O mentalnom zdravlju djece u aktualnoj situaciji i povratku u školske klupe odnosno na online nastavu govorilo se u tematskom bloku Sanje Kocijančić Petričević petkom u emisiji “Dobro jutro, Hrvatska”. Gošća je 15. siječnja 2021. bila psihologinja Poliklinike Mia Roje Đapić. Snimku razgovora možete pogledati u naslovnom videu, a tekst razgovora pročitajte u nastavku:
“Kocijančić: Svima nam je jasno u Hrvatskoj da se moramo pobrinuti sami i uz pomoć struke o osnaživanju, o mentalnom zdravlju, jer proživljavamo to što proživljavamo. I ministar zdravlja informirao je neki dan javnost da se radi vrlo važan strateški okvir o modelima za osnaživanje i mentalno zdravlje do 2030. godine. Neki dan sam pročitala kako je ravnateljica Poliklinika za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba prof. dr. sc. Gordana Buljan Flander tekla kako je u cijeloj ovoj situaciji jako dobro da se govori o mentalnom zdravlju, jer se do sada zanemarivalo. Pred novim smo polugodištem – koji su to problemi s kojima se sad vi susrećete u Poliklinici u radu s djecom?
Roje Đapić: Poliklinika je zdravstvena ustanova koja je najviše specijalizirana za rad sa stresom i traumom upravo kod djece i mladih, a onda i cijelih obitelji koje su time pogođene. Kad je počela pandemija, a posebno nakon ovih potresa, uglavnom nam se javljaju djeca i roditelji sa nekim znakovima stresa, ili sa nekim posttraumatskim znakovima ili simptomima. Mi stalno potcrtavamo, međutim čini mi se da nikako nije dovoljno puno puta reći da su zapravo sve reakcije koje sad imamo normalne reakcije na okolnosti koje su u najmanju ruku nenormalne. Roditelji su često zabrinuti ako dijete ima neke intenzivne strahove koje prije nije imalo, ili ako je jako plačljivo, ili s druge strane ako se dijete ponaša kao da se ništa nije dogodilo, a oni su primjerice jako pogođeni potresom. Djeca se sad ponašaju regresivnije, kao da su mlađa nego što zaista jesu, pa tako na primjer dijete traži stalnu blizinu roditelja, traži da spava s roditeljem u krevetu, ili na primjer dijete počinje mokriti u krevetu iako je prestalo to raditi. Dakle to sve možemo očekivati u ovim prvim tjednima nakon traumatskog događaja .
Kocijančić: Kako ustvari onda jačati psihootpornost kod djece? Koji su to načini?
Roje Đapić: Jačanje otpornosti je nešto što trebamo raditi cijelo vrijeme, zapravo neovisno o nekoj konkretnoj krizi ili o traumi. U ovim prvim tjednima nakon potresa svi su pogođeni na neki način. Naravno da su najranjivnija djeca koja su to direktno doživjela, ali i svi mi, i djeca koja gledaju i slušaju o tome i povezuju se, sad su u toj situaciji. Sada nije moment za jačanje otpornosti, nego je moment za akutnu reakciju na traumatizaciju koja je nastupila. To radimo uglavnom tako da jačamo kongnitivni aspekt kod djece. Dakle, kad smo u krizi onda smo preplavljeni emocijama i taj kongnitivni dio nam je nešto slabiji. Djeci jasno objasniti što se dogodilo, zašto se dogodilo, ne lagati djeci u smislu da sigurno neće doći do novog potresa, jer to zapravo ne znamo ali onda možemo reći djetetu: “Ne znam hoće li doći do novog potresa, ali znam da mi radimo sve da bismo bili sigurni.”
Kocijančić: Moramo izložiti neki plan postupanja, dakle uliti neku sigurnost
Roje Đapić: Da, to je sve što mi možemo napraviti. Jer kada se ovako nešto dogodit, to nas zapravo podsjeća da smo zapravo bespomoćni i da mnoge stvari koje su važne, kao na primjer potres, ne možemo ili malo možemo kontrolirati. Ali postoji dio koji možemo kontrolirati, a to je “plan što ako se potres dogodi dok si u školi, ili u vrtiću ili doma”. Bilo gdje se može dogoditi. Mala djeca mogu misliti da je potres samo u vrtiću ili samo doma. Što ponijeti? Zajedno složite torbu koju ćete ponijeti.
