Ravnateljica Poliklinike prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander i policijska službenica Kristina Filipović iz Odjela maloljetničke delinkvencije i kriminaliteta MUP-a sudjelovale su 10. travnja 2020. u emisiji »Zajedno za zdravlje« kod urednika i voditelja Tomislava Cerovca povodom pokretanja zajedničke kampanje Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba i MUP-a »Iza Vrata«. Ovdje je transkript emisije:
Cerovec: Osim što se teško nose sa izvanrednim situacijama mnogi ljudi, uz roditelje su to i djeca i mladi, izvanredne situacije na površinu izbace i mnoge anomalije unutar obitelj. Zbog nepohađanja škole i izolacije u domovima te tajne još češće nego inače ostaju skrivene iza vrata domova. Kako to prepoznati, spriječiti i reagirati? Događa li se i u kojoj mjeri u ovim izvanrednim okolnostima porast obiteljskog nasilja?
Buljan Flander: Paradoksalno, ali po pozivima i po podacima bi izgledalo da obiteljsko nasilje pada u situacijama krize u nekim državama. U drugim državama je veći broj poziva vezano uz obiteljsko nasilje. Ali sva istraživanja pokazuju da u vrijeme bilo kakve krize, bilo ekonomske bilo zdravstvene, obiteljsko nasilje raste. Sjećamo se iz vremena rata, koliko god da nismo govorili o tome i nisu se prijavljivali slučajevi obiteljskog nasila za vrijeme rata, poslije se pokazalo koliko je obiteljskog nasilja bilo u tim vremenima.
Meni ih je stvarno žao i stvarno me brinu djeca koja inače žive u nasilnim domovima. Kako im je sad? A brinu me i djeca koja ne žive u nasilnim domovima, jer su im roditelji pod stresom. Roditeljima sada pada prag tolerancije na frustraciju, imaju financijskih problema, velika je neizvjesnost, boje se za svoju budućnost i budućnost svoje djece.
Mislim da je sada potrebna podrška i roditeljima i djeci, tako da je zaista važno ovo što radimo. Treba govoriti o tome, pozvati susjede, one koji čuju i koji sumnjaju da se iza nekih vrata nešto događa da obavijeste policiju na 192. Mi upravo okrećemo jednu takvu kampanju koja se zove »Iza Vrata«: ona govori o djevojčici Miji koja ne može za sebe tražiti pomoć, a ta Mia je zapravo predstavnik svih dječaka, djevojčica s kojima mi radimo, dakle tisuće djece s kojima sam i ja radila, koja ne mogu ili ne smiju tražiti pomoći. Ovo je zapravo situacija u kojima mi moramo biti njihov glas.
Cerovec: Koriste li nasilnici ovu izvanrednu situaciju u kojoj djeca ne pohađaju škole i obitelji su u samoizolaciji za veći broj nasilničkin ponašanja?
Buljan Flander: Ovo je apsolutno prilika za zlostavljače djece: kako za one koji fizički zlostavljaju djecu i za one koji seksualno zlostavljaju djecu tako i za one koji vrbuju djecu preko interneta da bi ih seksualno iskoristili. Djeca su zapravo zatvorena sa svojim zlostavljačima i ne smiju ili ne znaju kako potražiti pomoć.
Cerovec: Kako zapravo potražiti pomoć?
Buljan Flander: Ono što jedino sad djeci ostaje jesu telefonske linije: Hrabri telefon radi, postoje i druge telefonske linije za žrtve zlostavljanja, ali je pitanje kad će dijete biti slobodno, kad će biti izolirano od zlostavljača da može zatražiti pomoć, a da zlostavljač to ne otkrije.
Cerovec: Da, sad nasilnik ne ide na posao, uglavnom, i obitelj je na nekom okupu. I zapravo eventualni zlostavljač ima potpunu kontrolu nad cijelom obitelji.
Buljan Flander: Apsolutno. Dijete nema kamo niti otići, kao što što nema niti zlostavljana žena sad kamo otići. Kad dijete ide u školu, to mu je neko sigurno mjesto. Uvijek govorimo da škole nedovoljno prijavljuju, no i bez obzira na to ako nedovoljno prijavljuju, ipak je dijete neki dio dana u školi pa mu je to sigurno mjesto, pa je neki dio dana i na slobodnim aktivnostima pa mu je i to sigurno mjesto. Nastavnik ipak ako vidi modricu na djetetu, i za vrijeme nastave ili na tjelesnom, i ipak će reagirati. Manje će se otkriti emocionalno zlostavljanje, ili seksualno zlostavljanje, ali ovdje sad nema tko reagirati.
