Nema zapravo nekog univerzalnog odgovora na to pitanje. Ono što kaže naš zakon je da bi svi predmeti koji se tiču djece trebali imati prednost i da bi se trebali brzo rješavati. Ja u praksi imam primjera kad je to zaista tako, ali imamo i drugačijih primjera, posebno kad je riječ o emocionalnom zlostavljanju, o dugotrajnom razvođenju roditelja, da emocionalno zlostavljanje djeteta zna trajati po 7,8,10… godina prije nego što se razrješi. I tek kad dijete dođe u adolescenciju i ima ozbiljne probleme ponašanja, bilo prema drugima, ili nekakve autoagresivne radnje i pokušaje suicida, onda svi skočimo na noge i pitamo se što se s tim djetetom dogodilo. Uloga psihologa bi primarno trebala biti savjetodavno terapijska, dakle sa djetetom i sa roditeljima. Ali da bi psiholog mogao raditi taj posao, potrebna mu je podrška sustava. Baš kao što je Nick Woodall rekao, od njega i dr. sc. Karen Woodall, njegove partnerice u životu i poslu, smo naučili vrlo dobar izraz da bi sud trebao biti “superparent”, kao nadređeni roditelj roditeljima koji zlostavljaju dijete ili se ne mogu dogovoriti ili rade bilo kakvu problematičnu situaciju za dijete. Ako imamo takvu odluku suda onda je zapravo puno lakše raditi. Neki ljudi funkcioniraju isključivo pod pritiskom sustava. Možda neki roditelj nema autentičnu želju za promjenu, možda nema neku empatijsku, prirodnu potrebu promijeniti se za to dijete, ali pod pritiskom sustava može bolje profunkcionirati. Zato mi je drago da u cijelom ovom dijelu, u edukaciji stručnjaka, u predavanju koje ćemo imati sutra sudjeluje i Udruga sudaca za mladež pod vodstvom dr. sc. Lane Petö Kujundžić, dakle ne samo Poliklinika ili stručnjaci mentalnog zdravlja, nego i pravosuđe sudjeluje u samoj organizaciji tog predavanja.

Koliko je zapravo opasno kad se javne osobe upliću u neke slučajeve i zauzimaju neke od strana?

Mia Roje Đapić: Mislim da ljudi krenu s dobrom namjerom, u to uopće ne sumnjam. Međutim nitko od nas nema sve informacije o nekom slučaju osim ljudi koji rade na tom konkretnom predmetu. Dakle, mislim da s jedne strane može biti dobronamjerno, a s druge strane može biti opasno i raditi štetu zato što nemamo ni dovoljno znanja niti informacija niti znanja o posljedicama koje određeni javni istupi onda mogu izazvati.

 

Print Friendly, PDF & Email