Kocijančić: Kako prevladati strah? Mnogi roditelji se boje i ako im djeca kreću u školu, i ako nisu na nastavi. Svaka varijanta ima neke svoje strahove. Što biste preporučili, kako sada roditelji mogu pripremiti djecu da ih osnaže, a ujedno da i osnaže sebe?
Roje Đapić: Pa naravno da je i roditelje sada strah, jer i roditelji su ljudi od krvi i mesa, i to nije nešto što ćemo u potpunosti skrivati. Međutim, ako šaljemo dijete u školu, uvijek je dobro da se informiramo. Anksioznost se značajno smanjuje kada imamo informacije je li ta škola sigurna, koji je točno put kojim će dijete ići u školu, da ne bi dijete možda zalutalo, pa da mu se onda može nešto dogoditi ako ide na neka mjesta koja su nesigurna, treba dogovoriti kad će se dijete javiti roditelju, ili roditelj djetetu. Dakle, važno je da se napravi što je moguće više siguran i strukturiran plan kojeg će se onda svi članovi obitelji držati. Ali nemojte očekivati niti od sebe niti od djeteta da niste uznemireni ili da vas nije strah.
Kocijančić: Mi govorimo o tome da smo stresu. Jesmo li mi možda svi u PTSP-u ako govorimo o krizi koja je skoro prije godinu dana započela. Ili je to sve skupa što smo proživjeli jedna velika trauma.
Roje Đapić: Pa cijela pandemija svakako ima obilježje traumatskog iskustva. Potres kao takav sigurno je traumatsko iskustvo, jer nam ugrožava život, zdravlje, ruši nama nekad neka temeljna uvjerenja da smo sigurni. Mi obično mislimo da smo manje ranjivi nego što jesmo, i to je dobro jer nas to čuva u psihološkom smislu, a sada je to doista uzdrmano s ovim potresom. Ne bih rekla da smo svi u PTSP-u. Istraživanja i praksa pokazuju da trećina do četvrtina ljudi koji su direktno pogođeni ovakvim nekim događajem razviju simptome i elemente PTSP-a. U ovim prvim tjednima, može nam se činiti da imamo PTSP, može nam se činiti da imamo razne dijagnoze, ali ono što je važno znati je da smo mi odrasli, a tako i djeca većinom otporni, u smislu da uz adekvatnu podršku, normalizaciju reakcija, emocija, ovoga što sad osjećamo kroz nekih mjesec do dva dana to će kod većine proći.
Kocijančić: I normalno je osjećati se loše, kako neki stručnjaci kažu, to se može objasniti djeci. A sada da ostavimo po strani i koronu i potres, činjenica je da smo nekako prioritete presložili u posljednje vrijeme. Strašno je važno i roditeljima i djeci da je uspjeh fantastičan i da se ganja 5.0, a neka emocionalna stabilnost kao da je u, neću reći drugom, nego kao da je u petnaestom planu. Roditelji će reći pa sustav je takav jer traži 5.0. Je li to zapravo točno i jesmo li tu možda na malo krivom putu?
Roje Đapić: O ovoj temi smo govorili i prije godinu, dvije a možda i više godina, međutim sada je to važnije nego ikad prije. Zato što u ovom trenutku, dok su se djeca zapravo odrekla dijela svog djetinjstva, svoje mladosti, dok djeca imaju niz gubitaka za koje mi odrasli možda ni ne razumijemo koliko su im važni, na primjer povezivanje s prijateljima, dok djeca osluškuju hoće li podhrtavati tlo – naravno da nemaju jednaku pažnju i koncentraciju kao što su imali ranije. Naravno da online nastava nije ista kao nastava uživo. Mislim da se svi skupa moramo pomiriti s time da ove godine djeca možda neće imati znanje kakvo bi možda imali u nekim normalnim okolnostima, i to je OK. Prije svega je važno da su djeca zdrava, i kao što ne bismo neko dijete koje pati od neke tjelesne bolesti tjerali i očekivali da ima visoke rezultate, nego bi nam bilo važno da bude zdravo u tjelesnom smislu, tako nam sad zaista treba biti prioritet da očuvamo mentalno zdravlje djece. Jer sve te petice i upis u dobru školu zapravo nam ništa ne vrijede ako nam dijete kasnije pati od nekih ozbiljnih problema mentalnog zdravlja i ako vodi jedan život koji nije sretan i ispunjen.