Cerovec: Preko društvenih mreža i aplikacija, ne može se prenijeti što dijete proživljava.
Buljan Flander: Apsolutno se ne može vidjeti je li dijete povučeno, je li agresivnije, kakva mu je facijalna ekspresija. Djeca su sada u jednoj nezavidnoj situaciji gdje očekujemo da će biti porast obiteljskog nasilja, a pomoć je manje dostupna. Mislim da svi toga moramo biti svjesni. Molim vas medije da se priključite kampanji Poliklinike i MUP-a koju smo pripremili s agencijom Degordian koja to radi pro bono za djecu Hrvatske. I u mirnoj situaciji bez krize, mi imamo podatke koji su zastrašujući: 16 do 20% djece u Hrvatskoj je fizički zlostavljano. To su znanstveni podaci. A svako peto djete je seksualno zlostavljano.
Cerovec: To znači da gotovo polovica djece dožive neki oblik fizičkog ili psihičkog zlostavljanja. Kako policija dolazi do informacija o zlostavljačima, zlostavljanoj djeci i mladima?
Filipović: Najčešće su to prijave drugih institucija, prvenstveno centra za socijalnu skrb. Isto tako Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba šalje nam gotovo na dnevnoj bazi različite obavijesti i prijave koji mi potom provjeramo. Nerijetko se događa da same žrtve dođu u policijske postaje i da prijavljuju nasilje u obitelji i/ili zlostavljanje djece.
Cerovec: Kolika je uloga šire društvene zajednice, susjeda, rođaka, obitelji… bitna u otkrivanju takvih slučajeva i koliko vam oni pomažu u tome?
Filipović: Nisu baš često zabilježene prijave od strane susjeda ili rodbine što se tiče nasilja u obitelji. Zapravo radi se o nekom zatvorenom krugu gdje u današnje vrijeme, nažalost moram tako reći, nitko se neće miješati u obiteljske probleme. Zbog toga pokrećemo razne akcije da se javnost dodatno senzibilizira za problematiku nasilja u obitelji i nasilja prema djeci kako bi onda institucije odrađivale svoj dio posla.
Cerovec: Koliko žrtve nasilja sada teže mogu doći u priliku da prijavljuju nasilje? Koliko se boje zatražiti pomoć zbog ekonomskih prilika, zbog ekonomske neizvjesnosti, zbog mogućnosti zaraza, ali i drugih mogućnosti zbog kojih nasilnici sada imaju veću kontrolu nad obitelji i lakše provode nasilničko ponašanje.
Filipović: Jasno je da je sada situacija mnogo teža nego je bila ranije, jer smo svi u situaciji da vlada pandemija. Ako su se ranije žrtve rjeđe odlučivale za prijavljivanje, sada takvih prijava ima još i manje budući da su žrtve zatvorene unutar četiri zida sa tim zlostavljačem i možda imaju ili nemaju mogućnost da prijave nasilje u obitelji. Međutim, postoje brojne udruge, postoje i elektronički mediji putem kojih se žrtve mogu obratiti za pomoć, a također i elektroničke aplikacije na mobitelima. Sve te prijave ako ih dobije, policija i razmatra, odnosno provodi kriminalističko istraživanje. Prvenstveno zato da bi žrtvu zaštitila od trenutnog traumatičnog događaja, ili od daljnje traumatizacije.
Cerovec: U prošlosti smo vidjeli da postoji dosta problema upravo u tom djelu od prijave do trenutka djelovanja, i da se upravo u tim trenucima događaju najnegativniji oblici zlostavljanja unutar četiri zida, i prema djeci i prema ženama. Kako smanjiti taj protok vremena od same prijave, od prvih informacija koje upućuju na nasilje do vašeg djelovanja.
Filipović: Ministarstvo unutarnjih poslova apelira na javnost da je prvi korak u svemu tome prijava bilo koje vrste nasilja i zlostavljanja jer s time kreće postupak. Policija u svim prijavama koje se odnose na nasilje u obitelji, na nasilje prema ženama, na nasilje prema djeci, reagira promptno. Žurno se poduzimaju sve mjere i radnje.
