U prilogu Profil stručnjaka emisije Zdrav život na HRT-u predstavljen je 30-godišnji profesionalni put naše ravnateljice prof. dr. sc. Gordane Buljan Flander: od dječje želje da pomaže drugoj djeci, preko odluke da studira psihologiju, potom potrebe da pomaže zlostavljanoj i zanemarenoj djeci kroz osnivanje Hrabrog telefona, zatim i Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba. Danas je stalna sudska vještakinja, sveučilišna profesorica, ekspert Vijeća Europe i konzultant UNICEF-a, a za svoj ukupan rad prije dobila je u prosincu 2018. i nagradu za životno djelo u promicanju prava djeteta Vlade RH i Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Evo što je prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander, među ostalim, rekla:

Želja za rad s djecom: Kad sam bila u osnovnoj školi i kad su me pitali što ću raditi kad odrastem, uvijek sam govorila da ću raditi s djecom i da ću biti učiteljica. U srednjoj školi sam počela učiti psihologiju i tad sam odmah znala da hoću raditi s djecom i da ću biti psiholog.

Odluka da pomaže zlostavljanoj djeci: Radeći u Dječjoj bolnici u Klaićevoj nikako mi nije bilo jasno da dijete koje je silovano od oca ili od bliskog člana obitelji, dijete koje je pretučeno od roditelja, može s tim istim roditeljem biti pušteno kući i da to dijete ne dobije nikakvu zaštitu. I kroz sve to se javio moj interes i neka briga za tu djecu.

Prvi dani Hrabrog telefona: S Hrabrim telefonom smo krenuli 1997. godine, dvoje-troje studenata psihologije i ja, i sjećam se plakata koji je glasio: ako te diraju na način da ti je neugodno, ako ti govore ružne riječi, ako viču na tebe nazovi taj i taj broj. Nijedna škola nije htjela staviti taj plakat, jer su smatrali da je pretežak i da se to djeci u Hrvatskoj ne događa.

O Poliklinici: Ja sam do prije 3-4 godine mislila da postoji možda neka ovakva ustanova u Europi, međutim kako sam imala prilike kao ekspert Vijeća Europe i kao ekspert za neke projekte proputovati mnoge zemlje i posjećivati njihove institucije, shvatila sam da niti jedna europska zemlja nema ovakvu instituciju koja pruža ovakvu sveobuhvatnu zaštitu djece na jednom mjestu.

O zlostavljanoj djeci: Kad vidimo što su sve ta djeca doživjela i što su sve proživjela, i to još u tišini, da nisu smjela nikome reći, onda nam se promijeni perspektiva što je to trauma, što je to teško u životu. I ja moram reći da se toj djeci zaista divim. I ne volim nikad kad ih ljudi samo žale. Mislim da im se trebamo diviti, i da im trebamo zaista, zaista odati priznanje zbog toga što su sve preživjela.

O priznanju za životno djelo za promicanje prava djece: Lijepo je kad te prepozna vlastita država, ali s druge strane mislim da je to priznanje i Poliklinici i gradu Zagrebu, ali zapravo i tisućama djece koja su progovorila i koja su se povjerila, koja nisu smjela ili znala sama govoriti o svojim patnjama, ali imala su povjerenja da progovore i zbog toga sam i mogla nešto poduzimati da ih zaštitim.

O budućem radu: Ono što me posebno zanima je suradnja psihologije i pravosuđa u zaštiti djece koja su žrtva kaznenih djela, i tu puno radim i sa sucima, i sa državnim odvjetnicima i posebno sa odvjetnicima. Sutkinja Peto Kujundžić i ja godinama educiramo odvjetnike preko Hrvatske odvjetničke komore.”

Print Friendly, PDF & Email