Članice Kriznog stožera Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba doc. prim. dr. sc. Vanja Slijepčević Saftić, dr. med., spec. pedijatar, subspecijalist dječje neurologije, zamjenica ravnateljice, i psihologinja Ella Selak Bagarić gostovale su 18. ožujka 2020. u emisiji HRT-a “Dobar dan Hrvatska” gdje su dale brojne savjete kako roditelji mogu zaštiti djecu od koronavirusa – medicinski i psihološki, zašto na neko vrijeme treba zaboraviti na plišane igračke, koliki su rizici obolijevanja u različitim dobnim skupinama djece, kako adolescentima objasniti realne opasnosti i potaknuti ih da pristanu ne izlaziti van u ovom periodu, postaviti im granice…
“Može li se reći da su djeca rizična skupina za koronavirus?
Slijepčević Saftić: Zasigurno ispred sebe imamo jednog neprijatelja čije lice nam nije potpuno jasno. Ono što definitivno znamo je da je za razliku od samog početka pandemije počela i zaraza u dječjoj populaciji. O tome je prvi članak objavljen u British Medical Journal of Pediatrics, jednom od najrenomiranijih časopisa, rekao da je rađeno istraživanje na preko 2000 djece, primarno u Kini, i naveo do kakvih spoznaja su došli: simptomi su blagi, to je definitivno, ali ne za sve dobne skupine.
Dijete nije odrasli u malom, pa prema tome najtežu kliničku sliku imaju djeca do prve godine života. Također, danas znamo, prema najnovijim spoznajama koje se ažuriraju iz dana u dan, da postoji vjerojatno velika vjerojatnost da se mogućnost tzv. vertikalne transmisije s majke na dijete također može računati kao jedan oblik prijenosa koronavirusa i da su zaista novorođenčad oboljela. Težu kliničku sliku će razviti njih oko 11 posto.
Kako idemo prema kasnijoj kronološkoj dobi djece, taj postotak će se smanjivati: u ranoj predškolskoj dobi na nekih 7%, pa 6% do desete godine života, i padat će između 11. i 15. godine na oko 3 posto.
Ono što je značajno je da je simptomatologija u djece šarolika i nespecifična, i da je danas pretpostavka da upravo zbog toga veliki broj djece nije prošao testiranja jer nije niti pomišljeno da se radi (govorimo o iskustvima i svijeta) o koronavirusu. Time zapravo ta djeca postaju vektor transmisije prema odraslima. Djeca su zaštićena vjerojatno time što im je sluznica intaktna, zdrava, potentna, mlada, dobro prokrvljena i na taj način virusi imaju otežani put da uđu u sam organizam, za razliku od ljudi preko 60 godina života gdje počinju involutivne promjene na dišnim putevima itd., što se smatra jednim od rizika.
Stoga je dakle važna preporuka da djeca sadaa ne idu kod svojih baka i djedova.
Ono što je osobito opasno je da osobe koje nemaju nikakvih simptoma mogu isto tako biti prijenosnici bolesti, što nije bio slučaj sa SARS-om.
Slijepčević Saftić: To je apsolutna istina. Dosta toga ne znamo, ali neke stvari empirijski, po iskustvu onih koji su to već prošli, definitivno znamo.
Definitivno znamo da postoji inkubacijski period za kojeg ne znamo koliko je dug, ali znamo da je u tom inkubacijskom periodu, nažalost za razliku od ostalih virusnih bolesti, onaj koji nosi virus infektivan za sve oko sebe. Zbog toga je poželjno reducirati dvosmjerni proces transmisije rizične populacije prema starijim osobama, rekla bih svih iznad 60 godina života, osobito onih sa kroničnim bolestima. Socijalno distanciranje je jedan novi pojam koji se koristi u medicinskim krugovima, i služi kao najbolja vodilja kako smanjiti transmisiju bolesti.
Kod vas je u klinici krizni stožer, svakodnevno dobivate pozive zabrinutih roditelja, Što ih to najviše brine, što im možete savjetovati kako se nositi s cijelom tom situacijom?
Selak Bagarić: Mi smo se doista u koordinaciji s Gradskim uredom za zdravstvo i prema preporukama našeg Kriznog stožera Grada Zagreba pokušali organizirati tako da naša djeca i roditelji doista dobiju pomoć, jer nema zdravlja bez mentalnog zdravlja. Naši stručnjaci nisu na godišnjim odmorima, svi smo dostupni našim pacijentima, samo drugim modalitetom.
Moramo slijediti preventivne mjere koje su donešene pa mi telefoniramo, odgovaramo na mejlove. Ono prvo što bih htjela naglasiti je da kada se zatvore vrata ambulanti, kada se zatvore vrata Polikiklinika, gradova, država… kao da se otvori srce, i naši roditelji koji zovu prvo su pitali kako smo mi, a onda smo se dogovorili kako da dobiju pomoć za svoju djecu.
Roditelji male djece su ovih dana uglavnom bili fokusirani na to koje informacije djeci dati, kako im objasniti. Djeca vide ljude s maskama, vide da ne mogu ići kod bake i djede, znaju da su trebali ići na rođendan, a sad tog rođendana nema. Uglavnom su roditelji bili fokusirani na to kako prezentirati djeci ovu situaciji, a ne praviti se da se ništa ne događa jer djeca vide, čuju i osjete. Djeca osjete emocionalnu energiju koju imamo u kući, cijelu klimu. Tako da su roditelji dobili savjete o tome kako da razgovaraju s djeco.