Cerovec: Koliko ova izvanredna situacija, ali i ono što se događa unutar četiri zida, unutar obitelji, može ostaviti dugoročne posljedice na djecu, na žrtve nasilja. Jer sada tu vidimo i više bespomoćnosti i nezivjesnosti nego što je inače slučaj.
Buljan Flander: Ove posljedice mogu biti gore i dugoročnije nego kad se zlostavljanje događa u nekim drugim okolnostima, iako svako zlostavljanje ostavlja dugoročne i teške posljedice. Posljedice zlostavljanja nisu nešto što će proći s odrastanjem. Mnoge žrtve zahtijevaju kasnije i dugoročnu pomoć. Upravo zato i pozivamo građane da pokažu građansku hrabrost, građansku odgovornost, da reagiraju, da nazovu, da prijave, da obavijeste… jer puno je bolje reagirati na svaku sumnju nego pustiti da žrtve pate. Nama nije cilj da mi psiholozi kasnije imamo što više posla i što više pacijenata, nego nam je cilj preventivno djelovanje. Ono što svi znamo, i toga moramo biti svjesni, je da istraživanja pokazuju da je puno rizičnih faktora upravo u ovoj situaciji. Neki su rizični faktori na strani djeteta. Recimo, dijete koje je življe i hiperaktivno, malo težeg temperamenta, i inače možda agresivnije, ima prirodnu potrebu za kretanjem, a zatvoreno je saa u četiri zida – to dijete može zaista iznervirati roditelja i onda mu poleti ruka. Ali moramo znati da su djeca koja su fizički kažnjavana 11 puta češće u riziku da budu i fizički zlostavljanja. Fizičko kažnjavanje također ostavlja posljedice po djecu, i ima čak transgeneracijski učinak.
Cerovec: Sada su živci tanki zbog dugotrajne izolacije, a nekima i karantene. Djeca trebaju roditelje kao izvor utjehe, izvor podrške i izvor zaštite, jer život im se promijenio preko noći.
Buljan Flander: Prestrašno je za djecu kad im roditelj koji treba biti izvor zaštite postane izvor nasilja.
Cerovec: Što u slučajevima kada jedan od rastavljenih roditelja pokušava uskratiti pravo djetetu i drugom rodtielju da ga vidi, pa ga možda i psihički zlostavlja i usmjerava protiv tog roditelja. Što napraviti? Roditelji su vrlo često nemoćni u takvim slučajevima jer je i sustav paraliziran ovim trenutačnim stanjem.
Buljan Flander: Da, tome svjedočimo i u vremenima kad nije kriza. Sve veći je broj manipulacija djecom i uskraćivanja kontakata drugom roditelju, a ova kriza je zapravo prilika za manipulativne roditelje da pojačaju svoju manipulaciju i da time dodatno štete djeci. Važno je obraćati se i tim roditeljima kako bi shvatili koliko djeci dugoročno nanose štetu ako im uskrate drugog roditelja, ako koriste priliku u ovoj situaciji da djetetu govore protiv drugog roditelja. Tim roditeljima kažem »Molim vas, vodite računa kad govorite protiv drugog roditelja da govorite protiv polovice djeteta i tražite da se dijete odrekne polovice sebe.«.Preporuka je i ministarstva da se što više sada omogući kontakt s drugim roditeljem preko Skype-a i preko društvenih mreža, uglavnom preko svih video poziva koji su dostupni, tako da ako baš dijete mora biti u izolaciji, da ima kontakt s drugim roditeljem. Zaista je važno da u ovoj situaciji dijete zna da se može osloniti na oba roditelja, jer i ovako je neizvijesnost prevelika.
Cerovec: Ako je jedan roditelj čvrsto odlučio da ne neki način uskrati pravo viđanja drugom roditelju, što taj roditelj može napraviti ako sustav ne funkcionira?
Buljan Flander: Ja bih poručila svim takvim roditeljima da kontaktiraju nadležni centar za socijalnu skrb i policiju, jer koliko znam oni funkcioniraju, izlaze na teren, komuniciraju s jednim i s drugim roditeljem. Moje su informacije da taj sustav funkcionira. U malo drugačijim uvjetima, ali funkcionira. Najgore bi bilo da kažemo »sustav ne funkcionira pa sad nećemo ništa niti prijavljivati niti reagirati«. To bih naglasila i u odnosu na manipulaciju djecom u razvodu, ali i u odnosu na fizičko kažnjavanje i fizičko zlostavljanje djece koje je također zakonom zabranjeno. Nemojmo misliti da sustav ne funkcionira pa onda ionako nema koristi da prijavimo. Osim toga, voljela bih naglasiti i da ne mislimo da ako prijavimo i obavijestimo nadležne sustave, recimo policiju, da to odmah znači da će dijete biti izuzetno iz obitelji pa ću ja kao susjed/susjeda koja je prijavila biti odgovorna za to. Neće dijete biti odmah izuzeto iz obitelji, nego će nadležne institucije postupati i odlučiti što je najbolje za to dijete.