Kocijančić: Može li dijete biti mentalno zdravo i snažno ako je roditelj opsjednut zabrinutošću?
Roje Đapić: Ni roditelj ne može utjecati na to kako se osjeća. Kad kažete opsjednut zabrinutošću, rekla bih da mislite da je preplavljen, da je toliko u tim nekim svojim brigama. Opsesivno zabrinut može biti na način da roditelj pretjerano kontrolira dijete, da je kao helikopter roditelj. Naravno da to djetetu šalje poruku da je svijet nesiguran ili da ono samo nije dovoljno kompetentno da napravi neke jednostavne zadake. Dakle, roditelj se osjeća kako se osjeća, i ako ste roditelj koji je jako zabrinut, to je isto dobar trenutak da potražite stručnu podršku za sebe. Niste savršeni samo zato što ste roditelj.
Kocijančić: Kada potražiti stručnu pomoć? Kako roditelj može procijeniti da je trenutak da ode u Polikliniku ili da potraži pomoć bilo kojeg drugog stručnjaka, psihologa, bilo gdje, da se osnaži?
Roje Đapić: Za osnažit sebe, pomoći sebi u svojoj brizi, bilo kad je dobro vrijeme u ovoj krizi. To će roditelj najbolje osjetit na sebi. Što se tiče djece, obično damo jedno mjesec do dva dana nakon ovako teških događaja za cijeli spektar najrazličitijih reakcija. Pri tom djeci su najbolji prirodni pomagači, a to su uglavnom roditelji, tako da u ovom periodu bolje je da roditelj dobije podršku, savjete, smjernicu kako podržati dijete. Ali, ako djetetove reakcije traju duže od mjesec – dva, i ako ometaju funkcioniranje djeteta – na primjer, jedno je kad dijete tjedan dana nakon potresa spava u krevetu, a druga je stvar kad dijete dva mjeseca nakon potresa ne ide u školu jer se boji odvajanja – kad dijete ima smetnje u obavljanju zadataka, druženju, u bilo kojem aspektu života, i to traje duže vrijeme, tada je trenutak da se potraži stručna pomoć.
Kocijančić: Kako nadoknaditi odvojenost od pripadnosti grupi, jer sada će mnogi biti na online nastavi?
Roje Đapić: Nikako to ne možemo u potpunosti nadoknaditi, međutim suvremene tehnologije, mali ekrani tu pomažu. Svi smo mi stručnjaci stalno govorili da nas tehnologija udaljava, da treba djecu maknuti od malih ekrana, a sad je to stvarno jedna velika prednost. Pritom, uvijek preferirajte video poziv ispred običnog poziva, tako da djeca mogu vidjeti svoje prijatelje. To nam je u psihološkom smislu puno značajnije, uvijek pokušajmo da se i vidimo i čujemo. Međutim, koliko god vršnjaci bili bitni djeci pa i adolescentima, opet je nekako najbitnije ono što se događa u obiteljima. Dakle, umjesto da je svako na svom kompjuteru i da igra igrice, možemo se naći zajedno i razgovarati i raditi aktivnosti za koje prije nismo imali vremena. Prije su se roditelji često žalili da bi htjeli više vremena provoditi sa svojom djecom, a sad nekad ne znamo što ćemo s tim vremenom. I to je OK. Pa naravno da vam se ne da cijelo vrijeme smišljati interaktivne igre i aktivnosti. Ali 15 minuta ili pola sata istinske komunikacije gdje smo stvarno zajedno i posvećeni jedni drugima, a ne samo u istoj prostoriji, i to je dovoljno za neko povezivanje i za osjećaj obiteljske kohezije koji će nadam se trajati i nakon ove krize.”
Izvor: HRT /Link: https://hrti.hrt.hr/home