Roditelji veće djece, adolescenata, uglavnom su tražili našu pomoć u tome kako im postaviti granice kad oni, što je normalno dio njihovog odrastanja, u ovoj dobi ne razumiju opasnosti, misle da će živjeti vječno, da nema opasnosti…
Kako komunicirati s adolescentima da ih se uputi da je situacija ozbiljna, a da se ipak u široj zajednici snalaze, da se nose s tim.
Selak Bagarić: Meni se čini da svi mi stručnjaci koji komuniciramo ovih dana i u medijima i s roditeljima, svi prvo kažemo “pokušajte čuti djecu, pitajte ih što znaju”, a nakon toga s adolescentima sjednite pa tražite odgovore, ali iz relevantnih izvora.
Djeca su pod utjecajem raznih medija i dobit će razne neprovjerene informacije koje im mogu reći da ne postoji nikakav rizik. Tako mi kažu adolescenti s kojima razgovaram telefonom.
Treba im reći da mi imamo relevantne izvore. U ovoj situaciji moramo biti skromni i ponizni i vjerovati struci, vjerovati znanosti.
Dakle, svatko od nas može imati mišljenje, ali moramo se usmjeriti na činjenice i na znanost koja nam kaže da je ovog trena nešto što može spasiti naš život. život naših bližnjih i život osoba koje niti ne znamo to da ostanemo kod kuće i da izbjegavamo socijalne kontakte koji nisu nužni.
Ono što je specifično je da naši adolescenti lakše ostaju kod kuće kada znaju da će to pomoći nekom drugom.
I kada sam ja razgovarala sa svojim pacijentima koji imaju 16, 17, 18 godina, lakše su prihvatili ostanak kod kuće znajući da to znači da će netko drugi zahvaljujući tome ostati zdrav, i onda su imali potrebe aktivistički nazvati svoje prijatelje i reći “OK, ja neću doći, ali nemojte ni vi”.
Potrebno je mijenjati i životne navike. Ta neka rutina se zapravo promijenila. Veći naglasak je stavljen na higijenu. Što biste preporučili?
Slijepčević Saftić: Apsolutno se sve promijenilo. Zapravo ušli smo u jedno razdoblje gdje naspram sebe imamo nešto nepoznato i što nije iskusio nitko živući na planeti.
Ono što bih svakako pohvalila je naš stožer koji nam daje vrlo relevantne, jasne i decidirane informacije, a one kažu sljedeće: uz smanjenje kontakata održavanje higijene je ono što spašava život.
Najčešće jednostavne stvari nose najveće vrijednosti u životu, pa tako je i ovdje slučaj.
Prvo, to je pranje ruku bezbroj puta na dan, nakon raznih aktivnosti, nakon doticaja sa raznim predmetima. To je jedan od osnovnih parametara koji mora biti primijenjivan.
Nadalje, drugo je korištenje dezinfekcijskih sredstava, ali ne onih rađenih kod kuće, jer ona moraju imati vrijednost supstance koja je aktivna preko 60 posto.
Broj tri je rukovanje raznim predmetima. Danas imamo podatke, objavljeni su prije dva dana, da se virus prenosi kapljičnim putem, međutim on ne nestaje negdje u zraku, nego pada na različite predmete. On ostaje na metalnim predmetima i na predmetima izrađenima od plastike dva do tri dana. Prema tome, nismo zaštićeni onoga trenutka kad smo jednokratno oprali ruke.
Kad govorimo o maloj djeci, molim lijepo, plišance zaboravite na neko vrijeme. Oprati ih, spremiti na sigurno mjesto i bit će vremena, nadamo se, da će ti plišanci ponovo ući u živote djece. Vrlo pažljivo s igračkama. Igračke čistiti svakodnevno, višekratno i to su zapravo načini koji pridonose poboljšanju zdravlja odnosno prevenciji bolesti u zajednici.
Izbjegavati igrališta, izbjegavati parkove, izbjegavati tobogane, o tome nitko još nije dovoljno pričao. Ja sam u vrlo bliskom kontaktu sa svojim kolegama koji rade u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, oni imaju i preko 80 pregleda tijekom dana. Od toga je jedan dobar broj preventivan, u smislu došli smo na cijepljenje, dijete nije bolesno, možete li pregledati preventivno, možete li pogledati. To bi sad trebalo izbjegavati, jer su takvi dolasci u ambulante potencijalna mala žarišta epidemija unutar zdravstvenog sustava, a kako već znamo, s time imamo veliki problem.
Selak Bagarić: Još jedna preventivna mjera u ovo vrijeme je kritičko razmišljanje. I mi primamo u ambulanti samo hitne pacijente. Ljudi su uglavnom razumni. Nazovite, provjerite, nemojte izlagati sebe niti bližnje. Postoje stvari koje su odgodive. To je jedna možda jako važna životna lekcija koju nas koronavirus uči; da posložimo svoje prioritete, da se sjednemo i povedemo možda najteži razgovor u ovom trenu, a to je onaj sam sa sobom, i vidimo koji su naši životni prioriteti.
Svijet je stao na trenutak, ali zapravo time možemo dobiti jako puno. Možemo dobiti bliskost na jedan drugi način, možemo dobiti solidarnsot, možemo dobiti vrijeme za nas i naše obitelji i doista ne treba gledati na ovo vrijeme kao na kaznu već na jednu privilegiju kada možemo svi više biti tu jedni za druge,, ali i voditi računa o sebi o svom zdravlju. Možda ćemo iz toga vidjeti koliko zapravo inače malo brinemo o sebi.”
Izvor: HRT https://www.hrt.hr/