Cerovec: Što kada se radi o rastavljenim roditeljima, pa jedan roditelj prijavi onog drugoga da mu uskraćuje pravo na viđanje djeteta? Funkcionira li slučaj i u slučajevima kada se ne radi o nasilničkom ponašanju prema djetetu?
Filipović: Naravno da na prijavu, kakva god bila, policija izlazi žurno i postupa. Kriminalističko istraživanje kada su u pitanju djeca u većini slučajeva provode posebno educirani, specijalizirani policijski službenici za mladež. Oni su posebno educirani za postupanje s djecom, bila ta djeca žrtva ili počinitelji. Vezano za to vodimo se najboljim interesom djetetea, što znači i da policija postupa, najčešće u takvim situacijama kakve ste opisali, u suradnji s nadležnim centrom za socijalnu skrb. Policija odrađuje svoj dio posla, dakle ako se utvrde bilo koji elementi kaznenog djela procesuira se počinitelja i štiti žrtvu od daljnje viktimizacije odnosno traumatizacije. Centar za socijalnu skrb je dalje taj koji poduzima mjere obiteljsko-pravne zaštite. Da li će se dijete vratiti u sredinu, da li kod majke ili oca, sve ovisi o situaciji koja se prijavljuje. Vi imate situaciju i da dijete zlostavlja majka koja je skrbnica, pa sustav odluči da neće majci vratiti dijete, već da će napraviti suprotnu radnju bez obzira što je majka skrbnica.
Cerovec: Događa li se u ovakim izvanrednim okolnostima i porast seksualnog nasilje, posebno putem interneta?
Buljan Flander: Da, neka američka novija istraživanja provedena baš u vrijeme ove krize pokazuje da je povećan tzv. grooming, vrbovanje djeteta putem interneta. Ono što mene brine je da je naše istraživanje iz 2019. pokazalo da 60% naše djece seksta: što znači da primaju, šalju i proslijeđuju seksualno eksplicitne i sugestibilne poruke.
Sigurno je sad povećan rizik i za sekstanje, a onda i za tzv. sextortion, za ucjenjivanje da se nastavi s takvim fotografijama, s takvim videima. Sad je prilika da roditelje podržimo u tome da što više razgovaraju s djecom, da upoznaju djetetove interese, da upoznaju s kim se dijete druži putem interneta, putem društvenih mreža, da razgovaraju s djecom što znači to kad jednom pošalješ seksualiziranu fotografiju, seksualizirani sadržaj. Prema istraživanjima, u preko 90 posto slučajeva ta fotografija, taj sadržaj je proslijeđen dalje. Djeca nemaju odgovornosti, mi smo im dali alat, dali smo im internet, dali smo im društvene mreže, a u ovo vrijeme su i puno više na društvenim mrežama i time su u puno većem riziku da budu izloženi seksualnom zlostavljanju putem interneta.
Cerovec: Kako naći balanas: kažete im »ostanite kod kuće, nemojte ići van, školujte se preko interneta«, a onda i »morate paziti, nemojte bivi previše na internetu«?
Buljan Flander: Svima je sada teško. Zaista moramo razumjeti da je teško i roditeljima, da roditelji moraju biti blagi i prema sebi, a i imati puno, puno više strpljenja prema djeci u ovoj situaciji. Ali balans bi bio upravo u tome da upoznaju djetetove interese, da se uključe u djetetove online aktivnosti, da ne kažu mi se ne razumijemo u internet pa se nećemo u to petljati. Jer djeca će danas najviše vremena provoditi na internetu. Nema veze što ne znamo tehnički dio, nema veze što ne znamo tehnologiju, ajdemo s djecom razgovarati o tome, jer onda je i veća šansa da će nam se dijete povjeriti ako mu se nešto tako dogodi. A ako se dogodi da se dijete povjeri da je poslalo sliku, da je ucjenjivano, tada ne treba osuđivati djecu, ne treba krenuti s kaznama, nego djetetu pomoći i podučiti ga da to ubuduće ne radi.
Cerovec: Koliko je policijski posao otežan sada kada se morate fokusirati na puno drugih stvari koje se dotiču i same epidemije, pa i potresa u Zagrebu?
Filipović: Svi bismo se trebali prilagoditi ovoj situaciji u kojoj smo se našli, a nadam se da neće potrajati: poruka svim građanima je neka prijavljuju. Policijiskih službenika ima dosta: oni zaista postupaju žurno kada se radi o djeci, bilo da se radi o spolnom ili fizičkom zlostavljanju ili bilo kakvim kažnjivim radnjama koje se događaju na štetu djece, pritom mislim i na nasilje u obitelji. U tim slučajevima policijski službenici nemaju nikakve odgode. Izlaze na teren prvenstveno da spriječe bilo kakve druge kažnjive radnje. Ako možemo danas spriječiti, zašto bi čekali sutra? Isto tako, javnost mora biti svjesna i mora podnijeti jednu vrstu odgovornosti da ako znaju da se događa nasilje u obitelji ili bilo koja vrsta zlostavljanja djece, da to prijave. Ovim putem apeliram da se bilo kakva sumnja, bilo da se pokaže opravdanom ili neopravdanom, da se prijavi. I MUP-ova aplikacija Red Button vam stoji na raspolaganju uz mogućnost da anonimno prijavite sve vrste nasilja.
Cerovec: Može li policija pomoći otkrivanju seksualnih zlostavljača?
Filipović: Pa naravno da može. Prvenstveno u suradnji s Poliklinikom za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. I njihove prijave koje dolaze k nama, a mi šaljemo dalje operativnim jedinicama na postupanje. Već sam ranije rekla da policija obavlja mjere i radnje iz svog djelokruga rada. Što se tiče daljnjih posljedica koje nastupe kod žrrtve, jasno je da tu onda uskaču druge institucije koje dalje žrtvi pružaju potporu u vidu psihičke stabilizacije. Što se tiče same žrtve, procesuiranja počinitelja, da se ponovo ne dogodi – policija odrađuje ono što je prijavljeno.
Cerovec: Možemo li iz ove situacije izići bolji i jači u pogledu mentalnog zdravlja svih nas?
Buljan Flander: Ja se zapravo bojim da ćemo mi svi stručnjaci mentalnog zdravlja imati puno više posla kad jednom završi ova kriza. Ipak, s druge strane vjerujem u to da će nas ova kriza naučiti kako posložiti prioritete: prvenstvno mi odrasli sebi. Pošto smo mi odrasli model našoj djeci, ovo je prilika da im budemo model u poslagivanju prioriteta, u postavljanju neki obiteljskih vrijednosti za koje možda nismo imali vremena prije, da učimo djecu da u ovakvim krizama i u situaciji potrebe možemo pomoći drugima. Pomaganje drugima, suosjećanje i empatija nama također pomaže da se lakše nosimo sa stresovima i stresnim situacijama, a onda će to isto tako pomoći i našoj djeci. Tako da ja, koliko god mislim da ćemo imati više posla s djecom koja će imati više smetnji, posebno anksioznosti, depresivnosti, dakle nekih emocionalnih smetnji, vjerujem da će ipak obiteljsko zajedništvo i ovo vrijeme koje roditelji provode s djecom ipak dati i neke pozitivne rezultate.
Cerovec: Kako probuditi optimizam i u ovim teškim situacijama?
Buljan Flander: Pa ja mislim da je jedna rečenica stalno ponavljamo »I ovo će proći« točna. Sigurno je da će i ovo proći. Budimo blagi i nježni prema sebi i u ovoj situaciji, imajmo ideju budućnosti, trudimo se pomagati sebi i drugima, trudimo se davati sebe drugima, trudimo se što više biti s djecom kako bismo im dali neke obiteljske vrijednosti. Ovu situaciju možemo iskoristiti i za optimizam i za neke drugačije vrijednosti koje nismo dosada usadili svojoj djeci, ne zato što nismo htjeli, nego zbog nedostatka našeg vremena pa su djeca bila prepuštena internetu, medijima, društvenim mrežama. Ovo je prilika i situacija da to ispravimo.
Izvor: HRT www.hrt.hr
